Michael Shermer, osnivač i glavni urednik časopisa Skeptic te autor višestrukih bestselera New York Timesa, godinama se bavi analizom teorija zavjere. Analizira argumente na kojima se one zasnivaju ali i traga za motivima njihovih pobornika, pokušavajući u njihovim uvjerenjima pronaći zajednički temelj.
Iako teorije zavjere nisu tema koja me posebno zanima, zainteresirala me potraga za psihološkim mehanizmom vezanja uz određenu ideju, suprotstavljajući se argumentiranim obrazloženjima te zanemarujući ili negirajući činjenice. U analizama, objašnjenjima i argumentima Michaela Shermera pokušao sam pronaći temelje uvjerenja teoretičara zavjere, istovremeno prepoznavajući i temelje uvjerenja ortodoksnih zastupnika etabliranih ideja, zbog kojih su jedni i drugi spremni odustati od potrage za istinom i radije kreću u bitku za nekim oblikom retoričke, a u ekstremnim slučajevima i društvene dominacije.
Dobra podloga za ovakvu analizu je nova knjiga autora iz uvoda: Conspiracy – Why the Rational Believe the Irrational, objavljena u listopadu ove godine. Radi se o sistematičnom pregledu teorija zavjera kao i motivima njihovih zagovornika. Naime, na primjeru argumenta kojima se potkrepljuju neke od najčešće spominjanih teorija zavjere, autor ukazuje na motive te deklarirane i skrivene ciljeve njihovih sljedbenika.
Zanimljiva i indikativna činjenica, na koju ukazuje autor, je rasprostranjenost i tvrdokornost vjerovanja u zavjere. Primjerice, u vrijeme najveće popularnosti teorije o rođenju bivšeg američkog predsjednika Barack Obame izvan Amerike, pa onda i njegovom bespravnom izboru za tu najvišu dužnost, u tu teoriju je vjerovala trećina Amerikanaca. Iako se uočava veća sklonost vjerovanju u zavjere onih manje obrazovanih, jer u njih vjeruje 42% onih bez srednjoškolske diplome – zabrinjavajuća je činjenica da u njih vjeruje jedan od pet visoko obrazovanih Amerikanaca, odnosno 22% onih s onih s poslijediplomskim diplomama.
Upravo zato Michael Shermer u podnaslovu svoje knjige postavlja pitanje – zašto su racionalni ljudi skloni vjerovanju u iracionalno. Prema njegovom mišljenju, iako i sklonost temi konkretne teorije zavjere igra određenu ulogu, glavni motivi su psihološki i mogu se svrstati u tri grupe.
Radi se o zamjenskim (proxy conspiracism), plemenskim (tribal conspiracism) te konstruktivnim (constructive conspiracism) teorijama zavjere i one su manifestacija unutrašnjih, opće-ljudskih psiholoških tendencija, koje su nešto izraženije kod osoba sklonih vjerovanju u iracionalno.
Zamjenske teorije zavjere pojavljuju se kao opravdanje za dublja uvjerenja koja su, zapravo, pravi pokretači ideje. Autor navodi suđenje O.J. Simpsonu kod kojeg su dokazi ukazivali na krivnju, ali su branitelji uspjeli u javnosti probuditi ideju rasne nesnošljivosti koja se manifestirala kao sumnja u zavjeru policije i tako mitskom istinom nadvladati realnost te ishoditi oslobađajuću presudu. Još je snažnija sila plemenske privlačnosti, koja vrlo često oblikuje i učvršćuje vjerovanja preko granica racionalnosti. Sljedbenici određenog vjerovanja ostaju uz njega čak i kada činjenice govore suprotno, signalizirajući pripadnost grupi – jer bi napuštanje uvjerenja značili i napuštanje grupe, a time i odustajanje od njene psihološke zaštite. Treća grupa obuhvaća konstruktivne teorije koje bi se mogle jezgrovito objasniti kao racionalizacija u korist manje štete. Vjerujem da teorija o štetnosti cjepiva protiv COVID-19 i njene mnoge varijacije pripadaju toj grupi i da se radi o nesvjesnom priklanjanju ideji da je bolje vjerovati u farmaceutsku zavjeru i biti u krivu, nego takvu mogućnost zanemariti na uštrb vlastitog zdravlja.
