Steven E. Koonin, fizičar i znanstvenik kojem je posljednjih godina u fokusu interesa objektivna interpretacija znanstvenih podataka o klimatskim promjenama, prošle je godine napisao vrlo zanimljivu knjigu “Unsettled – What Climate Science Tells Us, What It Doesn’t and Why It Matters”. Knjiga je vrijedna čitanja, iako se mnogima neće svidjeti. Radi se o argumentiranoj kritici javno raširene ideje nastupajuće klimatske katastrofe, kao i kritičkoj procjeni ljudskog utjecaja na promjenu klime.
Najprije, autor ne dovodi u pitanje promjenu klime niti sumnja u ljudski utjecaj. On, naime, koristi službene i javno dostupne podatke kojima dokazuje da očekivanja, suprotno stavu političara i javnom mnijenju, neće biti katastrofalne te da čovjekov utjecaj u promjenama klime nije dominantan. Prema njegovim riječima, znanstveno utemeljene činjenice se u postupku pojednostavljenja ,radi razumljivosti političarima i javnosti, često i značajno reinterpretiraju, a onda se dalje transformiraju prolazeći kroz filter masovnih medija te prerastaju u prvorazrednu prijetnju i nagovještaj katastrofe.
Već u naslovu knjige autor propituje ulogu znanosti u klimatskom svjetonazoru. Naime, kako pobornici prijeteće klimatske katastrofe, tako i oni koji u nju sumnjaju, svoja uvjerenja obrazlažu znanstvenim činjenicama. Ako se i jedni i drugi pozivaju na znanost, postavlja se pitanje što znanost zapravo govori i tko je u pravu. Da bi dao odgovor na to pitanje, Steven Koonin u knjizi predstavlja podatke iz službenih izvještaja, točno onako kako su objavljeni, a onda se bavi analizom njihove konačne interpretacije i izvedenih zaključaka.
Jedna od početnih teza kojom autor pokušava raspravu izmaknuti neposrednom utjecaju emocija je da treba trajno odijeliti vremenske uvjete i klimu te odustati od zastrašujuće ideje da svaka snažna, a ponekad i katastrofalna vremenska nepogoda predstavlja dokaz klimatskih promjena. Naime, klima je višedesetljetni prosjek vremenskih događaja i promjena takvih višedesetljetnih prosjeka je predmet analiza i procjena. U tim višedesetljetnim prosjecima se krije odgovor o kretanju klime, nikako u pojedinačnim vremenskim događajima – ma kako ih emotivno doživljavali. Dodatno, ali možda još važnije, potrebno je razumjeti i prihvatiti da se klimatske promjene dešavaju pod utjecajem čovjeka ali i pod vrlo snažnim prirodnim utjecajima, što se vrlo često zanemaruje.
U analizi klimatskih promjena i uloge čovjeka potrebno je, barem okvirno, odrediti vremensku granicu nakon koje ljudsko djelovanje na klimu postaje nezanemarivo. Za tu svrhu korisno je analizirati podatke iz razdoblja prije intenziviranja industrijskog razvoja, pogotovo prije 1950. godine, te ih usporediti ih s promjenama nakon toga. Prema službenim pokazateljima nakon 1950. godine evidentan je rast temperaturnog odstupanja od očekivanih vrijednosti (temperaturne anomalije).
Prikaz globalnog odstupanja od očekivanih vrijednosti temperature tijekom posljednjih tisuću i pet stotina godina. Podaci su rekonstruirani različitim metodama procjene kao i izmjerenim vrijednostima korištenjem modernih instrumenata. Na grafu je prikazano odstupanje u odnosu na prosječnu izmjerenu vrijednost u razdoblju od 1881. do 1980. godine i vidi se rast odstupanja nakon 1950. godine.*
Ovako prezentirani podaci, s evidentnim poprastom odstupanja od prosječne vrijednosti nakon 1950. godine, bi mogli upućivati na dominantan utjecaj čovjeka na klimu. Ipak, ako se u obzir uzmu promjene u dužem razdoblju, onda se jasno mogu uočiti mnogo dramatičnije promjene u prošlosti koje se nikako ne mogu pripisati čovjekovom utjecaju jer je razina zagađenja koje je tadašnji čovjek mogao proizvesti bila zanemariva.
