Klimatske promjene su opća tema. Radi se o prijetnji koja nas se neposredno tiče, ali trenutno nam nije u fokusu interesa jer promjene nisu dovoljno dramatične da bi im posvetili punu pažnju. Čini nam se da još nije vrijeme za brigu i da će se klima nekako stabilizirati sama od sebe. Zbog izostanka osjećaja hitnosti, taj blago prijeteći efekt pokušavamo razumjeti i tumačiti koristeći informacije koje prikupljamo usput, bez reda i sistema. Takav površan pristup može prouzročiti nelagodu zbog otapanja ledenjaka, ili može izazvati nejasan osjećaj brige zbog porasta razine mora kao i pojačanu strepnju u vrijeme oluja, odnosno potaknuti kakav komentar u vezi s učestalim nesnosnim vrućinama – ali ne daje temelj za konstruktivno razmišljanje o stvarnim dosezima promjena, njihovim konkretnim uzrocima, a onda niti o konkretnim koracima koje bi svatko od nas, a onda i naše vlade, trebali odmah poduzeti.
Sistematizacija činjenica radi razumijevanja razine utjecaja klimatskih promjena – a to znači definiranja glavnih faktora koji utječu na emisiju stakleničkih plinova uz pojašnjenje razine njihovih utjecaja, kao i razumijevanje mogućeg odgovora te prijedlog nužnih promjena – glavni je razlog koji je vodio Billa Gatesa u pisanju knjige: “How to Avoid a Climate Disaster”, izdane u veljači ove godine.
Ono što knjigu čini vrijednom čitanja može se sažeti u tri cjeline: razumijevanje volumena zagađenja i prijedlog metode procjene značaja već postojećih ili potencijalnih rješenja; jasno prepoznavanje i sistematizacija izvora atmosferskog zagađenja kao i razine njihovih utjecaja izraženo u tonama ugljičnog dioksida; prijedlog nositelja promjena kao i nužnih metoda te vremenskog okvira u kojim bi se izvori atmosferskog zagađenja morali ukloniti.
Najprije je, dakle, potrebno razumjeti problem. Zbog jasnoće i sažetosti, autor upućuje na dvije brojke koje neprestano treba imati na umu. Radi se o 51 milijardi tona ugljičnog dioksida, kolika je trenutno dosegnuta godišnja emisija i 0 tona ugljičnog dioksida, kolika je ciljana emisija u okolnostima trajne održivosti.
Jasno, kako ugljični dioksid nije jedini staklenički plin i, na primjer, metan ima značajno veći utjecaj na klimatske promjene ali se kraće zadržava u atmosferi, ovaj jedinstveni iznos predstavlja vrijednost svih onečišćivača atmosfere, normiranih i izraženih u vrijednostima ugljičnog dioksida.
Uglavnom, autorova teza je beskompromisna ali utemeljena na razumnim pretpostavkama. Naime, prema njegovom čvrstom stavu, emisiju stakleničkih plinova treba što prije i u potpunosti prekinuti. Bilo koje smanjenje na razinu emisije makar i malo veću od nule je nedovoljno i vodi u zagrijavanje atmosfere te, eventualno, odgađa klimatsku katastrofu – ali ju ne sprječava.
Autor naglašava da se prekomjerno emitirani ugljični dioksid nagomilava te da cirkulirajući između mora i atmosfere utječe na klimu stotinama godina. Primjerice, podaci pokazuju da je temperatura, zbog utjecaja stakleničkih plinova, u odnosu na predindustrijsko doba porasla za 1 stupanj Celzijusa. Ako se ne poduzmu ozbiljne i sistematične mjere u suzbijanju ljudskog doprinosa atmosferskom zagađenju, već do sredine stoljeća možemo očekivati porast od 1,5 do 3 stupnja, a do kraja stoljeća će se povećanje temperature kretati u rasponu od 4 do 8 stupnjeva Celzijusa.
