Vrijeme senzacionalizma nas je naučilo da pažnu usmjeravamo samo na probleme koji već na prvi pogled djeluju zastrašujuće. Ipak, postoje problemi koji su izuzetno važni ali ne plijene pažnju. Jedan od takvih problema je niska efikasnost školskog sustava. Prije koju godinu ga je kod nas aktualizirala afera u školstvu oko promjene kurikuluma, no afera je jenjala i pažnja javnosti se ugasila. Nažalost, a to se ne odnosi samo na našu zemlju, postojeća ograničenja javnih školskih sustava nisu uklonjena, a vrijeme kontinuirano donosi nove i sve ozbiljnije izazove. Sve su izraženija odstupanja između znanja koja škola nudi i stvarnih potreba društva.
Ipak, ovaj problem nije zanemaren. Njime se bave i znanstvenici ali i praktičari poput Sanjay Sarme, profesora strojarstva i potpredsjednika odjela za otvoreno učenje na Tehnološkom institutu u Massachusettsu (MIT – Massachusetts Institute of Technology). On je svoja iskustva i saznanja objedinio u knjizi Grasp, koju je u usuradnji s Luke Yoquintom, znanstvenim piscem s primarnim interesom u području školstva i učenja, objavio 2020. godine. U knjizi se analiziraju temelji današnjeg školskog sustava te ih se uspoređuje s prirodnim – biološkim pretpostavkama za efikasno učenje. Osim toga, autori pronalaze uzroke i posljedice zastarjele metodologije u prijenosu znanja i daju smjernice prema modernom, pravednijem i daleko efikasnijem školskom sustavu.
Nažalost, knjiga je objavljena prije eskalacije COVID-19 pandemije pa saznanja nisu primijenjena u strukturiranju daljinske edukacije u vrijeme ekspanzije Internet učenja, ali mogu pomoći u pripremi za snažne i brze promjene na tržištu rada koje će se zbog eksponencijalnog tehnološkog rasta događati kontinuirano i sveobuhvatno.
Sagledavajući uobičajeni pristup učenju koji dominira školskim sustavima u cijelom svijetu, autor upozorava na njegove temelje. Naime, radi se o sustavu u kojem učenici preuzimaju znanje koje im programiranim tempom usađuje predavač. Takav pristup se snažno širio u vrijeme industrijske revolucije radi potrebe serijske edukacije radnika sposobnih za sve složene ali vrlo standardizirane poslove. Metoda je utemeljena na kombinaciji učenja prakticiranih u samostanima kod usvajanja religioznih dogmi te programiranih treninga nužnih za rutinsku proizvodnju u tvornicama. Ovim pristupom dominira pogrešna pretpostavka da je za učenje dovoljna disciplina i sposobnost memoriranja činjenica. Osim toga, kao posljedica pogrešne temeljne ideje došlo je do razvoja i široke primjene različitih oblika testiranja pa se ono neopravdano nameće kao glavna i najbolja metoda procjene znanja.
Iako su školski sustavi javni i podložni procjeni i kritici, oni su istovremeno vrlo inertni, pa različiti pokušaji promjene ukorijenjene paradigme redovito ne uspijevaju. Glavni problem, objašnjava autor knjige, manifestira se u nerazumijevanju razlike između učenja gradiva i osposobljavanja za njegovu primjenu. Odnosno, današnji rasprostranjeni školski sustavi nisu organizirani s primarnim ciljem usvajanja znanja radi njegove kreativne primjene, već primarno radi procjene, rangiranja i selekcije učenika.
Jedan od ozbiljnih reformatora bio je filozof John Dewey koji je krajem devetnaestog stoljeća, na temelju ideju Johna Locka i Bertranda Russella ponudio koncept progresivnog školstva zasnovanog na problemski orijentiranoj, praktičnoj primjeni znanja. Pokret je bio mnogo širi od promjene školskog kurikuluma i težio je cjelovitom razvoju učenika. John Dewey se zalagao za demokratičnost i socijalnu uključivost školskog sustava, uz inzistiranje na razvoju odnosa učenika i učitelja te na poticanju interesa prema praktičnom znanju. Ovaj model školskog sustava razvijao je sposobnost učenja i sposobnost rješavanja praktičnih problema. Na drugom kraju progresivnog spektra, svoju doktrinu ponudio je psiholog Edward Thorndike utemeljenu na biheviorizmu i zakonitosti učinka (law of effect). Njegov doprinos teoriji učenja bio je značajan ali utemeljen na automatizirano i asocijativnom učenju kroz pokušaje i pogreške, motivirajući uspjeh nagradama i demotivirajući greške kaznama. Inzistirao je na školi kao instituciji za prepoznavanje urođenih učeničkih kvaliteta radi ranog usmjeravanja prema odgovarajućim društvenim pozicijama.