Sve tri grupe objedinjuju psihološke motive koji nisu specifičnost zavjereničkih profila – nego se ti isti motivi pojavljuju u općoj populaciji. Ipak, određene naglašene psihološke karakteristike, socijalne okolnosti pa i sklonost izrazitoj subjektivnosti čine razliku koja neke ljude čini otvorenijima za alternativne ideje, često u kontradikciji s činjenicama.
Kod analize argumenata kojima pobornici teorija zavjera opravdavaju svoje stavove, autor knjige uočava ponavljajuće utjecaje naglašeno subjektivnog zaključivanja koje se kreću od pristranosti, preko motiviranog zaključivanja, opravdavanja kognitivnog nesklada do otklanjanja tjeskobe, kao i još mnogo drugih.
Autor knjige nas uvjerava da za vjerovanje u zavjeru nije presudan sadržaj zavjere, odnosno tema. Njih ima mnogo i mogu se konceptualno podijeliti prema vrsti neprijatelja, obliku i tipu. Naime, zavjerenici mogu biti izvan socijalne grupe – netko tko djeluje na grupu ljudi izvana, mogu biti dijelom socijalne grupe i djelovati iznutra, mogu djelovati odozgo – poput hijerarhijski izdignutih pojedinaca, mogu djelovati i odozdo – poput potlačenih nižih klasa koje djeluju protiv poretka. Što se oblika zavjereničke teorije tiče, ona može biti vezana uz događaj, poput rušenja tornjeva blizanaca u New Yorku, mogu biti i sistemske – poput političkih zavjera, a mogu biti i super zavjere s težnjom podčinjavanja svega i svih. Konačno, prema tipu se zavjere mogu podijeliti na realistične, one koje se derivat stvarnih okolnosti i paranoidne, a to su one koje su značajno pomaknute iz zone realnosti.
Hoće li se netko prikloniti zavjereničkoj ideji ili će joj se oduprijeti ovisi o okolnostima u kojima zavjerenička ideja nastaje i na osobnom psihološkom profilu izloženih osoba. U procjeni otpornosti na zavjereničke ideje treba biti oprezan. Ne postoji profil u potpunosti otporan na iracionalne zavjereničke teorije. Radi se o mješavini unutrašnjih, psiholoških utjecaja određene osobe koji ju, u nekim okolnostima, vode prema vjerovanju u teoriju koja neku drugu osobu ostavlja posve ravnodušnom. Ono što se može primijetiti je da karakteristike poput nepovjerenja u druge, osjećaj osobne ugroženosti, naglašeno prepoznavanje namjere u nenamjernim aktivnostima i opća sumnjičavost – s većom vjerojatnošću vode prema prepoznavanju zavjere, bez obzira je li ona realna ili imaginarna.
Nažalost, mehanizam takvih utjecaja je lakše prepoznati kod drugih nego kod sebe. Teško ćemo kod sebe uočiti dublje motive, već ćemo ih racionalizirati te logično opisati i opravdati. Nažalost, tu inteligencija ne pomaže. Što je osoba koja iznosi racionaliziranu tezu inteligentnija, to će objašnjenja biti logičnija i sofisticiranija. Zbog toga treba biti oprezan pa svako uvjerenje propitivati na isti način, bez obzira je li ono tuđe ili naše.
Iskustvo pokazuje da su jednom prihvaćene ideje vrlo tvrdokorne. One koje pripadaju grupama zamjenskih i plemenskih teorija većinom se temelje na psihološkom profilu osobe koja u njih vjeruje. Za razliku od njih, konstruktivne teorije imaju i dodatnu otežavajuću okolnost, a to je djelomična utemeljenost u stvarnosti. Radi se o tome da se konstruktivne teorije zavjere naslanjaju na postojeće, realne situacije iz prošlosti pa na temelju tih iskustava teoretičari zavjere konstruiraju djelomično vjerodostojne analogije. Zbog toga u obrani svojeg stava, teoretičari zavjere konstruktivnog tipa imaju na raspolaganju činjenice koje reinterpretiraju u skladu s negativnim očekivanjima, prepoznavajući namjeru u događajima čak i ako je nema – ponekad sve do granica paranoje.