Prikaz odstupanja temperature od prosječnih vrijednosti na temelju različitih indirektnih metoda unutar pet geoloških razdoblja, sve do pet stotina milijuna godina u prošlost.*
To, naravno, ne umanjuje činjenicu sadašnjeg utjecaja ali upozorava na snažne prirodne utjecaje koji su djelovali nekad, a djeluju i danas. Na prirodne utjecaje danas se nadovezuju i novi, od kojih je najvažniji utjecaj pojačane emisije stakleničkih plinova, od kojih je karbon dioksid (CO2) najzastupljeniji. Glavna karakteristika stakleničkih plinova je da već u relativno malim koncentracijama u odnosu na druge atmosferske plinove znatno podižu stupanj zadržavanja topline u zemljinoj atmosferi.
Slika objašnjava fenomen snažnog utjecaja karbon dioksida na zadržavanje topline u atmosferi. Naime, karbon dioksid djeluje reflektirajuće na frekvenciji (boji) najintenzivnijeg toplinskog zračenja – tako da se ono zadržava u atmosferi, umjesto da se propušta u svemirsko prostranstvo.*
Ipak, da bi se mogao razumjeti kontekst djelovanja stakleničkih plinova, potrebno je znati da čovjekov utjecaj na energiju koja proizlazi iz djelovanja klime iznosi svega oko jedan posto. Odnosno, ukupni utjecaj klime na zemljinu površinu izražen u energetskim jedinicama iznosi oko 200 W/m2, dok čovjek svojim utjecajem proizvodi utjecaj od oko 2W/m2.
Također, važno je napomenuti da čovjek istovremeno djeluje na zagrijavanje i na hlađenje zemljine površine, Naime, emisijom stakleničkih plinova dolazi do rasta temperature, dok ispuštanje aerosola u atmosferu rezultira pojačanom refleksijom toplinskog zračenje prije udara u zemljinu površinu, pa time utječe na smanjeno zagrijavanje – odnosno na snižavanje temperature.
Zbog toga, naglašava autor, suprotno uobičajenom mišljenju, emisija stakleničkih plinova i njihova koncentracija u atmosferi nisu u jednostavnoj relaciji. Čovjekov utjecaj dodatnom i pojačanom emisijom uzrokuje vidljive ali relativno male promjene u koncentraciji plinova na koju najviše djeluju prirodni utjecaji.
Atmosferska koncentracija karbon dioksida, određena na temelju izotopne razine u karbonskim sedimentima i fosiliziranim slojevima, dramatično se mijenjala kroz vrijeme. Gledajući u širokom vremenskom rasponu, trenutačan rast nije velik, niti izniman.*
Iako autor ne osporava značaj ljudskog utjecaja, upozorava na nezanemarivo, ako ne i dominantno prirodno djelovanje. Ipak, stručnom javnošću dominira stav da će se upravo zbog ljudskog utjecaja povećavati emisija stakleničkih plinova do razine koja će dovesti do neizdrživog rasta temperature a onda i sveobuhvatnog, po čovjeka katastrofalnog djelovanja klime.
Analizirajući tako oblikovan stav, autor upozorava da treba biti izrazito oprezan u tumačenju znanstvenih pokazatelja. Naime, iako mjerenja mogu ukazati na određeni trend, znanost nije uspostavila jasnu vezu između ljudskog djelovanja, porasta temperature, utjecaja porasta temperature na druge elemente klime, niti se te promjene mogu projicirati lokalizirano, na određeni prostor.
Postavlja se pitanje zašto nema jasne veze između ljudskog utjecaja i promjene klime. Autor obrazlaže da je opće prihvaćena teza da je znanost o vremenu izrazito složena. Radi se o kompleksnom, kaotičnom sustavu koji niti najbolji matematički modeli ne mogu opisati dulje od nekoliko tjedana u budućnost. Ta kompleksnost se izravno prenosi i na poteškoće u prognoziranju budućih kretanja klime. Iako klima inertnije odgovara na promjene u okruženju jer se radi o prosječnim vrijednostima vremenskih parametara pa je dinamika promjena blaža – to ne umanjuje kompleksnost različitih utjecaja i nepredvidivost njihovih međudjelovanja.
Matematički modeli na temelju kojih se procjenjuju klimatske promjene dijele prostor zemljine atmosfere i morskih prostranstava na pravokutne blokove jednoznačnih i konzistentnih unutrašnjih klimatskih uvjeta, poput temperature, vlažnosti, energije, sastava plinova te prostornog položaja, odnosno visine ili dubine – a onda se matematički simulira vertikalna i horizontalna fizikalna interakcije između susjednih blokova, s nekom konstantnom vremenskom učestalošću.