Ipak, već sredinom dvadesetog stoljeća je došlo do opadanja interesa za dalji razvoj progresivnih modela pa su se počeli gasiti. Razlozi su uglavnom ekonomski. Javni školski sustav, nezainteresiran za alternativne metode učenja, bio je dovoljno raširen i spreman ponuditi masovno školovanje i neutralizirati skuplje i kompliciranije programe. Osim toga, progresivna škola nije uspjela prevladati političke ali i javne otpore tradicionalista.
Razvoj školskog sustava do nedavno nije u obzir uzimao saznanja iz neuroznanosti. Nova dostignuća omogućila su mnogo detaljnije razumijevanje funkcioniranje mozga i načina na koji čovjek uči. Odbačene su zastarjele ideje koje su ljudsku memoriju opisivale kao spremnike s ograničenim kapacitetom uz uvođenje neuronskih veza kao memorijskog temelja. Prema tom objašnjenju memorija je sličnija razgranatoj strukturi s neograničenim kapacitetom i neograničenim hijerarhijskim razinama, a učenjem se ta struktura mijenja dodajući nove i brišući stare i nekorištene grane.
Uzimajući u obzir način na koji mozak funkcionira na biokemijskoj razini, znanstvenici su ustanovili da se neuronske veze ostvaruju i ojačavaju učestalim korištenjem. To znači da intenzivni napor u memoriranju činjenica može dovesti do formiranja novih veza u neuronskoj strukturi ali ako se te veze periodički ne koriste, jednako efikasno će i slabiti a s vremenom i rasformirati. Ova činjenica izravno vodi prema vremenski razmaknutom (spacing) učenju kao najefikasnijom metodi djelovanja na neuronsku moždanu strukturu. Drugim riječima, učenje i ponavljanje u dužem periodu nudi najsigurniju metodu dugoročnog zadržavanja informacija. S druge strane, školski sustav organiziran u semestre s dugim periodima učena i kratkim te intenzivnim periodima provjere znanja, izravno potiče kampanjski pristup koji pokazuje prednosti isključivo u kratkom periodu nakon završetka, obično u vrijeme testiranja.
Uobičajena nastava stimulira kampanjsko učenje koje pokazuje prednosti u kratkom periodu prije i nakon testiranja, dok je za dugoročno znanje znatno bolje učiti u dužem intervalu i sporije. Na taj način se akumulirano znanje mnogo sporije gubi, čak i bez njegove obnove ili praktične primjene.
Moderna kognitivna neuroznanost značajno je unaprijedila razumijevanje moždanih funkcija i omogućila razvoj metoda učenja na principu iznutra prema van (inside-out). Razlikovanje kratkotrajne i dugotrajne te implicitne i eksplicitne memorije te načina kako se i pod kojim okolnostima informacije obrađuju i pohranjuju značajno je utjecalo na prepoznavanje važnosti školskog pristupa. Postojeća ideja mehaničkog memoriranja doživljava kritike i izazove.
Primjerice, postalo je jasno da je znatiželja jedan od glavnih motiva za usvajanje novih znanja, odnosno promjenu postojećih. To saznanje je utemeljeno na eksperimentima koji su pokazali aktivaciju dopamina, uzbuđujućeg neurotransmitera, u izazovnim situacijama poput stavljanja na kušnju postojećih uvjerenja. Drugim riječima, situacije u kojima se provocira postojeće znanje radi jasne manifestacije pukotina u znanju vode prema osjećaju znatiželje i prirodne težnje učenju. Ipak, treba znati, upozorava autor, da ovo saznanje ne nudi univerzalni pristup jer za njegovu primjenu je potrebno predznanje koje se može izazvati, a potrebna je i inicijalna motivacija da se u takvom postupku uopće i sudjeluje.
Moderna znanost o mozgu ukazala je i na brojne druge kognitivne mehanizme koji pomažu učenju. Primjerice, dokazano je da se mentalno lutanje (mind-wandering) intenzivira već nakon deset minuta koncentracije, pa se najbolji efekti učenja novih sadržaja usvajaju u kratkim intervalima, ne dužim od deset minuta. Pokazalo se, također, da se pozitivni efekti učenja postižu ispreplitanjem gradiva različitih nastavnih cjelina – pri čemu se gradivo usvaja paralelno umjesto u dugim intervalima posvećenosti istoj temi. Posebno korisnim se pokazala metoda savladavanja sadržajnih cjelina pomoću zadataka s blijedećim primjerima pri čemu zadaci postaju sve teži, a prikazana rješenja sve šturija, pa se učenici moraju kontrolirano naprezati i pokazivati sve viši stupanj razumijevanja i znanja.