Baš zbog činjenice da se u razlikovanju teorija zavjere i realnih miješaju nedovoljno razjašnjene vanjske okolnosti s unutrašnjim, psihološkim motivima kao i elementima osobnosti i karaktera – Michael Shermer za njihovo razaznavanje nudi metodu baziranu na Carl Saganovom detekcijskom alatu (baloney detection kit).
Prema toj metodi, u analizi vjerodostojnosti svake teorije najprije treba provjeriti izvor informacije. Kod takve provjere nužno se zapitati ima li izvor kredibilitet na polju u kojem iznosi činjenice te jesu li te činjenice utemeljene na dokazima ili se radi o mišljenju. Osim toga, važno je znati da li osoba koja zagovara određenu teoriju ima reputaciju iznošenja sličnih “sumnjivih” teza ili se radi o presedanu. Također, ako se navode činjenice, važno je znati je li ih netko provjerio i da li je provjera izvršena izvan kruga iz kojeg činjenice potječu.
Važno je primijeniti metodu zdravog razuma, uspoređujući tvrdnju sa zvaničnim stavom i opće prihvaćenom idejom funkcioniranja prirode i svijeta. Kosi li se ono što teorija tvrdi s onim što o svijetu znamo. Pri tome je važno je izbjeći pristranost samopotvrđivanja, pa je nužno provjeriti zna li osoba koja zagovara određenu ideju išta o suprotstavljenim dokazima ili unaprijed negira njihovo postojanje, odnosno odbacuje njihovu vrijednost.
Još jedna karakteristika iracionalnih ideja na koju treba obratiti pažnju je usmjerenje na tvrdnje koje ne vode prema zaključku, nego ostavljaju pitanja otvorena smatrajući uspostavljenu sumnju dokazom postavljene teze. Pri tome teoretičari zavjere uglavnom zahtijevaju objašnjenje za okolnosti koje nemaju znanstveno tumačenje, a njihov izostanak smatraju potvrđujući argumentom.
Osim toga, česta karakteristika koja identificira lažnu teoriju je parcijalnost. Vrlo često, naime, teorija zavjere objašnjava određenu okolnost ali njena primjena u širem kontekstu otvara još više novih pitanja za koje se objašnjenja ne nude. Na primjer, ako je fenomen Bedfordove razine (Bedford Level Experiment) objašnjenje da je zemlja ravna ploča jer mjerni stupići ne izlaze iz vidnog polja na 6 milja dugom vodenom kanalu, onda bi se ta činjenica morala protezati i na sve druge fenomene koji dokazuju upravo suprotno, poput postupnog nestajanja broda iza morskog horizonta.
I, konačno, dobro je procijeniti da li je uvjerenje neku teoriju rezultat osobnih predrasuda njenog zagovornika. To se najbolje može na temelju direktnog pitanja o argumentu ili procjeni vrste i značaja argumenta koji bi, eventualno, utjecao na promjenu stava. Ako takav argument ne postoji, onda se radi o iracionalnom uvjerenju u postojanje zavjere i svaka dalja rasprava nije moguća.
Osim procjene razine vjerodostojnosti zavjere, autor nas informira o elementima strukture postojećih zavjereničkih teorija i navodi karakteristike na koje treba obratiti pažnju.
Gotovo svaka teorija zavjere je, zapravo, objašnjenje pojedinačnih događaja povezanih u cjelinu, vrlo često bez jasne uzročno-posljedične veze. Radi se o davanju smisla određenom uzorku događaja, koje bez takvog objašnjenja, najčešće, ne bi mogli povezati (paternity). Slično pretjerano prepoznavanje manifestira se i kao uočavanje namjere u često potpuno slučajnim događajima, za što je opet često potreban neki oblik super ljudske kvalitete (agenticity). Dodatno, teorije zavjere su redovito vrlo složene i brojni događaji se, da bi ona funkcionirala, moraju redati u vrlo preciznim sekvencama (complexity).
