Ljudsko ponašanje je neraskidivo povezano s dva značajna ali još uvijek vrlo slabo razjašnjena fenomena. Radi se o svjesnosti i slobodnoj volji. Oba fenomena su predmet brojnih rasprava ali o njima znanstvenici i dalje nemaju jedinstven stav.
Iako je svjesnost temeljna ljudska karakteristika i nužna pretpostavka slobodne volje, čini se da ih dijeli bitna razlika. Naime, postojanje svijesti se sve učestalije objašnjava unutar okvira prirodnih zakona koji pretpostavljaju fizički determinizam. O tome najbolje svjedoči sve rasprostranjeniji strah od egzistencijalne prijetnje tehnološki utemeljene, a ipak svjesne umjetne inteligencije. S druge strane, da bi odluke bile slobodne morale bi biti izvan prirodnog uzročno-posljedičnog lanca, a to znači slobodne od fizičkog determinizma.
Svi oni koji su pokušavaju pomiriti determinizam i slobodnu volju nailaze na ozbiljan logički problem. Na njega, u knjizi Determined: A Science of Life without Free Will iz listopada prošle godine, upozorava Robert Sapolsky, neuroendokrinološki znanstvenik, profesor biologije, neurologije te neurokirurgije na sveučilištu Stanford.
Znanstvena logika očekuje, naglašava autor, da svaki prirodni fenomen ima uzrok u prethodnim fizičkim procesima tako da ne postoji prostor za neuzročnu i spontanu slobodu bilo koje vrste. Iz toga slijedi zaključak da ne postoji prostor niti za biološko – kognitivnu neuzročnost koju prepoznajemo kao slobodnu volju. Drugim riječima, moždani procesi koji oblikuju ponašanje nisu slobodni od procesa koji im prethode.
Neprekinuta fizička uzročnost je osnova za dvije glavne tvrdnje koje u knjizi iznosi Robert Sapolsky. Radi se o tvrdnjama da nema slobode u našem ponašanju, kao i da ta činjenica ima snažne reperkusije koje bi morale značajno promijeniti naša moralna uvjerenje vezana uz osobnu odgovornost, krivnju i kaznu.
Autor je svjestan značaja ideje odsustva slobode u našem djelovanju jer se na njoj temelji moralni kodeks svakog društva. Slobodna volja je toliko dominantna u našem intuitivnom shvaćanju ljudskog ponašanja da ga uglavnom procjenjujemo na osnovi ishoda, smatrajući ga manifestacijom naših slobodnih odluka, bez propitkivanja uzroka. Skloni smo moralne procjene donositi na temelju aktivnosti iz posljednjih sekundi ili minuta nekog incidenta, zaboravljajući i ignorirajući činjenicu da je ta akcija rezultat vrlo dugog niza uzročno-posljedično vezanih događaja. Čvrsto smo uvjereni u osobnu i punu odgovornost za naše ponašanje, u potpunosti negirajući fizičku, kemijsku i biološku istinu da se nismo u stanju ponašati drugačije nego smo se ponijeli. Ne radi se o djelomičnom utjecaju determinističkog principa na ponašanje, nego potpunom – koji ne ostavlja mjesta za bilo kakvu slobodnu intervenciju. Ozbiljna je to tvrdnja, pa ju autor dokazuje na različite načine i s pogledom iz različitih kuteva.
Jedna od početnih teza u negiranju slobodne volje zasniva se na eksperimentima američkog neuroznanstvenika Benjamin Libeta koji je dokazivao da električni impulsi u mozgu najavljuju fizičku aktivnost prije nego je ta želja oblikovana u svijesti. Desetljećima se provode ispitivanja inspirirana Libetovom idejom da su voljne aktivnosti pokrenute nesvjesnim procesima u mozgu, te da ne postoji niti naznaka slobode u njihovom oblikovanu. Eksperimenti poput očitanja neuronske aktivnosti prije slobodno odabranog trenutka pritiska na tipku mjernog instrumenta dokazuju da se električna aktivnost uočava i tristotine milisekundi prije nego ispitanik osvijesti želju za djelovanjem. U pojedinim promatranjima aktivnosti u prefrontalnom korteksu (prefrontal cortex) povezanim s mišićnom aktivnošću (premotor kortex) primijećene su i deset sekundi prije osvješćivanja želje za pokretom.
Eksperimenti u vezi s ljudskim ponašanjem pokazali su, također, da se iluzija uzročne veze između pokreta i njegove svjesne interpretacije pojačava što je kraće kašnjenje između ta dva fenomena. Ako je takva uzastopnosti redovita i ako je jedinstvena, odnosno pojavljuje se uvijek istim slijedom – dojam uzročno-posljedične povezanosti je neminovan. To je princip, tvrdi autor, koji osnažuje ideju slobodne volje kao uzročne veze između akcije i njenog svjesnog doživljaja.