Da bi kognitivni mehanizmi koji olakšavaju učenje uopće došli do izražaja, važno je njegovati i razvijati učeničku motivaciju. Pri tome je o motivaciji, odnosno o organizaciji učenja koje bi bilo široko pristupačno i svima privlačno potrebno je razmišljati na kreativan način te na učenika djelovati izvana (outside – in). Tu se, prije svega, misli na organizaciju nastave – poput rada u manjim grupama, prilagodljivog rasporeda gradiva i tempa učenja te projektno organiziranih edukativnih cjelina uz istraživačko učenje. U takvoj organizaciji nastave učitelj zauzima ulogu mentora koji se više bavi davanjem smjernice, nego što objavljuje i prenosi informacije. Iako se vanjski utjecaj na učenje pokazao koristan i efikasan, jasno se pokazalo da nije dovoljan. Naime, kritičari vanjskog pristupa prigovarali su mu zanemarivanje razvoja učeničkih kognitivnih sposobnosti nužnih za učenje i održavanje znanja.
Dobar primjer nedostataka metode koja učenje organizira računajući isključivo na vanjski utjecaj je neuspjeh jezične edukacije na principu cijelog jezika (whole language). Ta se metoda zasniva na pretpostavci da je čitanje moguće naučiti spontano, stvarajući pogodne okolnosti u kojima bi se jezik usvajao slično načinu na koji se usvaja govor. Dakle, radi se o metodi koja se suprotstavlja pojedinačnom i sistematičnom učenju slova i njihovom fonetskom dekodiranju (inside-out) te nameće ideju prepoznavanja značenja čitavih riječi uz poticanje razumijevanja na temelju redovitog i učestalog čitanja (outside-in).
Autor naglašava da je u oblikovanju integralnog pristupa edukaciji nužno uzeti u obzir vanjske utjecaje i okolnosti koji pozitivno utječu na proces, ali treba uzeti u obzir jednako važna biološko-kognitivna svojstva ljudskog mozga koja na tom putu mogu značajno pomoći, ali i odmoći.
Nažalost, današnji uobičajeni, široko rasprostranjeni školski sustav o tome ne vodi računa. Odnosno, današnja škola nije prilagođena efikasnom učenju jer zanemaruje ljudsku različitost, posebno različitost onih komponenata karaktera koji značajno utječu na usvajanje novih znanja i njihovu efikasnu primjenu. Naime, ne postoji tipičan učenik jer se svi razlikujemo po afinitetima, motivaciji, predznanju ili brzini usvajanja novih znanja. Zbog toga je opravdano pitanje, objašnjava autor knjige, može li te razlike, uz promjenu kurikuluma ili neke druge modifikacije, efikasno neutralizirati postojećim obrazovnim sustavom?
Modifikacije školskog sustava koje su se tijekom proteklih desetljeća provodile širom svijeta ukazale su na dvije značajne inovacije. Ideja intenzivne učeničke komunikacija otvorila je vrata promjeni koncepta rada u učionici, odnosno razradi TILE (Transform, Interact, Learn, Engage) organizacije prostora za promicanje aktivnog učenja. Smještanje učenika u prostoriju predviđenu za rad u manjim grupama uz mogućnost zajedničkog praćenja nastave i grupne interakcije, pokazao se izrazito korisnim i efikasnim. No, zbog ekonomskih razloga nije svima dostupan.
Osim promjene u prostornoj organizaciji, došlo je i do inovacija u vremenskoj organizaciji. Naime, u nekim školama su uvedene metode interaktivnog glasanja o razini usvojenog znanja. Prema toj ideji se na temelju provjere razumijevanja svake nastavne jedinice omogućuje prelazak na novu, odnosno zaustavlja napredovanje radi dodatnog utvrđivanja trenutne. Takav pristup omogućuje usklađivanje trajanja obrade neke teme ili obrazovne jedinice u skladu s postignutim razumijevanjem, a ne unaprijed određenim vremenskim planom.
Istovremeno, ponovo su se intenzivirali neki raniji pokušaji poput među-učeničkog podučavanja (peer instructions). Koncept prenošenje znanja starijih učenika na mlađe pokazalo se korisnim jer u procesu obje strane uče i učvršćuju znanje, a metoda je financijski održiva i široko primjenjiva.