Ovakav princip modeliranja nije idealan već je nastao pod utjecajem ograničavajućih faktora poput volumena koji se simulacijom mora obuhvatiti, uzimajući u obzir konačnu prostornu i vremensku granulaciju promjena te vremensku projekciju uz koju izračuni traju razumno vrijeme. Trenutno se projekcije izračunavaju na temelju atmosferskih blokova veličine 10.000 m3, te na temelju blokova oceanskog prostora veličine 100 m3, računajući jedinična stanja blokova u vremenskoj granulaciji od 10 minuta. Manji blokovi ili sitnija vremenska granulacija produžila bi trajanje izračuna do neprihvatljivosti. Već na prvi pogled je jasno da ovoliki atmosferski blok ne može realno oslikati lokaliziranu vremensku promjenu, jer se u stvarnosti unutar boka takve veličine mogu odvijati različiti meteorološki procesi pa aproksimirano meteorološko ponašanje na razini prostornog bloka može poslužiti simulaciji za procjenu globalnog trenda.
Dodatni problem s matematičkim simulacijama je meteorološka osjetljivost, a onda i osjetljivost matematičkog modela na početne uvjete, pa se oni ručno podešavaju (tuning) da bi se izračuni poklopili s historijskim vrijednostima i onda vjernije nastavili simulirati buduće klimatske događaje. Iako se znanstvenici nadmeću u što boljem matematičkom opisu kretanja klimatskih promjena, postoje važni dugoročni prirodni trendovi promjena koje znanost ne razumije u potpunosti – pa ih ne može primijeniti u modelima – tako da oni ostaju nepotpuni i neprecizni.
Globalna prosječna temperaturna odstupanja simulirana i prikazana kao skup modela pod nazivom CIMP (Coupled Model Intercomparison Project) faza 3 i faza 5, pokazuju međusobna odstupanja, kao i odstupanja od izmjerenih rezultata.*
Na temelju nepreciznih klimatski prognostičkih modela, kao i na temelju konsolidiranih i obrađenih podataka iz službenih izvještaja na temelju kojih se oblikuje politika prema klimatskim promjenama, Steven E. Koonin upozorava na očito neslaganje podataka i izvedenih zaključaka, pa to argumentira na primjerima najčešće isticanih klimatskih trendova.
Najprije, možda najvažniji parametar budućih klimatskih uvjeta je globalna temperatura. Upravo je tema procjene buduće temperature dobar primjer relativnosti rezultata mjerenja, koji se mogu interpretirati na različite načine i koristiti prema potrebi – kao argument za potvrdu ili negiranje opasnosti za čovječanstvo.
Naime, u zvaničnom SAD-ovom izvještaju (CSSR) iz 2017. godine se konstatira s vrlo velikom sigurnošću (Very High Confidence, što je službena terminologija za najviši mogući stupanj točnosti koji takav dokument može izraziti) da “broj rekordno visokih temperatura u posljednja dva desetljeća daleko nadmašuje broj rekordno niskih temperatura”.
Uznemirujuća slika sugerira izraziti trend temperaturnog rasta na temelju rastuće razlike između temperaturnih ekstrema.
Ipak, u izvještaju se ne spominje, niti se na grafu vidi da se tijekom svih tih godina u SAD-u nije povisila temperatura u apsolutnom iznosu. Drugim riječima, maksimalno dosegnute temperature u posljednjih dvadesetak i više godina ne pokazuju trend rasta u odnosu na historijske vrijednosti. Ono što se iz ovog grafa može i mora zaključiti, suprotno dojmu iz izvještaja, je da s vremenom ima više toplih dana i manje hladnih dana, a nikako da temperature rastu.*
Drastičniji primjer pogrešnog dojma o eskalaciji klimatskih promjena na temelju snage ili posljedica udara uragana. Naime, gotovo unisono mišljenje javnosti je da dramatične posljedice uragana reprezentiraju intenzitet klimatskih promjena, za što isključivu odgovornost snosimo mi i naš tehnološki razvoj. Ipak, stručni, znanstveni izvještaji nisu niti približno tako određeni. U njima se govori po povećanom broju uragana u posljednjih dvadesetak godina, kao i njihovoj većoj akumuliranoj energiji, ali naglašavaju da nema dokaza da je za to odgovoran ljudski utjecaj. O tome svjedoče sinkronizirane oscilacije broja uragana i njihove akumulirane snage s oscilacijama AMO indeksa koji prati promjene temperature oceana. Činjenica da postoje temperaturne oscilacije i da broj uragana i akumulirana energija s njima koreliraju, govori u prilog prirodnim utjecajima izvan ljudske kontrole. Nažalost, ta informacija uglavnom ne dopire do javnosti, ostavljajući ju pod dojmom izolirane ljudske odgovornosti za učestalost pojave uragana, njihovu snagu i posljedice.