Ono što je posebno zanimljivo, a suprotno je iskustvu većine, je tajnovitost i šutnja uključenih ljudi (people). Radi se, dakle, o složenoj operaciji u kojoj sudjeluje mnogo ljudi, a operacija i dalje ostaje tajna i javnosti nepoznata. Naše iskustvo, nasuprot tome, govori da se u realnim okolnostima tajne relativno brzo razotkrivaju, tim brže što u njima sudjeluje više ljudi.
Ako se u teoriji pojavljuje grandioznost, odmah možemo posumnjati da se radi o iracionalnoj konstrukciji. Zavjereničke ideje redovito pretpostavljaju neobično velike ciljeve, poput državne kontrole, upravljanja političkim sustavom pa sve do svjetske dominacije (grandiosity). Suprotno tome, stvarne zavjere su daleko manje po opsegu i značajno konkretnije – poput atentata na političke figure ili laganje o uzrocima pokretanja kakve ratne operacije. Dodatno, teorije zavjere često imaju karakteristiku dramatičnog proširenja (scale). Neki mali događaj odjednom i iznenada postaje jezgra daleko veće i značajnije tajne operacije s dalekosežnim ciljevima.
Karakteristična je i težnja propagandista teorija zavjere prema usklađivanju uzroka i posljedica (significance). Naime, ako neki događaj prouzroči ozbiljne i dramatične posljedice, redovito se pretpostavlja i ozbiljna i sofisticirana organizacija. Konkretnije, atentat na bivšeg američkog predsjednika J.F. Kennedyja, koji je uzdrmao američku administraciju, ne može biti plod samostalne akcije poremećenog amatera, već prema percepciji teoretičara zavjere mora biti rezultat pomne organizacije i složenih priprema te koordinirane akcije više strijelaca i cijelog niza aktivnosti zataškavanja stvarnih namjera.
Teorijama zavjere znatno pogoduje ljudska nesposobnost prepoznavanja slučajnosti. Zbog toga vrlo često dolazi do miješanja činjenica i nagađanja (accuracy). Klasteri slučajnih ponavljanja se bez dodatne provjere, u takvim slučajevima, karakteriziraju kao dokaz skrivene namjere. Osim toga, iracionalne teorije zavjere redovito sadrže izraziti otpor prema institucijama sustava ili istaknutim organizacijama (paranoia). Dodatno, teorije zavjere i njihovi zagovornici u pravilu ne priznaju alternativna objašnjenja (falsifiable) i pronalaze način da svako drugo objašnjenje dovedu u pitanje, uopće ne dopuštajući mogućnost za opovrgavanje vlastitog stava.
I, posljednje, treba uzeti u obzir činjenicu da ulogu u prepoznavanju teorija zavjere igra i političko uređenje u kojem se ona odvija (type of country). Što je okruženje demokratskije – time je vjerojatnost skrivenog djelovanja manja, a vjerojatnost bržeg otkrivanja veća. Zavjereničke teorije ne daju nikakav značaj društvenom i političkom uređenju pa ignoriraju slobodu govora i demokraciju kao prepreku.
Da bi na konkretnim primjerima opisao karakteristike zavjereničkih teorija ali i stvarnih zavjera, autor analizira teoriju napada na tornjeve blizance u New Yorku kao unutrašnjeg posla američke vlade, teoriju izvan-američkog rođenja bivšeg predsjednika Baraca Obame te teoriju višestrukih atentatora na bivšeg američkog predsjednika J.F. Kennedyja. Ovim teorijama suprotstavlja stvarnu zavjeru napadača na Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, što je bio povod za prvi svjetski rat.