Govoreći o povećanju temperature u stupnjevima Celzijusa te o njenoj novoj prosječnoj vrijednosti, gubi se jasnoća uvida u manifestaciju i razmjer klimatskih promjena. Bez dramatiziranja i katastrofičnih predskazanja, realno se može očekivati znatno veći broj izrazito vrućih dana, oluje će biti snažnije i češće – uglavnom zbog značajnijeg isparavanja uzrokovanog vrućinom, doći će do ozbiljnog isušivanja tla, a požari će biti učestali i žešći. Može se očekivati porast razine mora – što će za neke obalne krajeve gubitak životnog prostora i preseljenje. Pretpostavlja se de će porast temperature od 2 stupna značiti barem osam postotno (8%) smanjenje prostora za život kralježnjaka, smanjenje prostora pogodnog za rast biljaka za oko 16%, a insekata za 18% – što znači manje hrane, više cijene a onda ekonomske migracije i druge oblike ekonomske, a moguće i političke neravnoteže. Može se očekivati i da će se insekti intenzivnije množiti u krajevima gdje ih ranije nije bilo, a to bi moglo pogoršati zdravstvene uvjete stanovništva šireći zone malarije, na primjer.
Nažalost, neće biti lako promijeniti okolnosti koje su dovele do emisije od 51 milijarde tona stakleničkih plinova godišnje. Najviše zato što su fosilna goriva jeftina, a energija koju iz njih dobivamo je prožela našu svakodnevicu do te mjere da je svaka promjena izuzetno komplicirana. Koliko smo ovisni o jeftinoj energiji iz fosilnih goriva teško možemo prepoznati intuitivno jer smo u nju neprekidno uronjeni, pa kvalitetu života koju nam jeftina energija osigurava smatramo uobičajenom. Ne radi se samo o električnoj energiji koju neposredno koristimo, već i o onoj koja se koristi za proizvodnju svega što nas okružuje. Osim toga, ako računamo na dalji ekonomski rast, pogotovo u slabije razvijenim zemljama – on će se temeljiti na sve intenzivnijoj potrošnji energije.
Nažalost, porast potrebe za energijom i ekonomski rast ne trpe skupe energetske izvore, a opet – ne postoje istovremeno dovoljno efikasni i jeftini “čisti” izvori. Zbog toga, želimo li obuzdati klimatske promjene, treba računati na kompromise koji neće biti laki i koji će zahtijevati globalni konsenzus oko mjera koje treba poduzeti. Već sama ideja globalnog konsenzusa je ambiciozna, a politička, ekonomska i tehnička provedba još kompliciranija.
Jedan od alata, sugerira autor, za analitički pristup u procjeni vrijednosti novih tehnoloških, ali i ekonomskih te političkih postupaka radi definiranja objektivnog stava na putu zaustavljanja i uklanjanja atmosferskog zagađenja je njihovo sagledavanje u kontekstu pet ključnih pitanja.
Najprije potrebno je svaki razmatrani postupak smanjenja emisije stakleničkih plinova staviti u kontekst ukupnog godišnjeg zagađenja, odnosno postaviti pitanje o kolikom smanjenju od 51 milijarde tona godišnje emisije se radi. Autor pojašnjava da, na primjer, ako neka tehnologija nudi smanjenje emisije manje od 1%, ne može računati na sufinanciranje iz Gatesove fundacije.
Nije samo smanjenje emisije u apsolutnom iznosu važan faktor u procjeni doprinosa, nego se potrebno zapitati na koje procese se predloženo rješenje odnosi, odnosno koliki je očekivani utjecaj na procese koji su najkritičniji u stvaranju stakleničkih plinova. Na primjer, malo tko zna da su proizvodnja cementa, a onda i sva pripadajuća građevinska industrija, daleko najveći zagađivači atmosfere. Upravo zbog toga su sve tehnologije i inicijative koje mogu “očistiti” ovu granu industrije posebno dobrodošle.
Osim razine zagađenja i ekonomske grane na koje se ono odnosi, važno se zapitati i o kojoj količini energije se radi. Hoće li neki novi “čisti” energetski izvor biti dostatan za zadovoljenje energetskih potreba cijelog svijeta – čija se prosječna potrošnja u bilo kojem trenutku procjenjuje na 5000 GW (giga Wata), SAD-a s prosječnim potrebama od 1000 GW, srednjeg grada od 1 GW, malog grada od 1 MW (mega watt) ili prosječne kuće u SAD čija se prosječna potrošnja u bilo kojem trenutku procjenjuje na 1 KW.
