Dan Ariely je znanstvenik koji odlično piše. Njegovo područje je psihologija s naglaskom na bihevioralnu ekonomiju koja analizira utjecaje kognitivnih, emocionalnih i društvenih okolnosti na racionalno ponašanje. Prije desetak godina sam pročitao knjigu Predictably Irrational koja je značajno promijenila moje stavove o ljudskoj racionalnosti.
U međuvremenu je Dan Ariely sudjelovao u različitim kontroverznim situacijama koje su utjecale na njegov znanstveni autoritet, ali su istovremeno produbile njegovo razumijevanje ljudske pa i osobne psihologije. Naime, radi se o izloženosti neugodnim optužbama za provođenje spornih eksperimenata bez etičkog odobrenja nadležnih institucija, preko osporavanja znanstvenih zaključaka zbog manipulacije podacima i rezultatima eksperimenata do izrazito agresivnih optužbi teoretičara zavjere da je uz Billa Gatesa osobno odgovoran za upravljanje Covid krizom.
Ova posljednja situacija, koja ga je dovela u centar pažnje teoretičara zavjere i zbog koje je bio u prilici osobno iskusiti snagu iracionalnih uvjerenja nepoznatih ljudi ali i poznanika, navela ga je – ali i osposobila za pisanje knjige u kojoj na temelju neposrednog iskustva analizira motive i silnice koji stoje u pozadini zavjereničkih teorija ali i svih drugih pogrešnih uvjerenja koje se suprotstavljaju konvencionalnim stavovima. Radi se o knjizi Misbelief – What Makse Rational People Believe Irrational Things, objavljenoj prošle godine.
Neposredni povod za knjigu je situacija koja je započela prije nekoliko godina, na početku Covid-19 pandemije, iznenadnim telefonskim pozivom poznanice koja ga je indirektno napala, tendenciozno ga ispitujući u potrazi za skrivenim motivima izazivanja, poticanja i korištenja Covid zaraze u namjeri globalne populacijske kontrole i nadzora nad ljudima.
U mjesecima nakon toga, Dan Ariely je istraživao ideje, razmjere i načine na koji su potpuno fabricirane informacije o njegovoj umiješanosti u zavjeru protiv čovječanstva preplavile Internet. Istovremeno se suočavao s problemom obuzdavanja dezinformacija, ne samo zbog agresivnog širenja među korisnicima društvenih mreža, već i zbog jačanja pogrešnih uvjerenja njegovih poznanika.
Vrlo brzo nakon početka širenja informacija o njegovoj sprezi s Billom Gatesom u globalnoj zavjeri, Dan Ariely se uvjerio da njegovi pokušaju razuvjeravanja poznanika koji su se uključili u širenje dezinformacija nemaju nikakav utjecaj i da su potpuno beskorisni. Kao odgovor na situaciju u kojoj se zatekao, započeo je traganje za psihološkim i društvenim komponentama koje takva apsurdna vjerovanja podupiru.
Činjenica je, zaključuje Ariely već na početku svoje analize, da obrazovanje, inteligencija ili znanje nisu prepreka dramatično pogrešnim uvjerenjima. Dakle, vrlo obrazovani, inteligentni i pametni ljudi mogu vjerovati u potpuno apsurdne ideje. Očito je da splet okolnosti, koje autor u knjizi namjerava definirati i sistematizirati, omogućuju da racionalne osobe podlegnu iracionalnim uvjerenjima.
Radi se o nekoliko utjecaja koji djeluju istovremeno i vode od inicijalne sumnje u realne okolnosti do potpune uvjerenosti u iracionalno. Također, prema svemu sudeći, svi ljudi su do određene razine skloni pogrešnim, iracionalnim vjerovanjima. Prirodni skepticizam nas je evolucijski opremio sposobnošću da sumnjamo, a posebne okolnosti nas mogu dovesti u disfunkcionalnu sumnju koja odbacuje većinu ili sve službene i konvencionalne istine te nas veže uz skup novih, iracionalnih.