Slično je i s drugim vremenskim pojavama, poput oborina. U javnosti se stječe dojam da klimatske promjene kojima smo izloženi vode prema učestalim ekstremnim oborinama koje su nezapamćene u povijesti. No, prema službenim mjerenjima u 48 američkih saveznih država, oborinske anomalije izražene u milimetrima, mjerene u vremenskom rasponu od 1901. do 2015. godine ne pokazuju trend rasta, već pokazuju stabilni oborinski prosjek od 769 milimetara.
Analizirajući i druge dostupna podatke, od učestalosti i intenziteta snježnih oborina ili poplava – mogu se uočiti meteorološke promjene. Prema prezentiranim službenim podacima, tvrdi autor, te promjene za sada ne pokazuju posebno dramatične otklone od historijskih vrijednosti i gotovo je nemoguće jednoznačno i sa sigurnošću zaključiti o razini odgovornosti čovjeka.
Zapravo, složenost zaključivanja o promjeni klime na temelju pojedinačnih elementarnih nepogoda jasno se vidi na primjeru učestalost i razornosti požara u prirodi, koji se često ističu u javnosti kao izravna posljedica klimatskih promjena. Ipak, podaci pokazuju da je opožareno područje u razdoblju od 1998. do 2015. godine smanjeno za 25%. Ovaj podatak upozorava da se intenzitet požara i njegov prostorni obuhvat ne mogu izravno vezati uz promjene u klimi. Naime, iako razina vlage u zraku i tlu, kao i trajanje sušnih perioda svakako utječu na pojavu požara i njihovo širenje – oni nisu neposredni uzrok. Neposredni uzrok je u najvećem broju slučajeva ljudski faktor. Upravo se u ovom vremenskom rasponu uvela kontrola nad paljenjem šumskih površina radi razvoja poljoprivrede i to je razlog smanjenju opožarenih površina. Drugim riječima, promjenom načina na koji se ljudi odnose prema prostoru pogodnom za nastanak požara, mijenja se i njihova razornost. Klima kao utjecajni faktor slijedi značajno nakon toga.
Tema porasta morske razine je posebno istaknuta kao naznaka katastrofe koja će imati nesagledive posljedice na obalne zemlje. Ipak, prije nego bezrezervno povjerujemo uglavnom kataklizmičnim najavama, dobro se upoznati sa stvarnim razmjerima porasta i njegovim uzrocima. Najprije, oscilacije morske razine su postojale oduvijek, a u posljednjih četiristo tisuća godina su cikličke, s promjenama razine od preko sto metara. Naravno da to nije ohrabrujuće, ali govori u prilog tezi da je u pomacima morske razine čovjekov utjecaj vrlo mali.
Detaljnije, od posljednjeg ledenog doba prije dvadeset dvije tisuće godina, morska razina je narasla za oko stotinu dvadeset metara, a od tisuću osamsto osamdesete godine do danas ukupna promjena je oko dvjesto pedeset milimetara ili, u prosjeku, manje od dva, a prema nekim mjerenjima do najviše tri milimetra godišnje. Sigurno je da u tom porastu i ljudski faktor igra važnu ulogu, ali ona je daleko manja od uloge prirodnih oscilacija u prošlosti, evidentiranih različitim znanstveno verificiranim metodama.
