Katy Milkman napisala je zanimljivu i korisnu knjigu. Istina, u njoj nema revolucionarnih ideja, niti se radi o novom znanstvenom saznanju – nego je riječ o autoričinom uvidu i interpretaciji znanstveno potvrđenih informacija o ponašanju ljudi suočenih s potrebom promjene.
U uvodu knjige How to change, koju je Katy Milkman objavila 2021. godine, njena višegodišnja suradnica na projektu The Behavior Change for Good Initiative i prijateljica Angela Duckworth, autoricu opisuje kao osobu koja svoje naume vrlo efikasno realizira. Njena tajna nije u znanju pa niti u karakteru, naglašava uvodničarka, već u disciplini i poznavanju tehnika koje omogućuju upravljanje osobnom promjenom. Zbog toga se ova knjiga, koja na osnovi znanstvenog uvida i osobnog iskustva autorice opisuje najvažnije tehnike za upravljanje promjenom, može smatrati korisnim pregledom ali i praktičnim priručnikom.
Glavni problem u savladavanju prepreka na putu postizanja vlastitih ciljeva, započinje Katy Milkman, nisu naše predispozicije već pogrešna ideja da se svaka prepreka može savladati na isti način, zauzimajući uvijek jednaki stav i ulogu. Nije tako, tvrdi autorica i navodi primjer Andre Agassija, izrazito talentiranog tenisača koji je postizao odlične ali ne i vrhunske rezultate sve dok nije sreo i angažirao trenera Breda Gilberta s kojim je zasjeo na teniski vrh. Radilo se o potpunoj promjeni taktike, premještanje fokusa s težnje osobnom usavršavanju na prepoznavanje i praćenje slabosti protivnika te prilagodbe igre suparnikovim nedostacima. Upravo je to ideja koju u knjizi promovira Katy Milkman. Ne mogu se efikasno postizati rezultati bez uočavanja konteksta u kojem djelujemo te bez pronalaženja i primjene odgovarajućih tehnika koje će uspješno anulirati utjecaje upravo tih, uvijek različitih nepovoljnih okolnosti.
Katy Milkman je bihevioralna ekonomistica, a glavno područje njenog interesa je unaprjeđenje taktika koje podupiru promjene u ljudskom ponašanju radi efikasnijeg ostvarivanja ciljeva. Jedan od takvih zadataka bio je i uspostavljanje korporacijske politike osobne štednje kojom bi zaposlenici Googlea unaprijedili izdvajanje u vlastiti penzioni fond. Radeći na tom projektu, autorica je uočila da je odabir trenutka za početak štednje jedan od ključnih sastojaka uspješnog prihvaćanja ove ideje. Naime, bilo je već i ranije sličnih inicijativa ali su se uglavnom pokazale neefikasnima, zaposlenici su ih ignorirali. No, ako se početak dugoročne štednje veže uz značajan trenutak u poslovnom ili osobnom životu pojedinca, praksa je pokazala, šanse za uspjeh su daleko veće.
Jedan od pokazatelja da ideja “novog početka” igra značajnu ulogu u prihvaćanju promjene pronađena je u edukacijskom projektu kojim su se mladi roditelji informirali o glavnom uzroku naglih dojenačkih smrti (SIDS – Sudden infant death syndrome). Naime, kampanja u kojoj su roditelji podučeni da su bebe koje spavaju na trbuhu značajno češće žrtve iznenadne smrti, pokazala je izrazito dobre rezultate i roditelji su bez otpora prihvaćali zadatak nadzora položaja spavanja te svoju djecu postavljali u položaj na boku ili leđima i time značajno smanjili broj žrtava ovog sindroma. Razlog zašto su roditelji bili spremni poslušati savjet stručnjaka je u činjenici da se radi o sasvim novim okolnostima prvog roditeljstva i da nema starih navika koje bi roditelji najprije trebali odbaciti. Ta ideja novog početka, upozorava autorica knjige, sadržana je i u svakoj inicijativi koja početak promjene veže uz neki poseban događaj ili okolnost.
Iako se koncept novog početka pokazao upotrebljivim i efikasnim, treba imati na umu da inzistiranje na njegovoj primjeni može imati i negativne posljedice. Negativne posljedice se manifestiraju u slučajevima kad novim početkom prekidamo postojeći, već ustaljen i dobar slijed aktivnosti. Primjer za takve negativne posljedice su sportaši koji dobar i stabilan niz sportskih postignuća prekidaju prelaskom u novi klub.