Ipak, pravi test održivosti školskog sustava nije isključivo u domišljatosti ideje, već u mogućnosti široke primjene. Različiti dobri koncepti nisu uspijevali dovoljno proširiti i učvrstiti da bi dosegli status opće prihvaćenih. Često se radilo o ekonomskim razlozima, ali i učvršćenoj edukacijskoj praksi koju nije lako zamijeniti.
Zbog toga, smatra autor, prirodna evolucija postojećeg sustava nije vjerojatna i njega treba korjenito mijenjati. Srećom, takvih pokušaja ima sve više i sve su snažniji.
Naime, u novije vrijeme bilježimo sve više inovativnih škola koji slijede dobru praksu, vrlo često u pojedinim industrijskim vertikalama. Na primjer besplatni univerzitet za učenje programiranja koji djeluje pod imenom 42 i dostupan je svima nakon navršene osamnaeste godine. Radi se o vrlo prestižnoj školi koja je izrazito visoko rangirana, a učenici redovito pronalaze posao i prije nego školovanje završe. Nastava i dnevni studentski život se odvija u kampusu, ali studenti spavaju u vlastitoj organizaciji – ponekad i u automobilima na parkiralištu, što govori u prilog njihovoj visokoj motivciji. Nastava je organizirana kao izazov napredovanja kroz dvadeset jednu razinu za čiji prelazak je potrebno steći i demonstrirati konkretnu, traženu vještinu. U tom procesu predaniji učenici napreduju brže, dok oni manje zainteresirani i odlučni stagniraju ili odustaju. Suradnja među učenicima je izrazita pa redovito uče jedni od drugih, težeći zajedničkom cilju – višem stupnju znanja i vještine, a ne ocjenama ili društvenom priznanju.
Drugačiji pristup ponudila je Astra Nova, eksperimentalna on-line škola koju je osnovao Elon Musk na temelju edukaciji koju je provodila Space-X kompanija za djecu svojih zaposlenika. Radi se o školi za učenike od deset do četrnaest godine, u kojoj je nastava koncipirana tako da sliči realnim okolnostima u ekonomiji, politici ili poslovanju te se odvija kroz simulaciju stvarnih situacija.
Astra Nova u opisu svojeg nastavnog pristupa navodi da učenici i nastavnici zajednički napreduju neprestano postavljajući sve složenije i kreativne izazove te da put napretka planiraju i realiziraju svake godine iznova i drugačije. Prema riječima uprave, edukaciju usmjeravaju na ono što je stvarno važno za razvoj učenika: poticanje sklonosti učenju te primjeni stečenih znanja na rješavanju složenih i praktičnih problema, osposobljavanje za učinkoviti rad u timovima te za sposobnost donošenja etički ispravno utemeljenih odluka.
Postoje, dakle, pozitivni primjeri edukacijske prakse koja u obzir uzima kognitivne karakteristike čovjeka te pronalazi organizacijske okvire koji će te karakteristike usmjeriti prema efikasnom usvajanju i dugoročnom održavanju znanja. No, uglavnom se radi o eksperimentalnim programima ili programima namijenjenim relativno uskim učeničkim skupinama. Pravi je problem kako modernizirati pristup edukacije istovremeno ju čineći dostupnom svima pa polako mijenjati prevladavajuću paradigmu učenja baziranog na usađivanju činjenica i provjerama njihovog memoriranja.
Sanjay Sarma, autor knjige, nije puki teoretičar, već on svojim profesionalnim angažmanom zauzima značajno mjesto u trasiranju novog pristupa učenju. Kao profesor strojarstva i potpredsjednik odjela za otvoreno učenje na Tehnološkom institutu u Massachusettsu (MIT – Massachusetts Institute of Technology) izravno sudjeluje na oblikovanju novog i široko dostupnog edukacijskog modela i sadržaja.
Osobno iskustvo napredovanja kroz školski sustav, prikupljena saznanja iz kognitivne znanosti uz poznavanje razvoja školstva te profesionalna pozicija izravnog i internetskog (remote, on-line) rada sa studentima, omogućila je autoru uspostavu i interaktivnu prilagodbu modernog kombiniranog sustava učenja neposrednim i vrlo praktičnim zahtjevima tržišta rada.
Sustav je kombiniran jer se sastoji od izabrane Internet “micro master” komponente, a koja sadrži neki od ponuđenih cjelovitih univerzitetskih programe. Ovi Internet bazirani tečajevi su dostupni svima jer su ciljano razvijeni s namjenom daljinskog (remote) učenja kroz seriju desetminutnih lekcija, nabijenih sadržajem. Sadržajno su pokriveni brojni univerzitetski program pa studenti koji samostalno prolaze kroz ove tečajeve dobivaju praktično znanje, ali se istovremeno pripremaju za viši stupanj nastave koji se provodi izravno, u kampusima.