Uglavnom, autor se većem dijelu knjige bavi analizom objavljenih činjenica i dovodio u pitanje objektivnu vezu između dramatičnih objava političara i još dramatičnijih novinskih interpretacija. U pozadini takvih objava je najava egzistencijalne prijetnje koja bi bila pogibeljna za stanovništvo zemlje. Oni koji su tu prijetnju pokušali kvantificirati, govore da će do 2100. godine od klimatskih promjena smrtno stradavati oko 85 osoba, na svakih 100.000 stanovnika. To znači da bi od vrućine, oluja, poplava ili požara godišnje stradavalo otprilike jednaki broj ljudi kao i od infektivnih bolesti, što zvuči prilično zastrašujuće. Ipak, ako tu brojku usporedimo s trenutnim pokazateljima koji govore da u uz sadašnju razinu klimatskih promjena broj umrlih od topline, na primjer, jedva da prelazi 0,1 na 100.000 stanovnika – onda je taj nagoviješteni porast prilično nevjerojatan.
Spominju se i katastrofalne posljedice promjene klime na poljoprivredu. Sigurno da će rast temperature i druge promjene klime poput dužih ili učestalijih sušnih perioda djelovati na efikasnost poljoprivrede, ali trenutni podaci – uključivo i one koji se mjere nakon 1950. godine kad utjecaj čovjeka na klimu postaje značajan, pokazuje stalan i stabilan globalni rast poljoprivrednih prinosa.
Cjelovito gledajući, klimatske promjene odrazit će se na globalne društvene okolnosti kojima dominira ekonomija. Drugim riječima, razina nepogode odrazit će se i razinu usporavanje svjetskog gospodarstva. Ekonomisti i znanstvenici koji se bave praćenjem klimatskih promjena su u zvanične izvještaje uvrstiti prognoze utjecaja klimatskih promjena do 2100. godine i zaključili da će one biti ovisne o podizanju globalne temperature, te da se može očekivati ekonomski pad od oko 2 posto kod temperaturnog porasta od 2.5 stupnja Celzijusa, pa sve do ekonomskog pada od 6 posto s porastom temperature od oko 5,5 stupnja Celzijusa. Za područje SAD-a su pokazatelji još umjereniji i govore o ekonomskom padu od oko 2 posto kod porasta temperature za 3 do 4 stupnja Celzijusa.
Utjecaj ekonomskog pada od četiri i deset posto u 2090. godini, uz godišnji prosječni rast od dva posto, potvrđen historijskim podacima i realnim očekivanjima pokazuje da će najpesimističnija klimatska očekivanja do kraja stoljeća – znači u sljedećih sedamdesetak i više godina, usporiti američku ekonomiju za svega nekoliko godina te da neće proizvesti egzistencijalnu krizu.*
Ako se podaci, koje autor prenosi iz zvaničnih svjetskih i američkih izvještaja o klimatskim promjenama, sagledaju objektivno – vidi se trend promjena, ali ne i razlog za preuveličavanje mogućih posljedica. Prema riječima autora, nekoliko je razloga zbog kojih se promjenama pridaje dramatično značenje. Najprije, klimatske pomjene su pogodna tema za medije koji žele izazvati pozornost i reakciju javnosti pa se u toj namjeri nerijetko rezultati istraživanja tendenciozno interpretiraju. Osim svega, tema je izuzetno pogodna za skupljanje političkih bodova pa se dužnosnici upuštaju u komentiranje znanstvenih rezultata ne imajući cjelovitu sliku i puni uvid, stvarajući pogrešnu sliku u javnosti – bez obzir je li ona za ili protiv ograničavanja ljudskog utjecaja. Niti znanstvene institucije nisu imune na javno mijenje. Naime, nerijetko se znanstveni radovi prerađuju ne bi li postali dostupniji javnosti, pa se u tom procesu provode pojednostavljenja koja se često pogrešno razumiju i koriste kako bi opravdali već ranije formiran stav. Sličan pritisak osjećaju i znanstvenici. Oni svoja saznanja prepuštaju ocjeni institucija, odnosno njihovim korisnicima i rijetko imaju volju ili mogućnost opovrgavati pogrešna ili tendenciozna tumačenja svojih dostignuća. I, na kraju, tu je javnost koja nema mogućnost provjeravati interpretirane činjenice, već vjeruje medijima i politici i to prema svojem već uspostavljenom opredjeljenju.
Autor naglašava da je stav o klimatskim promjenama utemeljen na službenim podacima, ali se oni često pogrešno interpretiraju – ili da bi proizveli određeni efekt u javnosti ili da bi potvrdili već ranije oblikovanu ideju. Problem predstavljaju nekritičke interpretacije podataka, pa kao odgovor na takvu situaciju trebalo bi, misli autor, nametnuti intenzivniji proces provjere interpretacija – uvesti takozvani crveni tim (red team) stručnih analitičara koji bi se argumentirano suprotstavili svakoj predloženoj tezi – sve dok ona ne bi zadovoljila primjedbe, odnosno zaključke obje strane.