Prema autorovom mišljenju, period Covid-19 pandemije je posebno ilustrativan i predstavlja dobar poligon za istraživanje teorija zavjere, odnosno iracionalnih i pogrešnih vjerovanja, u širem smislu. Iako promjena osobnih stavova nije jednostavna i nije ju lako nametnuti, tijekom pandemije se to često dešavalo. Mnogi ljudi su odbacili službene informacije i prihvatili nove, utemeljene na sumnjivim ili lažnim tvrdnjama i svjedočanstvima te redovito suprotnim konvencionalnim činjenicama. Očito se radi o okolnostima koje su pogodovale napuštanju službenih ideja i prihvaćanju alternativnih, pa ih je korisno analizirati.
Sve započinje, tvrdi autor knjige, s emocijom straha. Odnosno, primarni emocionalni faktor utjecaja je stres. To je emocija koja uspostavlja okolnosti koje pogoduju odbacivanju konvencionalne istine. Ljudi su emocionalna bića pa naši osjećaji prethode analizi i racionalnom razmišljanju. U okolnostima stresa oblikuje se utisak, koji se naknadno racionalizira i objašnjava.
Usporedno s djelovanjem emocija aktiviraju se kognitivni procesi i racionalizacija. Situacije racionaliziramo pod utjecajem predrasuda, odnosno naše težnje za potvrdom već uspostavljenih stavova. Drugom riječima, naši kognitivni kapaciteti se uprežu u oblikovanje narativa koji podupire postojeće uvjerenje.
Pod pritiskom stresa i uz pomoć već oblikovanih uvjerenja, dublje klizanje na putu iz racionalnog u iracionalno potpomaže naša osobnost, definirana psihološkim karakteristikama. Iako smo svi podložni emocionalnim pritiscima i kognitivnim ograničenjima, nismo svi u tome jednaki. Neke psihološke predispozicije su utjecajnije, pa se pod pritiskom stresa i u potrazi za objašnjenjima koja će nam pružiti sigurnost ne snalazimo svi jednako.
Psihološke predispozicije ne djeluju samostalno, već u sprezi s utjecajem okoline i društva. Potreba za dokazivanjem, kao i strah od odbacivanja, igraju značajnu ulogu u oblikovanju naših stavova i ponašanja. Dodatno, prirodne tendencije učvršćivanja položaja u grupi, ali i djelovanje na one koje nisu u našem društvenom krugu, dobivaju novu snagu pod utjecajem tehnologije i društvenih mreža.
Ove ukratko navedene emocionalne, kognitivne, psihološke i socijalne komponente lijevka nepovjerenja autor smatra silnicama koje djeluju na sve ljude i za sve ljude predstavljaju rizik potonuća u iracionalno, pa ih detaljno analizira, razrađuje i objašnjava.
Za analizu i pojašnjenje načina djelovanja lijevka nepovjerenja je korisno obratiti pažnju na razdoblje intenzivnog širenja Covid virusa. To razdoblje je korisno za analizu jer je preplavljeno osjećajem neizvjesnosti, ugroženosti i straha. Radi se o snažnom dojmu nedostatka kontrole nad okolnostima, a upravo je to jedan od važnih preduvjeta stresa, nosećeg faktora prelaska iz zastrašujućeg i kaotičnog racionalnog u neprijateljsko ali uređeno iracionalno. Nedostatak kontrole, naime, ostavlja nas na milost i nemilost silama koje slabo ili nikako ne razumijemo što je psihološki teško podnošljivo. U takvim okolnostima je prirodno tragati za objašnjenjem koje uvodi smislenost i donosi olakšanje.
Stres prouzrokovan Covid pandemijom pripada kategoriji nepredvidivih, onih koji dolaze neočekivano i intenzivno. Slične oblike stresa potaknule bi okolnosti poput iznenadne smrti člana obitelji, prirodne katastrofe ili gubitka posla. Očiti zajednički nazivnik takvom stanju je osjećaj bespomoćnosti i nepoznavanje onoga što slijedi.
