Zanimljivo je da svjesnost, koju jedinu doživljavamo izravno i preko koje spoznajemo sve ostalo, predstavlja možda i najveću tajnu prirode. Radi se o fundamentalno neshvatljivom fenomenu pa znanost uopće ne zna kako bi njegovo razotkrivanje trebalo izgledati.
Jasno je da je svjesnost rezultat moždanih aktivnosti, ali je i dalje nejasno kako mozak oblikuje svijest. David Chalmers je 1995. godine taj problem podijelio na jednostavan (easy problem), a to je onaj koji se bavi fiziološkim objašnjenjem funkcioniranja mozga i korelacijom s funkcijama svijesti, te na težak (hard problem) koji bi trebao razjasniti kako nastaje individualni subjektivni doživljaj. Ovako izdvojen problem svjesnosti predstavlja gotovo nesavladiv izazov jer se čini da znanost i njene objektivne metode ne posjeduju niti teoretsku sposobnost kojom bi doprle do izvora subjektivnosti.
Mark Solms u knjizi “The Hidden Spring”, iz 2019. godine nudi izlaz iz ove, naizgled, slijepe ulice i sugerira da je za to potrebno promijeniti perspektivu i problemu prići s druge strane. Zbog toga je u traganju za vezom mozga i uma, odnosno u savladavanju teškog problema svjesnosti, pribjegao multidisciplinarnom pristupu u kojem je koristio vlastita iskustva u području kliničke psihologije, saznanja iz neuroznanosti i najnaprednija saznanja iz područja fizike i informacijske teorije o vezi slobodne energije (Free Energy Principle) u održavanju stabilnosti bioloških sustava.
Autorov interes za pitanje svijesti započeo je u djetinjstvu, nesrećom starijeg brata koji je doživio ozljedu glave s trajnim oštećenjem mozga. Iako posljedice nisu bile fatalne, značajno su promijenile bratovo ponašanje. Ta dramatična promjena osobnosti uzrokovana fizičkom ozljedom trasirala je autorov znanstveni put i u centar interesa postavila pitanje – odakle dolazi osobni subjektivni osjećaj i što nas čini baš onakvima kakvi jesmo.
Već je Sigmund Freud, kojeg autor smatra začetnikom ideje biološkog temelja ponašanja, oblikujući ideju “znanstvene psihologije”, tragao za vezom fiziologije i psihe. Naime, Freud je autoru bio izvor inspiracije u kliničkoj praksi, ali i kasnije, tijekom znanstvenog angažmana na području proučavanja snova. Upravo manifestirana subjektivnost snova i Freudov koncept bioloških pokretača (drives) vodili su autora u razradi ideje prema kojoj se tjelesne (fizičke) potrebe transformiraju u psihičke te trasirali put u potrazi za vezom subjektivnosti i prirodnog mehanizma koji njome upravlja.
S jedne strane klinička praksa, a s druge strane znanstvena istraživanja, dovela su do otkrića da fizička manifestacija snova, konkretno REM faza sna te mentalna manifestacija snova u obliku sadržaja snova, nisu uzročno povezane već su u korelaciji. To je bila naznaka nove ideje koju je autor razrađivao u daljem radu postavljajući tezu da se mentalni procesi ne mogu izravno reducirati na fiziološke bez da se jedni i drugi najprije ne svedu na zajedničku osnovu.
Prema toj tezi, radi objašnjenja svjesnosti najprije je potrebno definirati osnovne neurološke komponente, a onda potražiti prirodni proces koji bi se u situacijama svjesne aktivnosti, preko tih komponenti, manifestirao kao mjerljiva neurološka aktivnost (jednostavni problem svjesnosti) te istovremeno oblikovao subjektivnu svjesnost (težak problem svjesnosti).
U potrazi za osnovnim neurološkim komponetama autor je najprije isključio područje mozga koje se uobičajeno veže uz svjesnost. Radi se o kori velikog mozga – Cortexu, koji je karakterističan za ljudsku vrstu i koji se u evolucijskom smislu razvio najkasnije. Naime, autor smatra da je to područje pogrešno smatrati izvorom svjesnosti jer primjeri iz kliničke prakse pokazuju da za afektivnu svjesnost baziranu na elementarnim osjećajima taj dio mozga uopće nije potreban. Konkretnije, brojni znanstvenici izvor svjesnosti smještaju u Insula Cortex, Dorso Lateral Prefrontal Cortex ili Anterior Cingulate Cortex, ali klinička praksa dokazuje da pacijenti s oštećenjima tih moždanih područja, pa čak i djeca rođena bez Cortexa (hydranencephaly), pokazuju svjesno i očekivanjima vođeno ponašanje (goal oriented).