Jasno, svjesna je Katy Milkman, dobro odmjeren početak nove aktivnosti nije jedini, niti dovoljan preduvjet uspješne promjene ponašanja. Često su prepreke koje se ne mogu uspješno svladavati konceptom novog početka temeljene na našoj impulzivnosti, odnosno prevedeno na rječnik psihologa, na težnji neposrednoj koristi (present bias). Brojna istraživanja su pokazala da su malobrojne osobe, ako ih uopće ima, koje dugoročno odricanje radi većeg dobra u budućnosti prirodno pretpostavljaju neposrednom zadovoljstvu. Uobičajena je težnja ljudi da im se neposredno zadovoljstvo čini daleko važnijim od nekog budućeg. Direktna posljedica te ljudske karakteristike je da se teško nosimo s poslovima koji korist donose u daljoj budućnosti. Spremni smo ih odgađati ili izbjegavati. Ipak, znajući za taj problem, moguće je svjesno djelovati kako bi se dugoročno korisni poslovi učinili kratkoročno zabavnijima, izazovnijima i atraktivnijima.
Metoda koja se u tom kontekstu spominje u knjizi je vezivanje dugoročno korisnih aktivnosti s onima koje donose neposrednu ugodu (temptation building) ili ugradnjom elemenata igre (gamification). Brojni su primjeri vezanja aktivnosti koje spominje autorica, a neke i sama koristi. Na primjer, čitanje zanimljivih romana na traci za hodanje ili isključivo nakon treninga – čime trening postaje obavezni korak prema čitanju kao obliku nagrade i zadovoljstva. S druge strane, sve je popularniji trend uvođenja elemenata igre u svakodnevne aktivnosti pa se u sportskim aplikacijama na mobilnim telefonima ili pametnim satovima nude različiti oblici osvajanja bodova i simbola (znački) pomoću kojih sebi i drugima demonstriramo trenutni doseg neposredne aktivnosti, na dugom putu vlastite sportske transformacije.
Jedna od metoda sabotiranja neposredno neugodnih a dogoročno važnih aktivnosti je problem o kojem se vrlo često piše i gotovo u svakom priručniku psihološke samopomoći postoje savjeti za njegovo neutraliziranje, je problem odgađanja (procrastination). U adresiranju tog problema Katy Milkman je direktna i bez taktiziranja nudi alate koji spadaju u “tešku artiljeriju”.
Na temelju nekoliko primjera koji govore o poticanju štednje te akademskog uspjeha u polaganju ispita, autorica objašnjava mehanizam dobrovoljne obveze (commitment device) te ga raščlanjuje na tvrdi i meki tip. Naime, tvrdi tip obveze je dokazano efikasan ali, baš zbog svoje beskompromisne strukture, uopće nije popularan. Na primjer, da bi osigurali provedbu dugoročne štednje možemo ugovoriti automatsko “skidanje” novca s tekućeg računa i polaganje na štedni račun kojem nije moguće pristupiti prije nego dosegne određenu financijsku vrijednost ili do istjeka određenog perioda. Ima i modernijih metoda tvrdog obvezivanja – za koje postoje Internet platforme pomoću kojih se odredi ciljana aktivnost, imenuje se osoba koja će procijeniti izvršenje zadatka i veže se određena suma novca koje će se, u slučaju ne izvršenja zadatka, isplatiti u fond imenovane institucije za koju smo se odlučili, imajući u vidu da ta institucija, nama ili korisniku koji ulazi u ovaj aranžman, mora biti vrlo odbojna kako bi odustajanje od obveze doživjeli negativno – a ne kao korisnu uplatu u dobrotvorne svrhe. Samo kao primjer, u jednom razgovoru s autoricom knjige, voditelj emisije je spomenuo grupu za poticanje osobnog naoružavanja u Americi, a mogla bi to biti i kakva neopasna ali odbojna religijska sekta.
S druge strane, meke metode obvezivanja su, na primjer, javno obznanjivanje vlastite namjere. U tu skupinu pripadaju i sve one čijim se kršenjem izlažemo kognitivnoj nekonzistenciji (cognitive dissonance) pa smo, radi zadržavanja postojeće slike o sebi, spremniji izvršiti preuzeti zadatak nego od njega odustati.
Kao što možemo i očekivati, pokazuje se sklonost ljudi mekšim alatima poticanja izvršenja preuzetih zadataka, ali se pokazuje i to da su oni značajno manje efikasni. Prema mišljenju autorice knjige, ljudi nisu skloni mehanizmima tvrdog obvezivanja iz dva osnovna razloga. Osim što tvrdo obvezivanje zbog svoje beskompromisnosti djeluje neugodno, neizravni otpor nastaje i zbog vrlo čestih preoptimističnih očekivanja. Ljudi, naime, pogrešno procjenjuju razinu vlastite samokontrole pa smatraju da im tvrdi mehanizmi nisu potrebni jer su se sposobni sami othrvati izazovu, što je uglavnom pogrešno.