Nepredvidivi stres, objašnjava autor, vodi prema naučenoj bespomoćnosti – što je posebno toksičan osjećaj. Na temelju rubno etičnih eksperimenata sa psima, koje su 1967. godine provodili Martin Seligman i Steven F. Maier – dokazano je da izuzeće kontrole nad neugodnim okolnostima vodi prema osjećaju trajne bespomoćnosti, koja se manifestira kao pasivno prepuštanje nedaćama čak i onda kad ih je vlastitom aktivnošću moguće zaustaviti ili izbjeći. Kod ljudi nepredvidivi stres vodi prema naučenoj bespomoćnosti koja uzrokuje motivacijski, kognitivni i emocionalni deficit – odnosno pasivnost i odustajanje od pokušaja izlaska is teških situacija. Takvo stanje, također, značajno povećava rizik od depresije.
Zanimljiva karakteristika akumuliranog stresa, nastavlja autor, je manifestacija sadržajno neovisna o uzroku. Pokazalo se da pandemija, ratni konflikti i prijetnje nasiljem i destrukcijom doprinose vjerovanju u različite teorije zavjera, nevezano uz vrstu neposrednog uzroka ugroze. Radi se o tome da ljudi nisu sposobni jednoznačno prepoznati uzrok stresa koji osjećaju pa su ga skloni pripisati bilo kojim neposredno dostupnim okolnostima (misattribution).
Dodatno, pokazuju istraživanja, okolnosti oskudice u općem smislu (scarcity) uzrokuju stres koji djeluje na smanjenja kognitivnog kapaciteta za razmišljanje i donošenje racionalnih odluka i zaključaka. Ne radi se samo o ekonomskoj oskudici, odnosno siromaštvu, već i o svakom drugom obliku nedostatka resursa – od vremena zbog multitaskinga do slobode kretanja zbog bolova ili nekog drugog akutnog medicinskog stanja. Zbog toga ne treba čuditi da su različiti oblici ograničenja uvedeni tijekom pandemije sužavali kognitivnu širinu i vodili prema psihološki podnošljivijim objašnjenjima.
Tako smanjeni kognitivni kapacitet, osim na smanjenje kapaciteta za jasno i racionalno razmišljanje, značajno smanjuje i sposobnost donošenja dugoročnih odluka s odgođenim rezultatima (delayed gratification) pa su ljudi skloni pribjegavanju neposrednim, često ishitrenim instant rješenjima.
Konačno, stres u okolnostima ekonomske nejednakosti djeluje značajno destruktivnije jer umanjuje otpornost društva. Bogatstvo omogućuje lakše nošenje s nedaćama, dok neimaština i velike socijalne razlike smanjuju osjećaj društvene kohezije, stvarajući osjećaj prepuštenosti pojedinaca isključivo vlastitim snagama, odnosno vlastitoj ekonomskoj slabosti. Može se reći da je Covid dodatno teško djelovao na dio društva niže ekonomske moći, koji su uz objektivne teškoće bili dodatno opterećeni osjećajem izoliranosti i bespomoćnosti.
U situacijama pojačane nesigurnosti, nastavlja Dan Ariely, psihološko olakšanje pruža personifikacija negativnih okolnosti u obliku prepoznatljivog neprijatelja. Na vlastitom primjeru osjetio je kako nepoznati ljudi ali i njegovi poznanici osobne frustracije objektivno teškom situacijom objašnjavaju njegovim negativnim djelovanjem, smatrajući ga uzrokom njihovih problema.
Pronalaženje krivca nosi psihološko olakšanje jer omogućuje personifikaciju negativnih karakteristika te povlačenje moralne granice između dobrog i lošeg. Tako definirani neprijatelj omogućuje izravnu konfrontaciju, borbu i pobjedu dobrog nad lošim. Iako personificiranje teškoća nosi privremeno psihološko olakšanje, ono je dugoročno pogrešno jer ne nudi stvarno rješenje, već samo odgađa suočavanje s pravim problemima, koji u međuvremenu postaju i veći.