Pri razmatranju novih i čistijih izvora energije često se zanemaruje njihova prostorna efikasnost. Odnosno, važno je razumjeti i koliko prostora zauzima neki energetski izvor te koliko energije možemo očekivati po jednom kvadratnom metru prostora. Fosilna goriva su prostorno vrlo efikasna i generiraju od 500 do 10.000 W po kvadratnom metru, ovisno o vrsti goriva. Nuklearna energija nudi od 500 do 1.000 W po kvadratnom metru, dok su ostali izvori znatno manje prostorno efikasni. Na primjer, trenutni solarni izvori omogućuju 5 – 20 W po kvadratnom metru, s mogućnošću unaprjeđenja do 100 W/m2. Prostorna efikasnost vodenih energetskih izvora se kreće od 5 – 50 W, vjetra od 1-2 W na kvadratni metar, a energija iz drveta i biomase i manje od 1 W.
Na kraju, a možda i najvažnije je pitanje – koliko sve to košta? Jasno, nije svejedno o kojem se izvoru radi i koja tehnologija se primjenjuje pa se zbog toga cijena definira kao “zeleni bonus” (green premium) i ima vrijednost razlike u cijeni između cijene energije iz standardnog uobičajenog izvora i “čistog” izvora. To je, dakle, ona cijena koju treba dodatno platiti da bi se ista količina energije dobila iz izvora bez emisije stakleničkih plinova. Zeleni bonus je, na primjer, za benzin oko 3,1 USD za galon goriva (4,54609 litara) – i to znači da je ekološki proizveden benzin iz biomase oko 5,3 USD za galon, dok je obični – ne ekološki – oko 2,2 USD za galon.
Iako predloženih pet pitanja pomažu prepoznavanju prednosti i nedostataka postojećih ili potencijalnih rješenja problema atmosferskog zagađenja, za puno razumijevanje okolnosti njihove primjene potrebno je identificirati grupe zagađivača na koje se treba posebno koncentrirati i na koje bi te tehnologije trebalo primijeniti.
Autor predlaže podjelu na tehnologiju proizvodnje električne energije i zagađenje koje iz te proizvodnje proizlazi. Radi se o značajnom udijelu od 27% ukupnog atmosferskog zagađenja. Slijedi grupa tehnoloških postupaka u proizvodnji, najviše pri izradi cementa, čelika ili plastike, koji u kemijskim reakcijama tjekom proizvodnje stvaraju veliku količinu neželjenih stakleničkih plinova. Ovi zagađivači se rijetko spominju u novinskim napisima i ljudi nemaju osjećaj o kojem se zagađenju radi, a ono je daleko najveće i doseže 31% ukupne emisije stakleničkih plinova. Slično, intuitivno neprepoznata ali značajna količina stakleničkih plinova nastaje i u tehnologiji poljoprivredne proizvodnje s posebnim naglaskom na veliki negativni utjecaj stočarstva, s ukupnim doprinosom od visokih 19%. Možda je, barem intuitivno, kao najznačajniji faktor globalnog zatopljenja prepoznata grupa prijevoza, od osobnih automobila do avio prijevoza. Ipak, zanimljivo je da ukupna emisija stakleničkih plinova iz te grupe ne prelazi 16%, što je značajno – ali niti približno općoj percepciji. Na kraju, autor predlaže i grupu onečišćivača u koju ulaze rashladni sustavi i sustavi grijanja, koji već i sada nose značajan postotak od 7% ukupne emisije, a s klimatskim promjenama će taj utjecaj i dramatično rasti.
Tehnologija proizvodnje električne energije, iako sama po sebi nije na vrhu piramide doprinosa atmosferskom zagađenju, njen doprinos smanjenju ukupnog zagađenja je daleko najvažniji. Zamjena energetskih izvora čišćim, smanjit će primarno zagađenje koje nastaje u termoelektranama, ali će utjecati i na sve ostale djelatnosti jer će se one početi oslanjati na čistu energiju, a ne više na fosilnu. Ipak, taj zadatak nije nimalo jednostavan. Postojeća solarna tehnologija, tehnologija vjetra ili geotermalna energija nije niti približno toliko efikasna i teško je vjerovati da bi mogla biti dovoljna za zadovoljenje postojećih, a još manje budućih potreba. Također, problem proizvodnje energije iz prirodnih izvora je blisko povezan sa sezonskim i dnevnim oscilacijama u opskrbi, pa je nužno osigurati dovoljno snažne spremnike – baterije koje bi te razlike mogle amortizirati. Koliko se čini, tehnologija skladištenja električne energije se može učiniti efikasnijom, ali ne drastično. Zbog toga treba razmišljati o transformaciji viškova električne energije u neku oblik pogodan za skladištenje i transport. Prema riječima autora, najvjerojatniji i najperspektivniji oblik proizvodnje čiste električne energije je unaprijeđena i efikasnija nuklearna fisija, a u budućnosti – ako tehnologija uznapreduje, onda i fuzija.