U nastavku, autorica upozorava na komponenta ljudskog ponašanja koja je vrlo česta prepreka na putu do zacrtanih ciljeva a skloni smo ju zanemariti. Radi se zaboravljanju. Prema saznanjima Katy Milkman, mnogi američki glasači ne izlaze na izbore jer su zaboravili na tu obvezu i taj dan drugačije isplanirali pa im se odlazak do biračkog mjesta ne uklapa u dnevni raspored. Jedna je to od mnogobrojnih situacija u kojima ova prirodna ljudska karakteristika izravno utječe na realizaciju naših odluka i planova. U novije vrijeme zaboravljanje dolazi do posebnog izražaja jer smo u situaciji stalnog balansiranja različitim zadacima, za što tijekom evolucije nismo dobro pripremljeni.
Doduše, vrijeme tehnološkog napretka donosi i sve inventivnije metode podsjećanja, no uspješan podsjetnik je samo onaj koji dolazi u pravi trenutak – ne previše rano, ali niti prekasno. Zbog toga, smatra autorica, dobro je posegnuti za konceptom situacijskog podsjećanja (cue based). Ne radi se o podešavanju jednostavnog vremenskog alarma, već o primjeni podsjetnika koji se aktivira u trenutku postizanja određene situacije.
Ovaj oblik podsjećanja se temelji na planiranju situacijskih točaka (planning prompt) i pokazao se vrlo uspješnim u jednoj od eksperimentalnih kampanji poticanja izlaska birača na izbore. Tom prilikom su znanstvenici najprije od glasača saznali nešto o njihovim planovima za izlazak na izbore, poput vremena za koje misle da je najpogodnije za izlazak na birališta, odakle obično odlaze na biračko mjesto i što rade neposredno prije toga. Na temelju tih informacija oblikovane su točke podsjećanja pa su birači dobivali podsjetnike adekvatne pretpostavljenom kontekstu u kojem se nalaze i koji je, prema njihovim odgovorima iz ranije ankete, bio pravovremen za uspješno usmjeravanje većine potencijalnih glasača prema izbornom mjestu. Takvo planiranje, naravno, možemo realizirati samostalno – i tako podsjetnike učiniti kontekstualno (vrijeme, mjesto, aktivnost) osjetljivima i efikasnijima. Osim toga, već sama ideja planiranja koja monolitne zadatke razbija u sitnije komponente je korisna jer pomaže boljem sagledavanju zadatka i unaprjeđuje vjerojatnost njegove ukupne provedbe.
Ono što često zaboravljamo kod nabrajanja prepreka na putu realizaciji planova je inertnost i lijenost. Neke poslove izbjegavamo raditi iz komocije i nedostatka motiva za dodatno naprezanje. Na primjer, poznato je istraživanje u kojem je dokazano da se izrazite uštede na farmaceutskim proizvodima postižu tako da se, umjesto uvjeravanja liječnika da propisuju generičke lijekove umjesto originalnih, takva opcija postavi kao zadana u liječničke računalne sustave. Tako liječnik najprije dobiva informaciju o odgovarajućem generičkom lijeku koji, najčešće, odmah i prepisuje. Eksperimentom je potvrđeno da se primjena generičkih lijekova na ovaj način, zapravo bez troškova promocije, povećava i više od 20% te time ostvaruje izrazitu uštedu zbog nižih cijena generičkih u odnosnu na originalne lijekove. Ova metoda se i u drugim sličnim situacijama postavljanja bolje osnovne (default) vrijednosti pokazala korisnom. Radi se o “postavi i zaboravi” metodi (set it and forget it). Gledajući ovu metodu općenitije, pogotovo u situacijama kada nema optimalne osnovne vrijednosti, autorica prepoznaje njen korijen u automatiziranom (default) ponašanju. Srećom, takvo ponašanje se može naučiti, trenirati i usvojiti – stvarajući trajnu naviku. Stvaranje navika je odlična metoda prihvaćanja i provođenja boljih, efikasnih tehnika bez stalnog ulaganja svjesnog napora, slično “postavi i zaboravi” konceptu.
Psihologija navika je sasvim posebna tema ali autorica u okviru knjige koristi priliku kako bi upozorila da uspostava navike nije jednostavna i da je pogrešno vjerovanje da je za njeno prihvaćanje potreban neki konstantan broj ponavljanja. Prava istina je da nema pravila oko njihovog usvajanja jer sve navike nisu iste, niti je naš odnos prema njima isti. Neke se uspostavljaju brzo, a druge godinama. Isto tako, kad se govori o usvajanju navika, važno je imati na umu da tom procesu pogoduje rutinsko izvođenje, u istim okolnostima i ritmu. No, navike koje se oslanjaju isključivo na idealne uvjet ne opstaju dugo. Zbog toga je, dodaje autorica, nužno biti tolerantan prema odstupanjima od redovitog ritma, te planirati moguće prekide i odgode.