Najčešće, a to pokazuju i brojni primjeri komunikacije na društvenim mrežama u vrijeme Covid krize, personifikacija problema kojeg treba pobijediti nije dovoljna. Ne radi se samo o prepoznavanju neprijatelja te spremnost za borbu, već su osjećaji intenzivniji, potaknuti jakom moralnom osudom. Zapravo, najčešće se mogu opisati kao mržnja. Zbog toga redovito možemo pratiti prerastanje otpora personificiranom uzročniku nedaća u moralnu osudu i gađenje, kao i zahtjevom i pozivom za na primjenu drastične kazne.
Iako se potonuće kroz ljevak nepovjerenja zasniva na prirodnim faktorima koji većinom djeluju kroz nesvjesne mehanizme i vode prema idejama izvan racionalnog, te ideje nisu nelogične i bezumne. Naime, zanimljiva je konstatacija autora knjige da su materijali koji se distribuiraju kao dokazi ispravnosti teorija zavjere, uglavnom vrlo zanimljivi i dobro pripremljeni. Radi se o interesantnim zapletima i domišljatim konstrukcijama koje, nerijetko, intrigiraju maštu. Posljedica te činjenice je neravnopravnost u sukobu domišljato konstruirane fikcije i često suhoparne i sive stvarnosti.
Autor navodi usporedbu fabriciranih informacija, pripremljenih tako da plijene pažnju, s procesiranom hranom koja izgleda izrazito privlačno i ima neodoljive okuse. Evolucijom razvijeni ljudski kognitivni mehanizam nije prirodno otporan na dezinformacije i tendenciozne konstrukcije, slično neprilagođenosti procesiranoj hrani neodoljivog izgleda, a niske nutritivne vrijednosti. Može se zaključiti da smo podložni dezinformacijama i da naš kognitivni proces treba uvježbati da bi razvio otpornost.
Na našu podložnost dezinformacijama djeluju različiti nesvjesni procesi i heuristika kojom, u normalnim okolnostima, brže i jednostavnije dolazimo do dovoljno dobrih zaključaka. U okolnostima izloženosti dezinformacijama, ti mehanizmi se okreću protiv naših dugoročnih interesa. Primjerice, pristrano pretraživanje, kod kojeg nailazimo samo na one informacije za koje smo već pokazali interes, u sprezi s pristranošću očekivanja (conformation bias), vodi prema izlaganju i prihvaćanju samo selektivno određenih podataka pa se tako već uspostavljeno uvjerenje samo dodatno učvršćuje.
Dan Ariely nas upozorava da je metaforičko razmišljanje, pri kojem funkcioniranje mozga doživljavamo kao rad računala, u potpunosti pogrešno. Suprotno matematički preciznom i racionalnom računalu, naše razmišljanje je pod dominantnim emocionalnim utjecajem. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg se uvjerenja, kao i dezinformacije koje ih podupiru, ne mogu mijenjati činjenicama. Pokušaj korigiranja nečijeg stava pružanjem točnih informacija nije produktivno, zapravo uopće ne funkcionira. Postoji snažna tendencija zadržavanju vlastitog stava (motivated reasoning) tako da korektivne informacije potiču defenzivni otpor i dodatno jačaju postojeće uvjerenje.
Osim toga ljudski kognitivni mehanizam odvojeno pohranjuje informaciju i njenu eventualnu negaciju. Zbog toga dolazi do efekta iluzorne istine (illusory truth) pri čemu negacija neke informacije intenzivira njenu prisutnost u mislima i time ju s vremenom jačaju, dok istovremeno veza prema njenoj negaciji i korekciji slabi. Posljedica korekcije pogrešne informacije je njeno učvršćivanje, a ne napuštanje.
Još jedan od kognitivnih mehanizama koji otežava promjenu pogrešnih stavova je odbojnost prema rješenju (solution aversion). To znači da smo skloni negirati problem ako nam se rješenje ne sviđa. Dobar primjer je stav prema ljudskom utjecaju na klimatske promjene koji bi trebalo regulirati ekonomskim destimuliranjem emisije stakleničkih plinova. To je ideja koja snažno utječe na razinu slobode tržišta pa tradicionalni zagovaratelji liberalnog tržišta uglavnom ne vjeruju da na klimatske promjene utječu ljudi.