Zapravo, prema riječima autora, ako se funkcija svijesti ispravno protumači, logička pozicija njenog izvora je na sasvim drugom mjestu. Odnosno, prema njegovim saznanjima, svijest je sastavljena od misli i osjećaja te od informacija o vanjskom svijetu i njihovoj unutrašnjoj reprezentaciji.
Od svih ovih elemenata, obrazlaže autor, najvjerojatniji temelj subjektivnosti je u afektima – primarnim tjelesnim osjećajima i elementarnim emocionalnim stanjima. Naime, glavna zajednička karakteristika afektivnih stanja je da se bez izuzetka pojavljuju kao sadržaj svijesti, odnosno da se “osjećaju” ali i da izravno usmjeravaju voljnu tjelesnu aktivnost.
Favorizirajući ideju osjećaja kao pokretača svijesti, u definiranju temeljne moždane infrastrukture logično je odustati od moždanih centara viših kognitivnih funkcija smještenih u Cortexu pa autor svoj interes usmjerava prema daleko starijem moždanom deblu. Odnosno, centar osjećaja koji bi mogao imati ključnu ulogu u oblikovanju svijesti naziva se Periaqueductal Gray (PAG) i ima funkciju integracijske točke svih afektivnih veza te predstavlja krajnju destinaciju svih podražaja koji dolaze iz prednjeg mozga (Forebrain). Također važno, u neposrednoj blizini nalazi se i Superior Colliculus, moždani centar koji prenosi cjelovitu sliku o objektivnom, unutrašnjem statusu fizičkog tijela – kako osjetilnog (sensory), tako i pokretačkog (motor). Sve su to argumenti koji vode prema zaključku da se se radi o upravljačkom trokutu (Brain Decision Triangle) koji povezuje afektivna stanja (subjektivna stanja), unutrašnje osjete (objektivna stanja) i motoričke centre smještene u srednjem mozgu.
Stavljajući elementarne osjećaje (afekte) kao i područje mozga koji povezuje osjećajne, osjetilne i motoričke centre u fokus svog interesa, Mark Solms je postavio temelje za sljedeći korak, a to je uvođenje temeljnog prirodnog mehanizma koji će uskladiti međusobno djelovanje afektivnog subjektivnog doživljavanja internih i eksternih stanja te motoričkih odgovora, i pri tome objasniti nužnost pojave, razloge postojanja i mehanizme djelovanja svijesti.
Autor je u radu objavljenom s Karlom Fristonom, svjetskim neuroznanstvenim autoritetom iz područja entropije u procesu održavanja životnih funkcija (homeostaze) ustvrdio da je entropija i njena slobodna forma (Free Energy) prirodni temeljni mehanizam koji se manifestira dualno, kao fiziologija moždanih funkcija i kao temelj subjektivnosti. Točnije rečeno, Mark Solms prepoznaje Fristonovu slobodnu energiju (Friston Free Energy) i njenu funkciju održanja sustava u ravnoteži, kao novi i originalni temelj svjesnosti. Naime, Fristonova slobodna energija, u interpretaciji autora knjige, predstavlja razinu energije koja se troši za povratak biološkog sustava u originalno stanje unutar predefiniranih bioloških granica. Drugačije rečeno, svaki pomak živog organizma iz predefiniranih homeostatskih okvira, iziskuje angažiranje slobodne energije radi povratka organizma u njegovo uravnoteženo stanje.
Detaljnije govoreći, Mark Solms definira ranije prepoznati moždani upravljački trokut smješten u moždanom deblu kao granicu interakcije vanjskog svijeta i unutrašnjosti organizma. Radi se o svojevrsnom Markovom pokrivaču (Markov Blanket) preko čije granice se odvija osjetilna percepcija i interakcija između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, pa je to lokacija iz koje se, temeljem principa Fristonove slobodne energije, odvija prepoznavanje homeostatskog odstupanja i djelovanje na motoričke funkcije kako bi se osigurao povratak kjučnih životnih parametara u zadane granice.
Radi pojašnjenja treba naglasiti da je Fristonova slobodna energija formulacija entropije kako ju tumači informacijska teorija, iako je u potpunosti kompatibilna s njenom energetskom formom. Takva definicija omogućuje objašnjenje u terminima koji su primjereniji problemu pa se govori o slobodnoj energiji kao o onoj koju je potrebno utrošiti da se događaj koji živi organizam očekuje (predviđa) na temelju unaprijed formiranog modela “vanjskog svijeta”, uskladi s izmjerenim stanjem, odnosno realnim stanjem osjetila nakon događaja. Drugačije rečeno, Fristonova slobodna energija je mjera iznenađenja na temelju koje nastupa prirodna tendencija organizama da tu energiju, odnosno iznenađenje, svede na minimum te da se vrati u homeostatsku ravnotežu. Taj povratak u ravnotežu je moguć samo na dva načina – ili promjenom okolnosti motoričkom akcijom ili usklađivanjem unutrašnjeg modela stvarnoti s novim okolnostima (učenjem). Cijeli postupak uspostave biološke ravnoteže, prema teoriji Mark Solmsa ali i brojnih drugih znanstvenika, prepoznat je kao ponašanje prema Bayesian-ovom modelu – koji predviđa postavljane inicijalne hipoteze, pretpostavku ishoda, mjerenje stvarnog ishoda te ažuriranje pretpostavke.