Kao doprinos razvoju kritičnog stava prema informacijama o klimatskim promjenama koje se pojavljuju u javnosti, autor upozorava na neke formulacije oko kojih treba biti posebno oprezan. Najprije, etiketiranje znanstvenika ili znanstvenica predstavnicima klimatskih alarmista ili skeptika upućuje na politički govor – s namjerom propagiranja određenog stava. Osim toga, objave koje ignoriraju prirodni utjecaj na promjene klime jasno ukazuju na propust u razmišljanju ili upozoravaju da se radi o tendencioznim izjavama. Također, često se spominje teza da je 97% znanstvenika složno oko ideje klimatskih promjena. To je promašena teza jer nije precizirano oko čega se oni slažu. Gotovo je sigurno da se slažu oko promjene klime – jer je ona evidentna, ali je pitanje da li se slažu da je za te promjene odgovoran čovjek i u kojoj mjeri. Još je veće pitanje slažu li se o mjerama koje u vezi toga treba poduzeti. Posebno je učestalo pogrešno interpretiranje vremenskih promjena kao dokaz o promjeni klime. Oni koji na temelju pojedinačnih izoliranih vremenskih nepogoda zaključuju o klimi – ili griješe ili zagovaraju određeni stav. Zbog toga je nužno prilikom kritičkog odmjeravanja objavljenih informacija posvetiti pažnju prezentiranim mjerenjima pa ako podataka o izmjerenim vrijednostima nema – izjava je upitna. Poseban slučaj su informacije u kojima se prezentiraju rezultati ali se oni ne mogu iskoristiti za procjenu trenda promjene. Vrlo česta je i situacija u kojoj se objavljuju podaci bez navođenja šireg konteksta pa nije jasno je li to izolirana pojava ili se slično ponašanje može pronaći u povijesti i kada. Konačno, treba biti vrlo oprezan prema informacijama koje na temelju simulacijskih modela klimatskog ponašanja u prošlosti, mehanički i bez razumijevanja konteksta i svih prirodnih utjecaja predviđaju promjene u godinama udaljenoj budućnosti.
Predstavljajući svoje tumačenje zvanično objavljenih informacija o klimatskim promjenama, Steven E. Koonin upozorava na sve glasniji i , po njegovom uvjerenju, nepotrebno oštar stav politike o nužnosti dramatičnih promjena koje bi zaustavile klimatske promjene i spriječile da ona dovede do katastrofalnih posljedica po čovječanstvo.
Prema planovima koji se iznose na političkim skupovima posvećenim zaustavljaju klimatskih promjena proklamira se potreba za smanjenjem emisije stakleničkih plinova. Samo za stabilizaciju koncentracije, prema IPCC izvještaju, potrebno je do 2075. godine reducirati emisiju karbon dioksida na jednu tonu po stanovniku zemlje, koliko danas imaju, na primjer, Haiti, Yemen ili Malawi. Za usporedbu, današnja emisija u SAD-u je oko sedamnaest tona po stanovniku.
Konkretnije, Pariški dogovor pretpostavlja zadržavanje porasta temperature ispod 2 stupnja, snažno sugerirajući limit porasta od 1,5 stupnja Celzijusa. Da bi se to postiglo, potrebno je reducirati globalnu emisiju za pedeset posto do 2030. godine.
Kumulativni prikaz emisije karbon dioksida po regijama od 1900. do 2018. godine. ROW je oznak za ostatak svijeta (rest of the world). Uključeni su podaci o utjecaju emisije od korištenja fosilnih goriva i proizvodnje cementa, ali manje značajni utjecaji su izostavljeni.*
Koliko je to moguće najbolje mogu predstaviti podaci o kretanju godišnje emisije karbon dioksida, pogotovo u Kini ali i zemljama koje ekonomski priključak razvijenom svijetu tek očekuju. Nisu samo zemlje u razvoju zainteresirane za jeftin i efikasan izvor energije. On je nužan radi održavanja stabilnog ekonomskog razvoja i u razvijenim zemljama. Struktura izvora energije pokazuje da i dalje dominiraju nafta, ugljen i prirodni plin. Promjena strukture izvora energije neće biti laka iz nekoliko razloga, a cijena je samo jedan od njih. Nezanemariva komponenta je raspoloživost i sigurnost. Za sada alternativni izvori energije ne pružaju niti približno sličnu raspoloživost tijekom dana, sezone ili godine. Također, tehnologija još nije dostigla stupanj zrelosti koja bi garantirala pouzdanost koju je dostigla tehnologija zasnovana na klasičnim gorivima. Osim toga, ne treba zanemariti goleme investicije u tehnologiju eksploatacije klasičnih izvora energije pa ne treba očekivati da će se one lako napustiti prije nego se isplate.