Možda najsnažniji faktor kognitivnog utjecaja je pogrešna percepcija vlastitog znanja (Dunning / Kruger effect). Naše stavove osnažuje ideja da neku temu poznajemo bolje nego što ju u stvarnosti znamo. To je iluzija pretjerane sigurnosti koja nas, ako joj se prepustimo, stavlja u vrlo osjetljiv i opasan položaj donošenja pogrešnih odluka.
Jadna od važnih komponenata pogrešne percepcija vlastitog znanja je iluzija dubinskog razumijevanja kod koje precjenjujemo sposobnost raščlanjivanja kompleksnog problema na komponente i sposobnost shvaćanja njihovog međudjelovanja. Primjerice, iako nas većina misli da dobro zna kako funkcionira bicikl, daleko je manje onih koji bi mogli bez vanjske pomoći nacrtati skicu iz koje se vidi odnos rame, guvernala, kotača, pedala, i prijenosnog lanca.
Naravno, nismo svi jednako podložni emocionalnom pritisku, kao što nismo svi jednakih kognitivnih kapaciteta, sposobnosti i ograničenja. Može se reći da je ljudsko ponašanje pod značajnim utjecajem osobnosti ili karaktera.
Psihologija prepoznaje i analizira ljudski karakter na temelju psiholoških osobina i stanja (trait, states). Osobine su trajne i stabilne karakteristike, dok su stanja privremene psihološke manifestacije. No, jedne i druge su osobne karakteristike, a naša osobnost ili karakter su jedinstvena i neponovljiva kombinacija osobina i stanja.
Zbog toga treba biti oprezan u tumačenju nečijeg karaktera. Iako se mogu prepoznati određene opće kategorije, one nisu uvijek očigledne. Na primjer, aktivne sportaše koji se bave ekstremnim sportovima – poput padobranaca, ne možemo smatrati hrabrim u općem slučaju. Možda, recimo, nisu skloni rizičnim investicijama na burzi, promjeni posla ili imaju problema s ulaskom u lift.
Ipak, autor tvrdi da se može pronaći veza između osobnosti i sklonosti vjerovanja u iracionalne teorije poput konspirativnih. Pronalaženje te veze nije jednostavno jer se ekstremno uvjereni teoretičari zavjera ne žele podvrgnuti psihološkim eksperimentima, najviše jer osjećaju otpor prema ulozi objekta istraživanja, dok oni slabijih konspiracijskih uvjerenja ne mogu u potpunosti rasvijetliti problem. Zbog toga je Dan Ariely izabrao indirektni pristup, analizirajući podatke heterogene grupe osoba s postojećim sličnim iracionalnim uvjerenjem spremnih na analizu svojeg iskustva. Radi se o procjeni karakternih osobina osoba koje su uvjerene da su bile žrtve otmice vanzemaljaca.
Eksperimentalno se pokazalo da grupa osoba koja vjeruje da su tijekom života bile žrtve otmice vanzemaljaca, istovremeno ima i izraženu tendenciju pogrešne memorijske interpretacije. Oni učestalije griješe u testovima prepoznavanja riječi koje su bile prezentirane u testovima memorije, češće pozitivno prepoznajući riječi koje na listi uopće nisu bile. Takvi rezultati su u direktnoj korelaciji s problemom razlikovanja stvarnog iskustva i lažnog sjećanja.
Osim sklonosti pogrešnom sjećanju, prepoznate su i dodatne zajedničke karakteristike uvjerenih sudionika u otmicama vanzemaljaca. Neke od njih su sklonost magičnom razmišljanju (magical ideation) kod koje osoba smatra da određene riječi, emocije ili rituali imaju posebno značenje i utjecaj na događaje.
Također, značajnu ulogu igra osobina otvorenosti za osjetilnu apsorpciju (Absorption) pri kojem postoji osobita osjetljivost na osjetilne podražaje poput mirisa, zvukova ili slika – koje mogu izazvati intenzivne osjećaje, često interpretirane kao mistične.
Ne tako česta osobina, ali prisutna u psihotičnim stanjima i vrlo značajna kod osoba koje su uvjerene u sudjelovanje u vanzemaljskim eksperimentima je osjetilno odstupanje (perceptual aberration) kod kojeg se javlja osjećaj nestvarnosti tijela, osjeta izvan tijela ili stapanja s predmetima iz okoline.