Usprkos eksperimetima koji ukazuju na iluziju uzročne povezanosti između aktivnosti i njene svjesne interpretacije, slaže se autor, Libetovi eksperimenti negiranja postojanja slobodne volje nisu dostatni jer nedovoljno razjašnjavaju ulogu svijesti. Svijest, naime, igra važnu ulogu u planiranim aktivnostima kod kojih ne možemo negirati važnost racionalnog promišljanja. Ipak, u takvim slučajevima je nužno postaviti pitanje – zašto želimo ono što želimo. U našoj želji je sadržana biološka pozadina, nastavlja autor, pa ni tu, kao i kod Libetovih eksperimenata, nema nikakve slobode.
Uglavnom, kao zaključak ove rasprave, autor se slaže, treba konstatirati da Liebetovi eksperimenti osnažuju ideju biološki utemeljenog i nesvjesnog djelovanja na ljudsko odlučivanje, ali nisu dovoljni da bi u potpunosti isključili voljni utjecaj pa problem treba šire sagledati i dodatno istražiti.
Istraživanje slobodne volje je opterećeno njenim snažnim intuitivnim doživljajem pa ju većna znastvenika nekritički zagovara. U suprotstavljanju zagovarateljima slobodne volje, Robert Sapolsky je selektivan. On se, naime, uopće ne bavi onim filozofskim ili znanstvenim smjerovima koji radi potpore slobodi u odlučivanju u potpunosti odbacuju fizički determinizam jer takvo odbacivanje smatra nevjerodostojnim i pseudoznanstvenim. Ipak, postoje filozofski i znanstveni zagovornici slobodne volje koji priznaju fizičku određenost u prirodi ali i dalje smatraju da je sloboda u odlučivanju moguća. Takvu mogućnost najčešće opravdavaju pukotinama u uzočno-posljedičnom lancu i njihova razmišljanja su tema autorovih analiza.
Najprije, svi oni koji zagovaraju ideju slobodne volje sumnjaju u opću primjenjivost Libetovih eksperimenata zbog kompleksnih mjernih okolnosti u kojima mjerenje vremena između promjene električne aktivnosti u mozgu i trenutka svjesnosti ne može biti precizno. No, još je značajnija konceptualna kritika koja tvrdi da se Libetovi eksperimenti bave posebnim slučajevima koji se manifestiraju isključivo u jednostavnim okolnostima neposrednog djelovanja, a prava priroda slobodne volje se otkriva samo u kompleksnim odlukama koje su orijentirane na aktivnosti u budućnosti daljoj od neposredne.
Robert Sapolsky ne inzistira na neposrednim eksperimentalnim dokazima, već se ideji slobodne volje suprotstavlja na konceptualnoj razini, opisujući prirodne uzroke našeg ponašanja kako bi dokazao da je ono izravna posljedica bioloških mehanizama nad kojima nemamo nikakvu kontrolu. Prirodni uzroci obuhvaćaju uzročni slijed koji prethodi našem djelovanju počevši od djelića sekunde prije neposredne aktivnosti, pa unazad sve od početka evolucije.
Uzročno-posljedični slijed započinje evolucijskim oblikovanjem biološke podloge ljudskog ponašanja, a onda se nastavlja različitim prirodnim utjecajima koji ne ostavljaju mjesta za slobodno djelovanje, odnosno djelovanje izvan determinističkog lanca događaja.
Najprije, neposredne osjetilne senzacije dokazano djeluju na naše raspoloženje, na našu percepciju okoline, na naše osjećaje i odluke. Primjerice, eksperimenti u psihologiju pokazali su da osjećaj mirisa ili okusa djeluju na naše moralno rasuđivanja. Tako, na primjer, neugodan miris potiče ljude konzervativnih stavova da intenzivnije izbjegavaju kontakt s ljudima homoseksualne orijentacije. Slično, percepcija sklada u proporcijama – odnosno ljepote, djeluje na pozitivnu moralnu percepciju u nečijem djelovanju. Pokazalo se da ljudi koji su prisiljeni lagati imaju intenzivniju potrebu prati ruke (Lady Macbeth efekt). Još su zanimljiviji eksperimenti koji dokazuju utjecaji gladi na umanjenu sklonost opraštanju. Brojni dokazi su jasni, naše ponašanje je značajno određeno neposrednim osjetilnim utjecajima. Ipak, da bi se odbacila ideja slobode u djelovanju nužno je nastaviti istraživanje slijeda uzroka koje su do ponašanja dovele.