Neplanirani prekidi uhodanog ritma u provođenju namjerno automatiziranih aktivnosti mogu biti pogubni za održavanje rutine ali mogu djelovati i na samopouzdanje. Naime, u vođenju osobne promjena izrazito je važan osjećaj samopouzdanja. Iako ovo izgleda razumljivo samo po sebi, dobro je “raspakirati” taj preduvjet. Sigurnost i povjerenje u vlastite mogućnosti se može opisati kao sposobnost kontrole vlastitog ponašanja, motivacije i socijalnih okolnosti. Drugim riječima, sigurne osobe – nisu sigurne u ishod, nego su sigurne da će biti u stanju istrajati, motivirati se i u kriznim situacijama i izdržati pritisak okoline. Bez takvog stava, nažalost, ne postoji niti kapacitet za promjenu pa dolazi do kolebanja i odustajanja.
Činjenica je da nemamo svi istu razinu vjere u sebe, zbog toga je korisno tu vjeru poticati i potpomagati ju, a ne narušavati. Kao jedan od korisnih primjera iz knjige koji opisuje nenamjerno narušavanja sigurnosti druge osobe je agresivno davanje savjeta, koje najčešće nitko nije tražio. Mnogo bolja taktika je, naglašava autorica, poticanje na davanje savjeta, što predstavlja izravni utjecaj razvoju ili učvršćenju tuđeg ili vlastitog samopouzdanja. Radi se o efektu koji se može sažeti u sintagmi – izrečeno, povjerovano, tako da davatelj savjeta učvršćuje svoju vjeru u izgovoreno pa izravno djeluje na sigurnost u vlastite izbore i postupke.
Utjecaj uvjerenja u ispravno djelovanje je, pokazuju istraživanja, značajan a ponekad i nezamjenjiv. Na primjeru hotelskih domaćica koje su svoj svakodnevni posao počele sagledavati kao oblik korisne fizičke aktivnosti i time stvarno unaprijedile vlastito zdravlje, autorica ukazuje na značaj uvjerenja u smislenost onoga što radimo. No, postoji i negativni efekt odsustva vjere – pa eventualni propust u radu može nekontrolirano nabujati te djelovati razarajuće na samopouzdanje.
Slično, kao što na uspješnost dostizanja ciljeva djeluje osjećaj vlastite vrijednosti, ako ne i značajnije, djeluje utjecaj okoline. Nije pretjerano tvrditi da sumnju u sebe uspješno ispravljaju indirektni utjecaji bliskih osoba iz neposredne blizine. Najbolje djeluje promatranje i kopiranje dobrih praksi kao i javna pohvala. Ipak, naglašava autorica, utjecaj iz okoline može predstavljati socijalni pritisak koji nije uvijek pozitivan. Naime, pogrešna ideja da su naša saznanja ujedno i opća, odnosno da i sasvim različiti i daleki uzori svijet doživljavaju na isti način kao i mi (false consensus concept) može nas usmjeriti suprotno od naših prirodnih težnji, narušavajući postignuto samopouzdanje. Zbog toga se treba pouzdati u primjer bliskih osoba, prijatelja i suradnika.
Ipak, čak niti pozitivan socijalni pritisak iz bliske okoline nije bezopasan. Ako se pokušavamo uskladiti s pojedincima koji daleko nadmašuju naš u trenutnu sposobnost praćenja sposobnosti naših uzora, možemo doživjeti frustraciju neuspjehom. Zbog toga je dobro posegnuti za primjerima koji nisu predaleko od naših sposobnosti, uskladiti se s njima i pokušati slijediti njihov tempo.
Konačno, zaključuje autorica knjige, aktivnosti usmjerene na podržavanje promjene postaju djelotvorne samo ako se prakticiraju dugoročno. Promjenu je moguće započeti primjenom bilo kojom od sugeriranih tehnika ali pravo umijeće je istrajati u promjeni. Zbog toga na našu otpornost na promjene i na konstantne nesvjesne pokušaje sabotaže treba gledati slično kao na kroničnu bolest. Niti jedna metoda neće nas zauvijek pretvoriti u visoko efikasne pojedince koji su prevladali svaki otpor promjeni, već nas metode sugerirane u knjizi trebaju pripremiti za optimalnu prilagodbu različitim okolnostima koje nam ne idu u korist.
Više o autorici knjige Katy Milkman može se pronaći na njenim osobnim stranicama.