Opće i široko prisutne karakteristike osobnosti koje se mogu smatrati podlogom za uspostavu iracionalnih uvjerenja su prepoznavanje uzoraka (patternicity) i intelektualna skromnost (intellectual humility). Ove karakteristike, pogotovo ako su nešto izraženije i ako djeluju pod utjecajem stresa, te ako je uz njih izražen i određeni stupanj posebno rizičnih psiholoških osobina prepoznatih kod teoretičara vanzemaljskih otmica, predstavljaju temelj podložnosti pogrešnim i iracionalnim uvjerenjima.
Sklonost davanju smisla slučajnim uzorcima je posebno izražena u situacijama koje smatramo važnima, a koje slabo ili nikako ne kontroliramo. Redovito ju pronalazimo u temeljima konspirativnih teorija. Istraživanja pokazuju da postoji veza između sumnjičavosti i prepoznavanja uzoraka, odnosno oni koji imaju nižu razinu povjerenje prema okolini, češće uočavaju skrivene uzorke. Iako nije jasno izaziva li sumnjičavost prepoznavanje skrivenih uzoraka ili je obratno, vjerojatno se radi o prenaglašenoj evolucijski razvijenoj obrambenoj osobini – nastaloj radi pravovremenog prepoznavanja potencijalno opasnih situacija.
Prepoznavanje uzoraka je lako razumljiva podloga za otkrivanje skrivenih znakova prisutnih u svakoj teoriji zavjere, no intelektualna skromnost je nešto manje intuitivna. Radi se o sposobnosti sumnje u vlastita uvjerenja. Osobe koje su spremnije posumnjati u svoje ideje na temelju dobrih argumenata i ideja drugih ljudi, više su pozicionirane na skali intelektualne skromnosti. Ipak, pokazalo se da su takvi ljudi istovremeno i manje skloni prihvaćanju lažnih vijesti i teorija zavjere, vjerojatno jer balansiraju, odmjeravaju i provjeravaju informacije iz raznih izvora. S druge strane, ljudi koji na ispitivanjima pokazuju niži stupanj intelektualne skromnosti daleko lakše prihvaćaju opskurne teorije, ali se istovremeno smatraju intelektualno otvorenima novim idejama – pogrešno procjenjujući vlastitu intelektualnu skromnost.
Karakteristika slična intelektualnoj skromnosti, odnosno njenom nedostatku je sklonost intuitivnom zaključivanju. Pokazalo se naime, da osobe sklone zaključivanju na temelju osjećaja ispravnosti, bez korištenja analitičkih alata, lakše upadaju u zamku pogrešnog uvjerenja i konspirativnih teorija. Osjećaj da možemo ispravno procijeniti informacije i okolnosti bez da se njima ozbiljnije posvetimo je česta zabluda, proistekla iz psihološke sklonosti pretjeranom vjerovanju u intuitivnu procjenu. U pretjeranom povjerenju u vlastite mogućnosti intuitivne procjene glavnu ulogu igra evolucijom i kulturološki naslijeđena heuristika.
Brojne su heurističke procjene, razvijene u prošlim vremenima, postale prepreka jasnijem sagledavanju realnosti. Autor navodi pogrešno povezivanje (conjunction fallacy), prividnu korelaciju (illusory correlation) i povratnu pristranost (hindsight bias) kao neke od karakterističnih, ali ne i sve heurističke procjene koje nas zbunjuju.
Zbog pogrešnog povezivanja smo, primjerice, skloniji vjerovati složenom sklopu informacija jer nam se čini vjerodostojniji od opisa koji uključuje samo jednu ili neke od njih. Poznat je eksperiment s karakterizacijom Linde – tridesetogodišnje, neudate, pametne žene, zainteresirane za filozofiju, koja je sudjelovala u anti-nuklearnim demonstracijama – kao bankarske službenice koje je aktivna u aktivističkom pokretu, zanemarujući ponuđenu mogućnost karakterizacije kao bankarske službenice. Ova pogrešna procjena olakšava prihvaćanje vrlo složenih konstrukcija, iako je njihova vjerojatnost daleko ispod statistički očekivane.