Naša predispozicija za određeni oblik i intenzitet djelovanja pod izrazitim je utjecajem hormonalne aktivnosti. Testosteron, na primjer, pojačava već izazvanu agresivnost pa u interakciji s određenim dijelovima mozga (amygdala) iskrivljuje percepciju stvarnosti zbog čega okolnosti doživljavamo prijetećima te postajemo anksiozni i manje kooperativni. Različiti hormoni djeluju na različite dijelove mozga na različiti način pa, primjerice, oksitocin (oxytocin) i i vazopresin (vasopressin) imaju učinak suprotan testosteronu. Socijalne okolnosti, također, djeluju na razinu hormona u tijelu pa stresne situacije izazivaju hormonalnu reakciju zbog koje tijelo reagira brže, uz manje suosjećanja i promišljanja o posljedicama. Nema sumnje, naglašava autor, da naše djelovanje nije imuno na ove tjelesne, biološke utjecaje i da se ti utjecaji racionaliziraju te manifestiraju kao želja za određenom aktivnošću.
Autor nastavlja putovanje smjerom bioloških utjecaja vodeći nas dublje u vrijeme koje prethodi djelovanju. Naime, naše je djelovanje je presudno određeno strukturom mozga, neuronskom konfiguracijom i uspostavljenim sinaptičkim vezama. Mozak je neuroplastičan i njegova struktura se mijenja i prilagođava okolnostima. Počevši od rođenja, mozak se transformira u procesu neurogeneze – neuronske veze propadaju, stvaraju se nove te mijenjaju puteve, kao i intenzitet povezanosti. Osim toga, neuroplastičnost omogućuje i podupire promjene funkcija moždanih regija. Primjerice, dugoročno prisutan stres uzrokuje smanjenje hipokampalne regije (hypo-campus) pa značajno utječe na ponašanje izazivanjem poremećaja pamćenja ili poteškoća u regulaciji emocija koje dovode do pojačane anksioznosti, depresije ili iracionalnih reakcija. Promjene u strukturi moždanih veza su spori ali stalno aktivni procesi, a naši osjećaji, percepcija okoline, stavovi i misli izravno su zavisni o rezultatu njihovog djelovanja.
Posebno dramatične promjene u strukturi mozga, što se odražava na psihološki profil osobe, nastaju tijekom djetinjstva i adolescencije. U tom razdoblju dolazi do razvoja prefrontalnog korteksa, dijela mozga s ključnom funkcijom u orkestraciji misli i djelovanja. Istovremeno, adolescencija je doba u kojem vlada hormonalna oluja koja izaziva različite promjene raspoloženja, a onda i ponašanja. To je period, dakle, u kojem je osoba izrazito izložena okolnostima koje mijenjaju neuronsku strukturu važnog dijela mozga i time utječu na oblikovanje njenih psiholoških karakteristika. Svako intenzivno iskustvo, trauma, odbacivanje ili ljubav iz tog perioda igra važnu ulogu u biološkom oblikovanju mozga, a onda i karaktera te ponašanja u zrelosti.
Druge promjene koje utječu na karakter osobe nastaju još ranije, u ranom djetinjstvu pa i prije rođenja. Vrsta i intenzitet roditeljske brige, socijalno okruženje, utjecaj okoline i kulture u kojem se odgoj provodi igraju presudnu ulogu u postavljanju temelja kasnijeg ponašanja. Dokazano je da odgoj u lošijim socijalnim uvjetima, u siromašnim obiteljima – u neizvjesnosti i anksioznosti roditelja – postavlja drugačije temelje karaktera u odnosu na odrastanje u sigurnosti. Radi se o epigenetičkim promjenama koje ne djeluju samo na drugačiju strukturu neuronskih veza već i na drugačiju aktivaciju tjelesnih funkcija koje mogu trajno izazivati, primjerice, jači ili slabiji hormonalni odgovor na stres. Slična osjetljivost na okruženje dokazana je već i prije rođenja. Majke koje su izložene stresu ili prehrani s nedovoljno nutrijenata izazivaju epigenetičku reakciju fetusa – pripremajući ga za slične uvjete i nakon rođenja.
Utjecaj na naše ponašanje počinje daleko prije rođenja, nastavlja autor kronološki pregled silnica koje nas oblikuju. Naime, od izrazite važnosti je utjecaj kulture u kojoj odrastamo. Dokazano različito djeluju individualističke, u odnosu na kolektivističke kulture. Radi se o razvoju osobno usmjerenih ili relacionih težnji, a koje se manifestiraju u svakom području života. Primjerice, i danas je primjetna razlika u moralnim procjenama između ljudi koji potiču iz predjela u kojima su dominirali lovci i sakupljača (Hunter-gatherers) i ljudi koji generacijama žive u području dominacije stočarstva (pastoralists). Stočari su, naime, zbog obrane od krađe stoke razvili znatno siroviji mentalitet kulture časti koja inzistira na lojalnosti, poštovanju i reputaciji, oštroj reakciji na uvredu pa čak i odmazdi. Razlike u načinu života oblikovale su kulturu i razlike u moralnim vrijednostima koje uočavamo i danas, uspoređujući američki sjever sa znatno tvrđim i konzervativnijim jugom.