Značajno teži problem je vezan uz proizvodne tehnološke procese, pogotovo proizvodnju cementa, čelika a onda i plastike. Na primjer, rijetko je poznato da se za proizvodnju jedne tone cementa, kao sporedni proizvod nužno pojavljuje i jedna tona ugljičnog dioksida. Za čelik je to još i više pa za jednu tonu čelika, nastaje i dvadeset posto više ugljičnog dioksida (1,2T). Kod plastike je ta količina još i veća (1,3T), ali se ugljični dioksid ne ispušta u atmosferu i ne utječe izravno na klimatske promjene ali stotinama godina ostaje vezan u plastičnom proizvodu. Sve su to razlozi zbog koje treba promijeniti tehnologiju proizvodnje, a u slučaju kada to nije moguće – potrebno je provesti postupak dekarbonizacije – ili izravno na mjestu nastanka ili naknadnim uklanjanjem iz atmosfere. Kako se, za sada, radi o skupom postupku, tako prije njegove komercijalne primjene postupke dekarbonizacije treba znatno tehnološki unaprijediti.
Poljoprivreda u onečišćenju sudjeluje s 19% od ukupnih 51 milijarde tona stakleničkih plinova. Posebno se ističe stočarstvo koje, zbog načina na koji funkcionira životinjska probava, uzrokuje značajnu emisiju metana koji po jednoj molekuli ima 28 puta veći utjecaj na globalno zagrijavanje nego ugljični dioksid. Prema autorovom izračunu, stočarstvo uzrokuje emisiju metana ekvivalentnu godišnjoj količini od 7 milijardi tona ugljičnog dioksida ili oko 8% ukupnog onečišćenja. Ostali utjecaji poljoprivredne djelatnosti proizlaze iz proizvodnje i korištenja umjetnih gnojiva te od sistematičnog krčenja šuma, najčešće spaljivanjem, radi širenja poljoprivrednih površina.
Najčešće se utjecaj moderne tehnologije na klimatske promjene veže uz promet, na koji otpada oko 16% emisije stakleničkih plinova. Grupirano prema vrsti transporta, na putničke automobile otpada 50% emisije, srednji i teški kamioni su odgovorni za 30%, avioni za 10%, a preostalih 10% otpada na brodove i vlakove. Iako se u posljednje vrijeme intenzivno govori o prelasku na električna vozila, ona danas nisu zastupljenija od 2% a, osim svega – najčešće koriste električnu energiju proizvedenu iz fosilnih goriva pa je njihov doprinos smanjenju zagađenja skroman. Zapravo, glavni doprinos je ekonomski jer daje potporu proizvođače električnih automobila na unaprjeđenje i dalji razvoj.
Kao posljednju grupu zagađivača atmosfere, autor predlaže uređaje za hlađenje i grijanje. Naime, oni su odgovorni za oko 7% emisije stakleničkih plinova i njihov doprinos je kroz potrošnju električne energije iz neekoloških izvora, niske efikasnosti te zbog korištenja umjetnih stakleničkih (fluoriranih) plinova (f-gases). U budućim okolnostima dodatnog zagrijavanja, njihova primjena će biti intenzivnija i doprinos klimatskim promjenama veći. Rješenje treba tražiti u korištenju čistih izvora energije te primjeni efikasnijih uređaja – na primjer zamjene zastarjelih uređaja toplinskim pumpama i zamjenom neekoloških plinova.
Nakon što nas autor u prvom dijelu knjige upoznaje s razinom zagađenja i njenim mogućim posljedicama, uz opis pet koraka u procjeni postojećih i potencijalnih rješenja problema globalnog zagađenja te nakon što je u nastavku sistematizirao glavne izvore zagađenja – u završnom dijelu predlaže plan aktivnosti za trajno zaustavljanje emisije stakleničkih plinova i uspostavu održivog ekonomskog razvoja.