Još je učestalije pogrešno uvjerenje da su okolnosti koje nastupaju zajedno nužno i povezane. Name, ljudi su prirodno skloni očekivati vezu između događaja samo zato što su se dogodili istovremeno ili u kratkom vremenskom intervalu. Ipak, oni koji su takvoj interpretaciji skloniji, pokazuju istraživanja, skloniji su i vjerovanju u teorije zavjera, kao i drugim pogrešnim, iracionalnim vjerovanjima.
Konačno, autor zaključuje ovaj kratki izbor heurističkih alata pogodnih za prihvaćanje iracionalnih ideja, posebno snažno je djelovanje povratne pristranosti (hindsight bias). Radi se o snažnom osjećaju da, nakon što se događaj odigrao, gledajući unatrag iskreno vjerujemo da smo znali da će se upravo to i desiti. Mnogo je primjera takvog unazadnog predviđanja. Često nakon neke prirodne katastrofe – poput potresa, osvijestimo lavež pasa te kaotični let ptica koje su prethodili događaju, sa snažnim uvjerenjem da smo znali da će se “nešto” dogoditi. Sklonost ovakvom razmišljanju je izrazito pogodna za prihvaćanje iracionalnih ideja.
Osim na učestalu heuristiku osoba sklonih idejama koje odudaraju od standardnog narativa, Dan Ariely upozorava da one vrlo često pokazuju narcisističke karakteristike. Obično ih se može prepoznati po osjećaju važnosti, potrebom za prepoznavanjem i potvrdom, posebno zainteresiranima za grandiozni uspjeh, nerijetko bez obzira na interese drugih.
Kako su ljudi primarno društvena vrsta, tako se ljudsko ponašanje ne može objektivno procjenjivati izvan društvenog konteksta, pogotovo ako se pokušavaju razumjeti uvjerenja i ponašanje koja izlaze iz sfere uobičajenog. U slučaju težnje prema iracionalnom, uobičajene socijalne težnje se intenziviraju i postaju snažan potporanj iskrivljenoj slici stvarnosti. Tako, na primjer, želja za pripadanjem ili strah od društvenog odbacivanja ima izrazito snažan utjecaj na prihvaćanje alternativnih i iracionalnih tumačenja stvarnosti. Pojedinci koji se osjećaju odbačeni u široko prihvaćenoj realnosti, sigurno će potražiti potporu u alternativnoj.
Društveno djelovanje na pojedinca, osim što ga može potaknuti na ulazak u sferu iracionalnog, može ga tamo i zadržati. Naime, kad se pojedinac, koji se osjeća odbačen iz svijeta većine, nađe u okruženju koje ga prihvaća – kreće njegova dublja socijalna prilagodba (social maintenance). Tada na djelo stupaju sile poput adaptacije na socijalni pritisak, odnosno potreba za dokazivanjem pripadnosti i lojalnosti.
Česta pojava kod pojedinaca koji se sve intenzivnije vežu iz iracionalno vjerovanje je kognitivna disonanca pri kojoj se sukobljavaju dva ili više kontradiktorna vjerovanja, pa pojedinac bira ono kompatibilno s očekivanjem grupe – sve više težeći prihvaćanju i odobravanju. Drugim riječima, logička nekonzistentnost određenog vjerovanje neće biti protumačena kao dokaz neispravnosti vjerovanja, već će pojedinca gurnuti dublje u iracionalno.
U takvim situacijama, u želji demonstracije pripadnosti – pojedinac je spreman na ekstremno ponašanje, samo da bi bio primijećen i verificiran. Ekstremi se manifestiraju u razini zastupanja ideje, ali i ponašanju prema svima koji grupi ne pripadaju ili joj nisu lojalni. U takvom nastojanju, socijalno signaliziranje polako postaje intuitivno prihvaćena istina koja sve više dominira općim uvjerenjem i svjetonazorom.