Robert Sapolsky tezu o nepostojanju slobodne volje detaljno opisuje vodeći nas kroz kronologiju prirodnih uzroka našeg djelovanja. To je redukcionistički pristup u kojem dominira ideja lanca fizičkih uzroka i posljedica unutar kojeg nema mjesta za neki oblik ne-uzročnosti, odnosno slobode od fizikalne određenosti. Sažeto, moglo bi se reći da autor odbacuje ideju slobodne volje jer za nju u uzročno – posljedičnom mehanizmu funkcioniranja prirode nema mjesta. Ipak, naš osjećaj slobode u odlučivanju je intuitivan i izuzetno snažan, a reperkusije odustajanja od ideje slobodne volje su dalekosežne pa se autor okreće dekonstrukciji najvažnijih ideja koje opravdavaju postojanje slobodne volje usprkos fizikalnom determinizmu.
Osjećaj koji dominantno utječe na žestoki otpor odustajanju od ideje slobodne volje je nepomirljivost s apsolutnom određenošću. Naime, mogućnost da su naši životi ograničeni i neslobodni jer se odvijaju isključivo po zakonima prirode, po trajektorijama subatomskih čestica čije su putanje zadane velikim praskom kod oblikovanja univerzuma te da mi, svojom voljom, ne možemo ništa promijeniti je gotovo nezamisliva. Ipak, znanstvenici, koji su su u velikoj većinu suglasni da je naš svemir zasnovan na determinističkom principu, intenzivno tragaju za kauzalnom pukotinom unutar prirodnih zakona ne bi li pronašli opravdanje za to snažno i duboko usađeno intuitivno vjerovanje u slobodnu volju.
Znanstvenici i mislioci koji ne pristaju na odsustvo slobodne volje, svoja uvjerenja najčešće temelje na jednom od četiri fenomena: kaotičnom ponašanju sustava, snažnom ili slabom nastajućem (emerging) ponašanju kompleksnih sustava ili kvantnoj neodređenosti.
Jedan od fenomena za kojim znanstvenici koji zagovaraju kompatibilizam – odnosno oni koji se slažu s determinizmom u fizikalnim zakonima a ipak vjeruju u slobodnu volju, je kaotično ponašanje. U kaotičnim sustavima ishod ponašanja je izrazito ovisan o početnim uvjetima i nepredvidiv. Radi se o tome da male razlike u početnim parametrima u potpunosti mijenjaju ponašanje sustava, pa se ne može predvidjeti ishod promjena. Takva nepredvidivost predstavlja prirodni fenomen koji pristalice kompatibilizma smatraju uzročnim diskontinuitetom i temeljem slobodne volje.
Ideja je, dakle, da neko konačno stanje sustava s kaotičnim ponašanjem ne možemo dovesti u eksplicitnu matematičku vezu s početnim stanjem jer su promjene toliko složene i ovisne o malim razlikama u početnim i tranzicijskim stanjima da naši matematički alati to kretanje ne mogu opisati.
Nemogućnost matematičkog povezivanja uzroka i posljedice ne narušava fizičku određenost (determinizam). Naime, određenost ne garantira predvidivost ponašanja sustava. Određenost i predvidivost nisu jedno te isto. Činjenica da je sustav nepredvidivog ponašanja ne mijenja činjenicu da je ponašanje uzročno-posljedično određeno čvrstim fizičkim zakonima.
Upravo zbog problema u matematičkom opisu detalja fizičkih promjena, sustavi s kaotičnim ponašanjem se koriste za napad na ideju redukcionizma – odnosno, uvode sumnju da se sustavi višeg stupnja složenosti mogu opisivati ponašanjem svojih elementarnih dijelova. Na osnovi te sumnje, neki znanstvenici tvrde da ponašanje vrlo kompleksnih sustava uopće nije u izravnoj uzročnoj vezi s ponašanjem komponenti iz kojih se sastoji.
Kao dokaz za takvu tvrdnju posežu za primjerima iz prakse u kojima neki jednostavni sustavi proizvode jednaki konačni ishod, što reverzibilnost čini nemogućom. Drugačije rečeno, na temelju konačnog stanja nije moguće zaključiti koje početno stanje elementarnih komponenti dovodi do krajnjeg ishoda. Takvih je primjera u prirodi mnogo, između ostalih i evolucija dokazuje postojanje konvergencije kod koje jednaki biološki ishod nastaje neovisno, na različitim kontinentima. Ipak, koliko god bila privlačna ideja prenaglašene determiniranosti (overdetermination), ona ne isključuje uzročnu povezanost – ona i dalje ukazuje samo na nepredvidivost i nemogućnost prepoznavanja konkretnog uzroka pa se jedino uz značajno iskrivljavanje logike prirodne sljedivosti može smatrati na temelju slobodne volje.
Još je zanimljivija teza o nastajućem (emerging) ponašanju unutar kompleksnih i adaptivnih sustava kao okviru za razumijevanje slobodne volje. Primjer takvog ponašanja se može prepoznati u kolonijama mrava, na primjer. Radi se o mnoštvu jedinki, vrlo ograničenih funkcija, koje tvore kompleksni sustav vrlo složenih svojstava koji manifestira sasvim novu vrstu inteligentnog ponašanja – inteligenciju roja (swarm intelligence).