Raščlanjujući tvrdnje o zavjeri na pojedinačne argumente, te opovrgavajući jedan po jedan, koristeći dokumentirana svjedočanstva i stručne analize, sva tri poznata slučaja demonstriraju težnju teoretičara zavjera prema isticanju anomalija kao dokaza i uključenju velikog broja zavjerenika, na različitim razinama. Dodatno, jasno se prepoznaje kognitivno neslaganje uzroka i posljedica koje teoretičari pokušavaju uravnotežiti uvođenjem vrlo složenih zavjereničkih aktivnosti. Za razliku od ovih, iracionalno utemeljenih zavjera, ona prava – koja se odnosni na atentat u Sarajevu, ima bitno drugačije karakteristike. Ona je puna slučajnosti, stalno je na rubu raspada, vrlo lako se povezuju sudionici i njihovi motivi, a prerastanje u rat je plod vrlo kompleksnih ali poznatih međunarodnih odnosa.
Imajući u vidu da se uvjerenje u zavjeru rijetko zasnivaju na nepobitnim činjenicama i da su redovito motivirana različitim već ranije učvršćenim stavovima, u raspravama i traganju za istinom nužno je očekivati žestoki i uglavnom emocijama nabijeni sukob. Zbog toga Michael Shermer, koji kao urednik i kolumnist časopisa Sceptic, redovito u njima sudjeluje – na temelju iskustva i vlastitog istraživanja, nudi savjete za produktivnu diskusiju.
Najprije, potrebno je – koliko god to teško bilo – iz rasprave isključiti emocije. Ako se na problem gleda sa strane skeptika, onda je potrebno isključiti vlastite emocije osobnog otpora prema idejama sugovornika, kao i prema sugovorniku, odbaciti psihološko profiliranje i vlastite predrasude. Takav stav je nužan da bi se izbjeglo skretanje diskusije prema analizi osobnih karakteristika i moralnom vrednovanju te kako bi se diskusija usmjerila na sadržaj razmimoilaženja u mišljenjima.
U diskusiji je važno održavati uvjerenje o sugovornikovim najboljim namjerama, izbjegavajući sumnju u niske moralne ili karakterne vrijednosti suprotstavljene strane. Možemo biti sigurni da sugovornik sebe tako sigurno ne vidi, bez obzira kako njegovi stavovi zvučali.
Svatko tko je ikada pratio kakvu raspravu u kojoj se sukob preselio na osobnu razinu, može lako zaključiti da ne postoji stvarna želja bilo koje strane za razumijevanje argumenata one druge. Da bi se rasprava učinila produktivnom, stoga, potrebno je prihvatiti tuđe mišljenje i pokušati ga razumjeti na način kako ga razumije sugovornik. Dodatno, da bi bili sigurni da razumijemo sugovornika nužno je njegovo mišljenje oblikovati svojim riječima i tražiti potvrdu ispravnog tumačenja.
Moguće je da pod pritiskom vlastitih ideja, tuđe tumačimo površno i pogrešno Zbog toga je vrlo korisno tražiti detaljno objašnjenje i ne dopustiti oblikovanje vlastitog odgovora već nakon iznošenja sugovornikovih početnih stavova, pretpostavljajući što slijedi. U tom postupku jedna od metoda je pokušaj zastupanja sugovornikovog mišljenja i traganje za argumentima koji bi ga podržali. Ovom metodom dobivamo dublji uvid u temelje suprotstavljenog stava, a mi postajemo otvoreniji i spremniji za konstruktivnu diskusiju.
U argumentiranoj diskusiji demonstriramo vlastitu vještinu slušanja, razumijevanja i pronalaženja glavnih pokretača nesuglasica. Moćan alat u tom procesu je sposobnost postavljanja pitanja, pogotovo onih koja su usmjerena na uspostavljanje jasnih granica diskusije (clarity), izvora na kojima se stavovi temelje (sources), razloge i dokaze uz pokušaj definiranja razine uvjerenosti u iznesene teze (percentage of certainty), preciznog definiranje pogleda na problem (alternatives and another point of view) te definiranja implikacija i konsekvenci pojedinih stavova.