U novije doba, ovaj proces je dodatno potpomognut djelovanjem društvenih mreža čije funkcioniranje direktno podupire intenziviranje međudjelovanja zatvorenih grupa, kao i eskaliranje ekstremnih uvjerenja zasnovanih na nepotpunim, pogrešnim ili neistinitim informacijama i to bez socijalnih posljedica za one koji ih fabriciraju ili šire. To je svojstvo društvenih mreža koje narušava prirodni, evolucijom razvijeni princip komunikacijske odgovornosti – kod kojeg oni koji šire nekorisne ili lažne informacije gube na društvenom ugledu i utjecaju pa se i sami susprežu od takvih aktivnosti.
Nekoliko je faktora koji omogućavaju i podupiru korištenje društvenih mreža u širenju dezinformacija i osnaživanju iracionalnih uvjerenja. Najprije, same platforme koje pružaju uslugu ne preuzimaju odgovornost za sadržaj koji se distribuira. Kako je njihov doseg i utjecaj velik, tako bi i odgovornost za distribuirani sadržaj trebala biti primjerena – no ona to nije. S druge strane cijena društvene prezentacije je izuzetno niska pa dosegnuti status nije garancija vjerodostojnosti ili iskrenosti. U prirodi, naime, društvena signalizacija ima realnu cijenu – pa tako, primjerice, paun koji signalizira zdravlje i reproduktivnu sposobnost šireći raskošni rep – ne može zavarati potencijalne partnerice jer je dokaz vodljiv i njegova raskošnost vrlo vjerodostojno demonstrira zdravlje. U okruženju socijalnih mreža svatko se može prikazati bilo kakvim jer je vjerodostojnost lako krivotvoriti.
Osim toga, u prirodnoj komunikaciji strana koja prima informaciju odlučuje o njenoj važnosti i relevantnosti, dok u okruženju društvenih mreža – autor nameće vlastite vrijednosti tragajući za pogodnim sljedbenicima. U primjeru paunovog repa to znači da šepurenje mužjaka svojim raskošnim repom ne bi imala nikakvog smisla da to ženke ne očekuju i ne traže, te da raskošnost repa nije važan parametar u odabiru partnera.
Društvene mreže su opterećene i brojnim drugim svojstvima koje pogoduju širenju popularnih, a ne istinitih informacija. Radi se o prirodnom nastajanju izolirajućih informacijskih balona i odjekujućih komora, kao i stvaranju te širenju negativnih društvenih pravila i normi i gušenja reakcija neistomišljenika. To su efekti koje podupire odsustvo odgovornosti nositelja platforme, odnosno njih je moguće spriječiti regulacijom načina korištenje, nekim oblikom poticanja vjerodostojnosti i odgovornosti.
Kao zajednički nazivnik lijevka nepovjerenja koji ljude vodi prema iracionalnim uvjerenjima, a koji je karakteriziran emocionalnim, kognitivnim, psihološkim i društvenim faktorima, Dan Ariely ističe problem opće erozije povjerenja.
Radi se o nepovjerenje u medije, vlade, korporacije, organizacije pa sve do nepovjerenja u susjede i obitelj. Takvo nepovjerenje narušava koheziju i suradnju u društvu. Nažalost, erozija povjerenje je rekurzivan proces. Jednom narušeno povjerenje stalno djeluje na njegovo dodatno urušavanje. Sumnja u vladu ili vladine institucije, na primjer, svaku aktivnost tumači kao dokaz kojim se opravdava dodatna sumnja i vodi prema dodanom narušavaju povjerenja.
Osobna iskustva, analize i zaključci objavljeni u knjizi, naglašava autor, nisu isključivo u misiji osvjetljavanja psiholoških i socijalnih slinica koje nas vode prema napuštanju konvencionalnih ideja i učvršćuju u vjeri u iracionalno, već su i upozorenje na nužnost jačanja međusobnog povjerenja.
Iako se čini da je povjerenje opasno, zaključuje autor, cijena koju plaćamo gradeći društvo u okruženju nepovjerenja je daleko veća od eventualne štete prevelikog međusobnog povjerenja.
Informacije o autoru knjige – Dan Ariely na Wikipediji….