Ponašanje pojedinačnih mrava može se pojednostavljeno opisati funkcijom istraživanja okoline u potrazi za hranom pa prenošenjem informacija o rezultatu potrage mravima koji se usputno susretnu. Na temelju jednostavnog ponašanja jedinke koje se multiplicira u mnoštvu, spontano nastaje (emerge) složeno rješenje pronalaska optimalnog puta. Radi se o fenomenu kod kojeg iz količine nastaje kvaliteta.
Dobar primjer je ponašanje sluzave plijesni (slime mould), jednostanične amebe s više jezgri. Iako se radi o organizmu jednostavnog ponašanja, u kolonijama plijesni nastaju izrazito složena svojstva poput pamćenja lokacije izvora hrane, kao i vještinu rješavanja prostornih problema optimalno prolazeći složene labirinte u potrazi za hranom. Jedan od eksperimenata je dokazao da prostorni problemi koje ovi organizmi uspješno rješavaju mogu biti izrazito složeni. Pokazalo se, naime, da sluzava plijesan može rekreirati kartu optimalno projektirane tokijske podzemne željeznice kada im se hrana – a radilo se o zobenim pahuljicama – proporcionalno pozicionira unutar testnog područja na lokacije naseljenih gradskih centara.
Svi spomenuti oblici ponašanja koji se koriste u napadu na ideju fizičke uzročnosti manifestiraju se u neuronskim mrežama, glavnom alatu ljudske svjesnosti. Radi se o višeslojnoj strukturi u koju su horizontalno i vertikalno povezani neuroni različitih vrsta. Ovako povezane neuronske stanice postaju osnova kompleksnog i adaptivnog sustava iz kojeg spontano nastaju (emerging) složene moždane funkcije. Naime, na temelju jednostavnih pravila koja se odnose na ponašanje pojedinog neurona, uz visoku povezanost i izrazitu višestrukost nastaje ljudsko ponašanje u svoj svojoj složenosti.
Robert Sapolsky tvrdi da se radi o kompleksnom i adaptivnom ponašanju koje manifestira inteligenciju bez posredstva nekog centralnog autoriteta, bez potrebe za usporedbom međurezultata radi odlučivanja o najboljoj opciji i bez potrebe za slobodom u odlučivanju – slično djelovanju mrava ill sluzave plijesni. Ovo objašnjenje slijedi fizički determinizam i ljudsko ponašanje objašnjava isključujući bilo kakav slobodni utjecaj.
Suprotno tvrdnjama i dokazima autora o nepostojanju slobode odlučivanja, ideja funkcijskog nastajanja unutar kompleksnih i adaptivnih sustava predstavlja vodeću kompatibilističku teoriju postojanja slobodne volje usprkos prirodnom determinizmu. Tvrdnja filozofskih i prirodnih kompatibilista je da osporavatelji slobodne volje za njom tragaju na pogrešnom mjestu. Ona se, prema toj teoriji, ne manifestira na razini subatomskih čestica ili na razini konstutivnih kemijskih ili bioloških komponenti, već postoji isključivo na višoj razini i jedino se s te razine može analizirati objašnjavati.
Takvo stajalište autor odbacuje osporavajući ideju da se ponašanje na makro razini može promatrati neovisno o sastavnim elementima s mikro razine. To znači da ponašanje kompleksnog sustava može biti vrlo složeno ali se uvijek temelji na svojstvima gradivnih elemenata čak i ako vezu između mikro i makro razine nije moguće razumjeti ili matematički opisati (slabo pojavljivanje, weak emergence).
Autor odbacuje obje ideje funkcijskog pojavljivanja tvrdeći da bi manifestacija svojstava sustava više razine koja nisu produkt interakcije gradivnih elemenata (strong emergence) značilo postojanje povratnog efekta koji mijenja svojstva elemenata niže razini i time raskida fizičku vezu, a to bi značilo djelovanje izvan poznatih zakona fizike. Također, Robert Sapolsky kategorički tvrdi da su objašnjenja kompatibilista (weak emergence) koji odbacuju snažno pojavljivanje a ipak vjeruju u slobodnu volju, redovito neki oblik logičkog zamagljivanja čvrste i neosporive veze između sustava i njegovih konstitutivnih elemenata.
Gotovo jednako utjecajna teorija fizikalne neuzročnosti (indeterminism) ima temelje u kvantnoj neodređenosti. Prem tom konceptu, zbog stohastičkog ponašanja na kvantnoj razini, ta se karakteristika logički transponira na makro razinu i tumači kao prekid uzročno-posljedične veze između mikro i makro stanja. Takav prekid, tvrde zagovornici kvantne prirode slobodne volje, vodi prema fizičkoj neuzročnosti prirodnih procesa te predstavlja temelj slobode u odlučivanju.