Vodeći se idejom konstruktivne rasprave koja ima za cilj produbiti naše znanje, a ne dokazati našu intelektualnu ili moralnu nadmoć, moramo biti spremni promijeniti mišljenje ako ustanovimo da za to postoje dovoljno čvrsti razlozi. Ispravno je promovirati stav da nas činjenice u koje vjerujemo ne određuju, nego da je naše vjerovanje manifestacija prikupljenog znanja i da uz promjenu činjenica na kojemu se ono zasniva, imamo puno pravo i na prilagodbu usvojenog znanja, pa tako i na promjenu mišljenja i uvjerenja.
Nažalost, objašnjava autor, živimo u vrijeme u kojem istina nije na cijeni. Odnosno, moćni komunikacijski alati omogućuju da se gotovo svatko pojavi kao izvor informacija ne vodeći računa o njihovoj vjerodostojnosti, objektivnosti i istinitosti. Tehničke mogućnosti i diktat ekonomske isplativosti omogućuju selektivnu distribuciju upravo onih informacija koje pogoduju i potkrepljuju unaprijed stvoreni stav, narušavajući koncept objektivnosti i ravnomjerne zastupljenosti.
Takvo okruženje nije pogodno za razvoj društva spremnog na dijalog i zajednički razvoj, već je plodno tlo za dalju segmentaciju, podjelu i sukobe. Zbog toga treba u društveni fokus instalirati ideju objektivne istine i zajedničkog znanja.
To nije jednostavan proces. On se temelji na osnaživanju istinoljublja i iskrenosti na različite načine, pa i kroz zakonske norme. Jedan od ciljeva tog procesa je otpuštanje osobne vezanosti ideje i teorije, dopuštajući mogućnost da znanje nije konačno, da se mijenja u skladu s činjenicama, pa da se mijenja i naše mišljenje – ali ne nužno i naše osobne kvalitete, karakterne osobine ili svjetonazor. U procesu objektivizacije znanja nužno se moraju uključiti i institucije definirajući proces provjere informacija, istovremeno onemogućavajući stvaranje zvaničnih i nezvaničnih skupina koje inzistiraju na ispravnosti isključivo svojih stavova bez želje za njihovom vanjskom provjerom.
Zbog toga, nastavlja autor, bez uključenja znanstvenika, novinara, vlada i vladinih agencija, pravnika pa i utjecajnih pojedinaca – promjena neće biti moguće. Bez njihovog angažmana, kao i bez široke društvene potpore, možemo računati na još intenzivniju pojavu različitih iracionalno utemeljenih teorija koje sigurno neće voditi prema konstruktivnom razumijevanju svijeta, već će predstavljati instant odgovor na društvenu frustraciju s tendencijom daljih negativnih društvenih podjela.
Društvo bez iracionalnih vjerovanja, prema mišljenju autora, usvojilo bi uvjerenje da svatko od nas može biti u krivu (fallibilism), kao i shvaćanje da postoji objektivna istina kojoj smo dužni težiti. Osim toga, potrebna je disciplina za prihvaćanje rigorozne provjere ideja – kako tuđih, tako i naših. U tom procesu ćemo ponekad, a možda i često, biti u krivu. Iako to nije ugodno, nužno e, potrebno i priridno. Zbog toga se trebamo složiti da je njegovanje različitosti i prava na mišljenje društvena vrlina, a pronalaženje objektivnog progleda na problem zajednička obaveza.
Za ostvarivanje tko postavljenih ciljeva, nužna je ozbiljnost u pristupu. Oni se neće ostvariti bez fokusirane namjere. Zbog toga se rasprave, dogovori i usuglašavanja moraju držati unaprijed određenih pravila, isključujući osobne utjecaje, prateći provjerene činjenice i racionalne argumente. U približavanju objektivnoj realnosti važno je voditi računa i o reputaciji sudionika u raspravama, jer se ona stječe predanošću i iskustvom, te rezultira akumuliranom vjerodostojnošću.
U stalnoj težnji objektivnoj realnosti glavni alati su racionalnost te znanost i prirodni zakoni, a sve ono što zamućuje činjenice, uglavnom radi skrivenih osobnih ciljeva, treba beskompromisno odbaciti, zaključuje Michael Shermer.