Usprkos preprekama i otporima, autor knjige smatra da je utjecaja čovjeka na klimatske promjene nužno smanjivati, ali da to treba činiti u skladu sa stvarnim klimatskim pokazateljima, bez panike i razumno. Za to je potrebno planirati dugoročno te djelovati fokusirano i konzistentno tijekom znatno dužeg razdoblja nego što to sadašnja politika očekuje. U tom razdoblju je nužno unaprijediti tehnologiju, ali i političke te ekonomske okolnosti – poput podizanja cijena jednog oblika energije, stalno smanjujući cijenu drugog.
Vjerojatno je potrebno učiniti i više. Da bi čovječanstvo oslobodilo dovoljno vremena za tranziciju prema čistoj energiji i atmosferi bez zagađenja potrebno je razmišljati šire, a tu autor sugerira tehnologiju geo inženjeringa te posebno naglašava vrlo izglednu potrebu za adaptacijom.
Iako je ideja intervencije u prirodu vrlo nepopularna, njeno razmatranje ne treba unaprijed odbaciti. Primjene poput jačanja faktora refleksije raspršivanjem aerosola u atmosferu ili postavljanja reflektora u svemir smanjilo bi prodor toplinskih zraka pa onda i smanjenje globalne temperature. Naravno, ta tehnologija nije bez mana. Najprije, za trajno reduciranje temperature nužna bi bila konstantna, neprekinuta primjena. Osim toga, na ovaj način se ne bi umanjila emisiju niti koncentraciju stakleničkih plinova, što dugoročno može poništiti djelovanje primijenjenog rješenja ili tražiti njegovo stalno intenziviranje. U svakom slučaju, iako se možda nikad neće primijeniti, dobro je i ova tehnološka rješenja imati u vidu.
Slična, ali manje agresivna je tehnologija uklanjanja karbon dioksida iz atmosfere. Oba već i danas postoji, ali je njena primjena skupa a, također, otvara i pitanje što učiniti s akumuliranim plinom.
Prema mišljenju Stevena Koonina, prilagodba promjeni klime naš najizgledniji odgovor. Naime, zbog nerealno kratkih rokova smanjenja emisije stakleničkih plinova koje propisuje Pariška konferencija te stalno rastuće potrebe za jeftinom energijom pa zbog toga i gotovo sigurnog nastavka gomilanja karbon dioksida u atmosferi, klimatske promjene će se nastaviti. Zbog toga je izvjesno, smatra autor, da će im se čovjek morati prilagoditi i time proširiti vremenski okvir unutar kojeg će se tehnološki pripremiti za trajni prestanak emisije stakleničkih plinova. To je, prema mišljenju autora, primarni odgovor na promjene koje možemo očekivati. Mnogo je faktora koji opravdavaju takav pristup. Najprije, on je agnostičan prema razlogu klimatske promjene. Bez obzira radi li se o prirodnim utjecajima ili primarnom utjecaju čovjeka – adaptacijski odgovor je isti. Također, adaptacijski odgovor je proporcionalan prijetnji. Čovječanstvo se neće iscrpljivati promjenama na temelju moguće, već u skladu s konkretnom prijetnjom. Ne samo da će proporcionalan odgovor biti racionalniji, već će omogućiti i lokalni pristup – metodama koje odgovaraju situaciji u konkretnoj sredini.
Ipak, da bi se prilagodba mogla provesti tamo gdje je potrebno, nužna je adekvatna razina ekonomske moći – pa autor smatra da je jedan od važnih koraka u suočavanju s klimatskim promjenama njeno podizanje. Zbog toga, za sada, treba odustati od ograničavanja primjene jeftinih izvora energije, već ih treba efikasno iskoristiti za ostvarivanje bolje ekonomske pozicije s koje će društvena i tehnička transformacija u cilju obustave emisije stakleničkih plinova moći dugoročno i održivo provoditi.