No, sve teorije koje slobodnu volju tumače stohastičkom prirodom kvantnog ponašanja, pojašnjava Robert Sapolsky, temelje se na nekoliko pogrešnih pretpostavki. Osnovna pogrešna pretpostavka je koordinirana propagacija stohastičke neodređenosti. To znači da za postojanje efekta neodređenosti na makro razini mora koordinirano djelovati mnoštvo mikro komponenata jer bi se u protivnom stohastičke pojave međusobno neutralizirale. Pojednostavljeno rečeno, ako se na mikro razini događaju stohastički kvantni efekti, njihova slučajna distribucija na makro razini je prosječno neutralna, osim ako ne djeluju istovremeno – što je u prirodi nezamislivo. Osim toga, nastavlja autor, čak kad bi se kvantna neodređenost nekim čudom probila do makro razine, ne bi mogla predstavljati okvir za uspostavu teorije slobodne volje jer se ona ne temelji na slučajnoj uzročnosti, već na izostanku bilo kakve uzročnosti.
Prirodni zakoni, čini se, ne govore u prilog bilo kojeg fenomena koji pretpostavlja slobodu od uzročno-posljedične veze u fizičkim, a onda kemijskim te biološkim procesima. Ovako postavljena teza dovodi u pitanje naše poimanje slobodne volje i otvara Pandorinu kutiju spoznajnih, moralnih, i pravnih problema. Ideja odsustva slobodne volje u našem djelovanju je neintuitivna i predstavlja nepremostivu prepreku većini mislilaca – kako iz filozofskih, tako i iz prirodno-znanstvenih redova.
Vodeći problem vezan uz nepostojanje slobodne volje je problem odgovornosti. Ako ne postoji slobodna volja, ne postoji niti odgovornost za djelovanje. Opće prihvaćanje te ideje moglo bi voditi u kaos, smatra većina prirodnih i društvenih znanstvenika te filozofa.
Robert Sapolski se ne slaže s takvim mišljenjem te opisuje znastvene podloge svoga stava. Najprije, na temelju meta analize preko dvije stotine različitih laboratorijskih psiholoških eksperimenata, pokazalo se da jačanje svjesnosti o različitim fizičkim i biokemijskim utjecajima na ljudsko ponašanje slabi uvjerenje u slobodnu volju ali, istovremeno, nema nikakav utjecaj na etičnost u procjenama i ponašanju.
Robert Sapolsky, da bi opravdao svoje uvjerenje da izostanak vjere u slobodnu volju ne vodi u moralni kaos, poseže za društvenim eksperimentima koji su se provodili na idealnom modelu koji se bazira na religijskim uvjerenjima koja, prema njegovom mišljenju, dovoljno dobro aproksimiraju vjeru, odnosno sumnju u slobodnu volju. Radi se o ideji da napuštanje religijskih uvjerenja kao dominantnog svjetonazorskog smjerokaza nije uzrokovao moralni kolaps te da se isto može očekivati i kod napuštanja ideje voljnog utjecaja na ponašanje.
Historijski gledano, u Americi je ateizam osuđivan, ne samo u društvenom smislu, veći i pravno – zatvorom ali i smrtnom kaznom. Ateisti su bili u manjini i vladalo je uvjerenje da je vjera u boga osnova ispravnog moralnog ustroja. S razvojem društva, mijenja se i odnos prema religiji i vjeri pa se može znanstveno utvrditi koliko je to utjecalo na eventualno moralno propadanje.
U provođenju društvenih eksperimenata ovog tipa, potrebno je biti pažljiv u odabiru ispitanika jer se ne može računati na slučajni uzorak jer on nije uravnotežen. Primjerice, među ateistima je dvostruko više muškaraca nego žena. Osim toga, velika je razlika između deklarativne vjerske opredijeljenosti i stvarnog vjerovanja pa nije dovoljno postavljati pitanja, već je nužno između vjernika i ateista provjeravati razliku u ponašanju.
Upravo takva Ispitivanja su pokazala da praktični vjernici i uvjereni ateisti nemaju problema sa zadržavanjem vlastitih moralnih stavova neovisno o društvenom kontekstu u kojem se nalaze (priming). To je zajednička karakteristika uvjerenja na temelju eksplicitnih, racionalnih i promišljenih razloga. Za razliku od ljudi s uvjerenjima utemeljenim na izgrađenom stavu, daleko povodljiviji i skloni moralnim lutanjima su oni čija uvjerenja su plod društvene prilagodbe, nekog oblika pristojnosti ili nejasno definiranih razloga.
Drugim riječima, oni koji vjeruju u slobodnu volju, kao i oni koji vjeruju da je nema – neće degradirati svoja moralna uvjerenja. No, oni koji nemaju jasan stav prema tom pitanju, moralno će se prilagođavati društvenom kontekstu kao i do sada. Iz toga se može zaključiti da ne treba strahovati da će ideja o ljudskom djelovanju bez slobodne volje unijeti kaos u društvo, vjerojatnije je da će moralni status ostati isti. Ozbiljnije promjene mogu nastupiti tek nakon implementacije takve ideje u pravni sustav, i to radi drugačijeg doživljaja pravednosti.