U svjetlu postavljenog okvira za manifestiranje svjesnosti, na afektivne senzacije treba gledati kao na primarni sadržaj svijesti koji je razvijen u evolucijskom procesu radi brzog i selektivnog prepoznavanja odstupanja bioloških parametara od uravnoteženih okvira. Radi se o osjećajima koji su međusobno različiti u sadržajnom smislu, ali i po intenzitetu. Oni upravo takvi moraju biti da bi se, na primjer, glad razlikovala od žeđi te da bi se uspostavila hijerarhija njihovog zadovoljenja.
Objašnjavajući predloženi mehanizam utjecaja Fristonove slobodne energije, može se ukratko sažeti “puni krug” djelovanja počevši od pretpostavljene stabilne homeostatske ravnoteže organizma. U takvom idealiziranom stanju nema afekata (na primjer – ne osjećamo glad ili žeđ) i životni mehanizmi se odvijaju automatski prema unaprijed određenom “programu”. U slučaju nastupa promjene u okolini (iznenadni šum ili dolazak nepoznate osobe, na primjer) ili unutar tijela (porast tjelesne temperature, glad, žeđ) nastupa “iznenađenje”, odnosno odstupanje od homeostatske ravnoteže pa raste informacijska entropija jer se povećava broj mogućih tjelesnih reakcija. Kako raste entropija, raste i odstupanje od predefiniranog internog modela stvarnosti – odnosno, raste Fristonova slobodna energija. S porastom slobodne energije, javljaju se afektivna stanja nelagode ili ugode, različiti prema sadržaju i prema intenzitetu pa djeluju na motoričke funkcije kako bi se organizam vratio u biološku ravnotežu. Ako se radi o potpuno nepoznatoj situaciji afektivne senzacije potiču i više kognitivne funkcije – razmišljanje, sjećanje, pamćenje, a onda i učenje – a sve u svrhu efikasnijeg povratka u homeostazu i njenog dugoročnog automatskog održavanja.
Na kraju, zaključio bih da je Mark Solms predstavio modernu teoriju koja nudi sveobuhvatan i drugačiji pogled na problem svijesti. Radi se o vrlo složenoj ideji koju prosječni čitatelj, izvan usko specijalizirane znanstvene zajednice, ne može procijeniti. Teško je reći jesu li sve teze znanstveno održive ili postoje kontradikcije koje, možda, podrivaju neku od njih. Ipak, bez obzira na tu nesigurnost, iznesene ideje djeluju uvjerljivo i konzistentno. Posebno je zanimljiva teza da su afekti (elementarni osjećaji) primarni sadržaj svijesti i da je njihova funkcija voditi organizam prema homeostatskoj ravnoteži. Jednako tako zanimljiv je i odmak se od neuroznanosti kao temeljne discipline preko koje bi se trebao demistificirati um i subjektivni doživljaj. Odnosno, uvođenje principa Fristonove slobodne energije kao temeljnog prirodnog mehanizma koji predstavlja “zajednički nazivnik” neurološkog ponašanja mozga ali i razlog nastajanja subjektivnih doživljaja, predstavlja iskorak koji bi “težak” problem svjesnosti mogao učiniti manje teškim.
Mark Solms (born 17 July 1961) is a South African psychoanalyst and neuropsychologist, who is known for his discovery of the brain mechanisms of dreaming and his use of psychoanalytic methods in contemporary neuroscience. He holds the Chair of Neuropsychology at the University of Cape Town and Groote Schuur Hospital (Departments of Psychology and Neurology) and is the President of the South African Psychoanalytical Association. He is also Research Chair of the International Psychoanalytical Association (since 2013).
Solms founded the International Neuropsychoanalysis Society in 2000 and he was a Founding Editor (with Ed Nersessian) of the journal Neuropsychoanalysis. He is Director of the Arnold Pfeffer Center for Neuropsychoanalysis at the New York Psychoanalytic Institute. He is also Director of the Neuropsychoanalysis Foundation in New York, a Trustee of the Neuropsychoanalysis Fund in London, and Director of the Neuropsychoanalysis Trust in Cape Town. He is a trustee of the Loudoun Trust.