U vrijeme pisanja knjige za prvi uspostavljeni micro master program namijenjen vođenju lanca opskrbe bilo je registrirano oko tri stotine tisuća studenata, od kojih oko deset posto doseže neki od nižih, prolaznih certifikata. Cijeli tečaj uspješno završi približno dvije tisuće studenata, od kojih oko pedeset posto nastavlja studiranje u okviru kampusa.
Pristup koji se razvija unutar ove inicijative ima tri komponente. Osim inicijalnog i zahtjevnog Internet dijela te intenzivne praktične nastave “u živo”, koja se nastavlja unutar kampusa, ponuđena je i izravna praktična suradnja na projektima partnerskih tvrtki koje djeluju na tržištu. Ovaj konceptom se uvodi cjeloviti edukacijski ciklus koji započinje preuzimanjem prvih informacija uz njihovu sistematizaciju i dugoročno pamćenje (Internet) nastavlja se laboratorijskom nastavom i vođenim, mentorskim utvrđivanjem znanja te njegovom proširenjem u praktičnom radu (kampus) do konkretne primjene izravno na tržištu (partnerstvo).
Analizirajući povijest razvoja školskih sustava i povezujući znanstvena saznanja o funkcioniranju ljudskog mozga, Sanjay Sarma nudi model koji bi u budućnosti mogao osigurati dostupnost i efikasnost prijenosa praktično primjenjivih znanja usklađenog sa sve zahtjevnijim, složenijim i brzim promjenama na tržištu rada.
Prema predloženom modelu transformacija postojećeg u novi i moderni sustav široko dostupnog učenja nužno je napuštanje postojeće paradigme i usvajanje te povezivanje novih koncepta.
Prijedlog promjena u organizaciji nastave predviđa odustajanja od danas dominanantnog oblika prijenosa znanja u kojem profesor “predaje” gradivo u učionici. Pokazalo se da predavanja koja se uobičajeno održavaju “u živo”, nisu najbolje rješenje. Radi se o prijenosu informacija koje bi se najefikasnje moglo provoditi u obliku prilagođenih video materijala na kojem bi najbolji predavači iz određenog područja, u kratkim i dobro organiziranim snimkama objašnjavali gradivo. Osim objašnjenja gradiva, u daljinskoj nastavi na programirani način provodilo bi se periodično obnavljanje gradiva, koristila bi se metoda intervalnog učenja kod kojeg bi se izmjenjivalo više različitih nastvnih jedinica pri čemu bi se učenikova koncetracija usmjerava s jednog na drugo područje. Osim toga, vrlo korisni su se pokazali blijedeći primjeri kod kojih je nastavna jedinica prezentirana, a njeno razumijevanje testiranoprimjerima sve veće složenosti.
Tek nakon usvojenog i utvrđenog gradiva u daljinskoj nastavi, nastupa izravna nastava u predavaonici pod vodstvom nastavnika koji preuzima ulogu mentora za usmjeravanje interesa i konsolidaciju naučenog kroz aktivni i praktični projektni rad.
Praksa ali i projekcije daljeg ubrzanog razvoja tehnologije potvrđuju tezu da današnji model škole ne može odgovoriti rastućim potrebama, a takvo uvjerenje osnažuje tvrdnju da su promjene nužne. Ne radi se više o promjenama radi olakšanog učenja i boljitku učenika, već o nužnosti koju nameću okolnosti i bez kojih školsvo sve više zaostaje za potrebama. Ipak, ovoga puta postoji dovoljno informacija koje omogućuju znanstveni pristup učenju, a eksperimentalna i sve prisutnija javna primjena pokazuje da su novi koncepti prezentacije znanja i organizacije učenja uspješni te da mogu biti široko primijenjeni. Konačno, novi koncept škole trajno mijenja učenike iz pasivnih preuzimatelja znjanja u kretivne pojedince koji se osjećaju i rade kao aktivni proizvođači novih vrijednosti, što se čini kao dobar preduvjet za suočavanje s promjenama koje slijede.
Više o Sanjay Sarmi, profesoru strojarstva i potpredsjedniku odjela za otvoreno učenje na Tehnološkom institutu u Massachusettsu (MIT – Massachusetts Institute of Technology) može se pronaći na njegovoj Wikipedija stranici.