Kakav bi taj doživljaj mogao biti možemo naslutiti na temelju primjera Skandinavskih zemalja. Naime, društvene okolnosti u tim zemljama dokazuju da moralne vrijednosti uspostavljene bez religijskih vjerovanja mogu imati pozitivne ishod. Pozitivan ishod skandinavske politike manifestira se niskom stopom kriminala, izrazito visokom kvalitetom života, dugim životni vijekom i visokim stupnjem osobnog zadovoljstva stanovništva. Na temelju tog primjera je moguće je pretpostaviti da bi se slično moglo očekivati i pravnom implementacijom moralnih vrijednosti temeljenih na odbacivanju ideje neuvjetovane slobode u odlukama i postupcima.
Robert Sapolsky naglašava da je jedan od motiva njegove knjige promijeniti pogled na ideju autonomnosti u djelovanju, a onda i na moralnu odgovornost te krivnju koja iz nje proizlazi. Da bi u tome uspio nije dovoljno iznijeti dokaze o biološkoj uzročno-posljedičnoj prirodi našeg ponašanja, niti je dovoljno pokazati da izostanak slobodne volje ne vodi u kaos, već je potrebno pokazati da slobodna volja nije nužna za funkcionirane pojedinca, niti mora biti temelj društva.
Primjeri u prirodi, poput puža latinskog naziva Aplysia Californica dokazuje da se inteligentno i prilagođeno ponašanje može postići bez ikakve slobode u procjeni te odabiru odgovora na okolnosti u okolini. Na temelju taktilnog podražaja osjetilnog organa (siphon), puž zaštićuje škrge u trajanju ovisnom o učestalosti podražaja interpretiranog kao životna ugroza. Ponašanje puža, ovisno i promjenama u okolini, može biti vrlo složeno. Bez da znamo da se radi o biološkoj adaptaciji koja mijenja fizičku strukturu organizma, pomislili bismo da se radi o rezultatu misaonog procesa i slobodnoj volji.
Osim toga, na temelju eksperimenata s uvjetovanim ponašanjem kod ljudi, pokazalo se da podražaj interpretiran kao prijetnja razvija nove neuronske veze zadužene za zaštitu ugroženog organa te da se te veze zadržavaju i neko vrijeme nakon što se prijetnja prestaje pojavljivati. I to je dokaz biološke adaptacije organizma bez posredovanja slobode u odlučivanju.
Biološka adaptacija je prirodna posljedica dinamičkog odnosa prema vanjskim i unutrašnjim senzacijama i predstavlja biološku podlogu našim stavovima i djelovanju. Ona oblikuje odgovore na dugotrajne ili redovite stimulacije, ali i na one iznenadne i kratkotrajne. Naše misli i osjećaju su, također, rezultat biološke adaptacije koja se manifestira pojačanom ili oslabljenom hormonalnom ili nekom drugom tjelesnom reakcijom i tako djeluje na našu mentalnu aktivnost.
U našem mozgu, može se rezimirati stav autora, svaka pa i najsuptilnija aktivnost je uzrokovana prirodnim procesima koji su joj prethodili što ne ostavlja prostor za slobodu u njenom izboru ili oblikovanju. Također, potrebno je naglasiti da su promjene načina na koji djelujemo moguće, ali ne zbog toga što smo odlučili promijeniti svoje stavove, već zato što smo se pod utjecajem novih okolnosti na njih adaptirali.
Bez obzira na materijalne dokaze koji govore protiv koncepta slobodne volje, ona je čvrsto ukorijenjena u ljudsko poimanje osobne odgovornosti. Ipak, postoje situacije u kojima se pokazalo da je taj stav promjenjiv. Moguće je, smatra autor, na temelju iskustava iz prošlosti zaključiti da postoji kapacitet za promjenu u stavu prema slobodnoj volji.
Primjerice, u vrijeme progona vještica su se epileptički napadaji smatrali manifestacijom zlog karaktera koji treba oštro kažnjavati. S vremenom i razvojem znanosti taj koncept je odbačen. Slično je i sa psihičkim bolestima, od kojih je šizofrenija posebno dramatično doživljavana. Još do nedavno se smatralo se da je uzrok šizofrenije u obiteljskom konfliktu (double binds theory) ili “šizofrenoj majci” koje bi svojim ponašanjem uzrokovala pojavu bolesti kod inače zdravog djeteta. Ipak, pokazalo se da šizofrenija ima snažnu genetsku predispoziciju i da je biološki utemeljena, što je vodilo u promjenu stava prema bolesnim osobama i njihovom ponašanju.