Klimatske promjene su, naglašava autor, globalna pojava i na njih treba djelovati zajednički. Najveću ulogu u zajedničkom djelovanju morat će odigrati politika. Njena prvorazredna odgovornost je u stvaranju okolnosti u kojima će znanost, poduzetništvo i pojedinci moći funkcionirati na ekološki pozitivan način. Odnosno, pred političarima na međunarodnoj i lokalnoj razini su tri važna zadatka – potaknuti unaprijeđenje postojeće te razvoj nove tehnologije koja će omogućiti razvoj bez zagađenja, kao i uspostavu tržišnih okolnosti koji će ići na ruku njenoj primjeni; razvoj administrativnih okolnosti koji će omogućiti i poticati primjenu “čiste” tehnologije; te podržeti promjene u strukturi poslova kao i ublažiti socijalne posljedice tih promjena.
Politika je, dakle, odgovorna za poticanje investicija u znanost jer znanstvena dostignuća neće odmah postati ekonomski isplativa. No, čak i financijski podržani razvoj neće biti dovoljan ako se ne osigura i uspješna primijenjena. Odnosno, ako se ne stvore tržišne okolnosti koje pogoduju primjeni novih rješenja, a što je u okolnostima jeftinih fosilnih goriva izrazito teško. Zbog toga zadatak politike nije samo osigurati sredstva, nego na globalnoj razini usuglasiti mehanizme koji će fosilna goriva učiniti manje ekonomski privlačnima. Prevedeno na jezik ekonomije, to znači uvesti ekološki porez na sve energente, robu i usluge koji u postupku proizvodnje doprinjeli emisiji stakleničkih plinova. Isto tako, to znači, subvencionirati proizvodnju energenata, robe i usluga iz “čistih” izvora.
Osim poticanje razvoja i anuliranje tržišnih, ekonomskih prednosti fosilnih goriva, utjecaj politike je presudan i u administrativnom smislu. Političari na globalnoj i lokalnoj razini se moraju dogovoriti kako otkloniti administrativne barijere u primjeni novih tehnologija te prilagoditi zakonodavstvo, uz istovremeno nametanje novih ekoloških standarada i sankcioniranje izbjegavanje njihove primjene.
Politika ima značajnu ulogu i u socijalnoj zaštiti prilikom poremećaja u strukturi poslova, do koje će sigurno doći. Naime, u procesu prilagodbe tržišta sigurno će doći i do poremećaja na tržištu rada pri čemu će i poslodavci i pojedinci trebati potporu svojih vlada.
Pitanje je kako to postići i koji je vremenski okvir u kojem je potrebno djelovati kako bi se djelovalo u skladu s realnim mogućnostima i očekivanjima, a ipak spriječile prijeteće posljedice.
Konkretnije obrazlažući plan djelovanja, autor pojašnjava da je potrebno djelovati u dva smijera. Potebno je, naime, raditi na poboljšanju postojećih rješenja kao i na razvoju tehnoloških inovacija, ali je istovremeno potrebno ubrzati rast potreba za takvim rješenjima. Oba zadatka su multidisciplinarna i predstavljaju izazov za znanstvenike, zakonodavce i tržište.
Kad se radi o poboljšanju postojećih tehnoloških rješenja i razvoju novih, autor navodi ona važnija pa spominje ekološku proizvodnju goriva na bazi hydrogena, velike mrežne sustave baterija koje mogu napajati cijele gradove, elektro-goriva, bio-goriva, ekološki proizveden cement, ekološki čelik, biljno meso, ekološka umjetna gnojiva, nuklearnu energiju baziranu na fisiji i fuziji, sustave za ekstrakciju ugljičnog dioksida, podzemni transport energije, ekološku plastiku, geotermalnu energiju, visoko efikasne termalne spremnike, biološki unaprijeđene usjeve otporne na klimatske ekstreme, zamjenu za palmino ulje pa sve do sustava za hlađenje bez štetnih plinova.
Da bi se razvoj ubrzao, lokalne i međunarodne vlade će morati promijeniti svoje politike. Promjena će morati obuhvatiti investicijske planove i omogućiti njihov barem peterostruki rast u slijedećih deset godina. Osim toga, vlade će morati biti spremne na ozbiljniji poslovni rizik pa poticati projekte bez garancije da će uspjeti i vratiti investiciju. Također, bit će potrebna vizija izvan zakona neposrednog tržišta, s definiranim ekološkim ciljem – što u uvjetima liberalnog poduzetništva nije lako postići. Upravo zato će trebati dodatna razina dogovora i suradnje između vlada i tržišnih protagonista – kako bi se djelovalo usklađeno i prema zajednički definiranom cilju.