Ipak, ovo su primjeri promjene stava prema osobnoj odgovornosti u vrlo ograničenim i posebnim slučajevima. U općem slučaju do takve promjene neće doći spontano zbog složenih i uvriježenih stavova koje takvoj promjeni nisu naklonjene. Jedino uz njihovu promjenu, otvorio bi se put drugačijem društvu.
Najprije, nužno bi bilo promijeniti stav prema odgovornosti. Blaži odnos prema osobnoj odgovornosti vodio bi i prema drugačijem stavu prama kazni. Umjesto kažnjavanja radi zadovoljenja pravde, mogla bi se uvesti metoda ozdravljenja (Truth and reconciliation commission model). Ovaj princip se već primjenjuje u mnogim zemljama koje su proživjele građanske ratove ili diktature. Njegova bit je u prepoznavanju aktivnosti koje su naštetile drugima te provedbi nekog oblika iscjeljujućeg pomirenja. Također, u sustavu koji ne vjeruje u slobodno i nezavisno djelovanje pa odbacuje kaznu kao odgovor na društveno štetne aktivnosti, ponegdje se primjenjuje princip obnavljajuće pravde (Restorative justice). Prema tom principu ravnoteža u društvu se postiže izravnim mirenjem između napadača i žrtve, bez posredovanja države, pri čemu se pokušava postići razumijevanje motiva jedne, kao i posljedice djela na drugu stranu.
Konačno, u slučajevima kada je društvo nužno zaštititi od pojedinaca koji su skloni ponavljati nedjela, primjenjuje se model karantene prema ideji Derka Perebooma. Prema tom modelu je isključenje pojedinca motivirano zaštitom društva, a ne moralnom osudom i kaznom.
Nažalost, široka primjena ovih ideja je daleko od realizacije. Kako povijest pokazuje, kazna i kažnjavanje pruža osobno i društveno zadovoljstvo. Psihološki i društveni mehanizam uživanja u kažnjavanju “krivca” se ne može zanemariti jer je nastao pod evolucijskim pritiskom razvoja života u zajednici. Istraživanja pokazuju da je kazna igrala važnu ulogu u održavanju uređenja unutar većih grupa sastavljenih od međusobno nepoznatih pojedinaca.
Eksperimenti u kojima se provocira neprihvatljivo ponašanje nakon kojeg slijedi kazna radi analize ponašanje promatrača, dokazali su da čak i čimpanze pokazuju naglašeni interes za proces kažnjavanja članova grupe koji krše uobičajene norme ponašanja. Kod ljudi je to posebno izraženo i ponekad poprima ekstreme oblike poput nekadašnjeg izrazitog interesa za javna smaknuća na trgovima, ili modernijeg masovnog praćenja medijski atraktivnih suđenja ili izricanja kazni.
Koliko kazne i kažnjavanje imaju snažan odjek u javnosti, toliko je slaba njihova društvena korist i nizak učinak na promjenu ponašanja. Drugim riječima, odustajanje od kažnjavanja ne bi donijelo društvenu štetu, upravo suprotno. Istraživanja pokazuju da je rehabilitacija daleko učinkovitija od svakog oblika odmazde, pa i one koju svojim pravosuđem diktira država. U modernim i visoko razvijenim društvima prevladava stav da je korisnije izolirati pojedince koji se ne mogu bez štetnih posljedica reintegrirati, izostavljajući drastično kažnjavanje i osiguravajući kvalitetu života koja neće degradirati njihova ljudska prava i dostojanstvo. Ovakav pristup je, pokazuje praksa, koristan za obje strane – osuđenike i društvo.
Konačno, na kraju knjige, Robert Sapolsky zaključuje da je za odustajanje od vjerovanja u slobodnu volju nužno prihvaćanje ideje da su naši životi slični plovidbi broda bez kapetana. To je radikalna teza koju je moguće racionalno shvatiti ali ju je teško intuitivno prihvatiti. Ne radi se samo o tome da slobodna volja nosi odgovornost koju svi očekujemo i na koju računamo, već nosi i zadovoljstvo te ponos za osobna postignuća. Upravo je osobno postignuće sve važniji društveni pokretač jer moderno društvo na njemu gradi meritokratski skup vrijednosti prema kojem ocjenjuje nečiju društveni i ekonomski status, a prema ideji biološke uzročnosti za naše uspjehe su odgovorne okolnosti u kojima naša slobodna volja ne igra nikakvu ulogu. Takva kontradiktornost neće pomoći odbacivanju koncepta slobodne volje i njenih sve značajnijih reperkusija. Ipak, odustajanje od ideje slobodne volje, tvrdi autor, ne bi štetio društvu i ne bi vodilo u moralni kaos, već bi grunulo društvo prema novom i pravednijem ustroju. Zbog toga je, nada se autor, ova knjiga početak puta prema pozitivnoj promjeni koja će, ako ništa drugo, smanjiti težnju da se međusobno procjenjujemo i osuđujemo.