Istovremeno i usklađeno s razvojem tehnologije, potrebno je pripremati teren za njenu ubrzanu primjenu. Jedan dio posla obavlja se još u fazi razvoja, pripremajući efikasni prijelaz iz laboratorija na tržište. To su aktivnosti kojima se proaktivno djeluje na smanjenje rizika rane primjene (early adoption), potiče se uspostava novih lanaca opskrpe te se potiče uspostava novih poslovnih modela i priprema pomoć korisnicima u primjeni. Drugi dio aktivnosti koje se provode u fazi razvoja odnosi se na bolje inicijalno tržišno pozicioniranje. Te aktivnosti obuhvaćaju poslove usklađivanja regulative, priprema procesa nabave za potrebe državne administracije, priprema gradnje infrastrukture te uspostava poticaja.
Nakon faze razvoja tehnologije nastupa period poticanja njene tržišne ekspanzije. Autor navodi nekoliko područja čijim poticanjem se može potaknuti tržišna ekspanzija inovativnih rješenja koja će trajno obustaviti emisiju stakleničkih plinova. Radi se o oslabljivanju utjecaja fosilnih goriva podižući njihovu cijenu namećući ekološke poreze. Važno je, također, uvesti standarde koji će nametati primjenu čiste energije i čistih goriva i čistih proizvoda. Isto tako, potrebno je posebnim porezima oslabiti tržišni utjecaj proizvoda koji se takvih standarada ne drže.
Na kraju knjige autor naglašava da je u procesu promjena nužan politički angažman lokalnih vlada i međunarodnih institucija, ali u promjenama moramo sudjelovati i osobno. Bez obzira na ulogu zauzimamo – vidimo li se u ulozi građana, stanovnika svijeta koji se mijenja, potrošača roba i usluga, zaposlenika ili poslodavca – angažman je nužan. Najprije, nužna je građanska svijest koja će nam pomoći da aktivno potičemo, a ne opstruiramo političke a onda i ekonomske procese. Važno je, također, koliko je moguće, utjecati na uspostavu i jačanje tržišta čistih proizvoda, primjerice zamjenom proizvoda na fosilna goriva onima na električni pogon ili korištenjem solarne energije gdje je god moguće. Ipak, poslodavci i poduzetnici mogu najviše. Mogu usmjeriti svoje kompanije u smjeru potrošnje ekološke energije, mogu i sami investirati u nju. Uloga poslodavaca je važna i u prihvaćanju nepopularnih mjera poput uvođenja ekološkog poreza.
Klmatske promjene su nastale zbog načina na koji živimo pa očekivanja da će rješenje biti bezbolno i bez našeg posebnog angažmana, nije realno. Realno je vjerovati da negativne posljedice gospodarskog rasta nauštrb prirode možemo obuzdati i sanirati, ali – kako opisuje Bill Gates – u slijedećih trideset godina ćemo se morati ozbiljno, zajednički i koordinirano potruditi.
William Henry Gates III (born October 28, 1955) is an American business magnate, software developer, investor, author, and philanthropist. He is a co-founder of Microsoft Corporation, along with his late childhood friend Paul Allen. During his career at Microsoft, Gates held the positions of chairman, chief executive officer (CEO), president and chief software architect, while also being the largest individual shareholder until May 2014. He is considered one of the best known entrepreneurs of the microcomputer revolution of the 1970s and 1980s.
Later in his career and since leaving day-to-day operations at Microsoft in 2008, Gates has pursued many business and philanthropic endeavors. He is the founder and chairman of several companies, including BEN, Cascade Investment, bgC3, and TerraPower. He has given sizable amounts of money to various charitable organizations and scientific research programs through the Bill & Melinda Gates Foundation, reported to be the world’s largest private charity. Through the foundation, he led an early 21st century vaccination campaign which significantly contributed to the eradication of the wild poliovirus in Africa. In 2010, Gates and Warren Buffett founded The Giving Pledge, whereby they and other billionaires pledge to give at least half of their wealth to philanthropy.
