Heather Heying and Bret Weinstein, američki evolucijski biolozi s višegodišnjim iskustvom u podučavanju studenata The Evergreen koledža u Washingtonu, napisali su knjigu koja upozorava da nas dugotrajni fizički i kulturni evolucijski razvoj nije pripremio za život u dvadestprvom stoljeću te da je potreban svjestan napor da bi se taj jaz premostio. Tu ozbiljnu tezu autori temelje na nekoliko pretpostavki koje smatraju vjerodostojnima iako ih ne dokazuju, a onda ih učestalo koriste za procjenu usklađenosti ljudskih karakteristika stečenih u procesu evolucije s karakteristikama modernog doba.
Glavni oslonac ideje o ljudskom evolucijskom dosegu, a koji se onda provjerava u okolnostima dvadesetprvog stoljeća je “Omega princip”. Taj princip su autori uveli kako bi ujedinili biološki i kulturni evolucijski razvoj. Radi se o modificiranoj ideji Richarda Dawkinsa o neovisnoj transmisiji i evoluciji ideja (“meme”) koja tvrdi da epigenetička prilagodba, a tu pripada i kulturološka, nije neovisna o biološkoj podlozi već je u službi efikasnog genetskog prijenosa. Zbog brzine i prilagodljivosti okolnostima upravo kulturološka evolucija je, tvrde autori, superiorna biološkoj i snažno djeluje na karakteristike koje će ljudi ispoljiti. Krajnja reperkusija te ideje je da se kulturni i biološki razvoj čovjeka treba analizirati cjelovito. Odnosno, karakteristike modernog čovjeka su nastale ispreplitanjem genetskog i kulturnog nasljeđa i nije bitno koji je utjecaj bio jači.
Druga temeljna teza kojom se vode autori knjige je Chestertonova ograda (Chesterton’s Fence), prema kojoj temelj za nečiji stav koji procjenjujemo može biti bitno kompleksniji nego što pretpostavljamo. Zbog toga, smatraju autori, ne možemo nekritički odbacivati evolucijom uspostavljene ideje, prakse ili dostignuća. Jedan od dobrih primjera zanemarivanja Chestertonove ograde je, smatraju autori, suvremeni pogled na religiju. Prema ovom konceptu, činjenica da neki oblik religije postoji praktički oduvijek, dovoljan je razlog da se ona ne odbacuje olako.
Na ideju Cherstertonove ograde logički se nastavlja načelo predostrožnosti (Precautionary Principle) prema kojem čak i ako ne postoje potpuno uvjerljivi dokazi o uzročno-posljedičnoj vezi između aktivnosti i nepoželjnih posljedica, nužno je poduzeti mjere za smanjenje ili sprečavanje te aktivnosti. Jednostavnije rečeno, ako je nešto moguće učiniti, ne znači da to i treba učiniti.
Imajući u vidu ove temeljne principe, autori knjige opisuju moderne okolnosti koje su im suprotstavljene te upozoravaju na posljedice nastalog nesklada. Primjerice, moderna medicina bazirana na redukcionizmu, a tu se misli na generalizaciju i onda na grupiranje odstupanja fizičkih parametara od tipičnih vrijednosti u karakteristične skupine, ne uzima u obzir svu kompleksnost ljudskog organizma. Prema riječima autora, moderna biologija se pita “kako je problem nastao” te ga pokušava riješiti pojednostavljenjem, istovremeno zanemarujući mnogobrojne komponente problema izvan neposrednog fokusa, izbjegavajući pitanje “zašto je problem nastao”. Autori ne nude odgovor na pitanje kako pomiriti koncept moderne medicine s kompleksnim potrebama čovječjeg organizma koje se ne mogu bez gubitaka reducirati na zdravstvene parametre, ali nude niz praktičnih savjeta kojima bi se medicinska intervencija smanjila na najmanju moguću mjeru. Medicina je samo primjer modernog pristupa koji se manifestira i u drugim znanstvenim i tehničkim disciplinama.
Slično je i s hranom. Moderno društvo nameće standarde koji ne odgovaraju ljudskim potrebama oblikovanim stotinama tisuća godina. Najprije, ljudi su se generacijama fizički i kulturološki usklađivali s ponudom hrane na nekom geografskom području, odnosno u određenom podneblju. Osim toga, hrana nije služila samo preživljavanju, već je imala i ulogu katalizatora društvenog okupljanja. Zbog toga svako nekritičko reduciranje hrane na broj kalorija u potpunosti promašuje njenu funkciju. Dodatno, u skladu s principima Cherstertonove ograde i predostrožnosti, vjeruju autori knjige, našem tijelu teško će odgovarati genetski modificirana hrana koja se nije razvijala s nama. Naime, nju bi trebalo izbjegavati jer su nepoznati njeni dugoročni učinci, a ne jer je potvrđeno štetna.
Hrana je svakako osnovna ljudska potreba, ali i san i spavanje je gotovo jednako važan faktor preživljavanja i zdravlja pa su mu autori posvetili posebno poglavlje. Čovjek dvadesetprvog stoljeća san doživljava kao vrijeme nužnog odmora. U tome se vidi redukcionistički pristup koji na fenomen sna gleda usko, zanemarujući ulogu koja mu je dodijeljena evolucijom. Uslijed takvog uskog pogleda se poremećaji spavanja rješavaju simptomatski – potičući san kemijskim farmaceutskim sredstvima, iako se radi o fenomenu koji zahvaća daleko širi spektar funkcija nego što je to fizički odmor. Zbog toga je snu potrebno posvetiti više brige nego što je to odlazak u apoteku po sredstvo za spavanje. Čovjek je, primjerice, evolucijski prilagođen izmjeni dana i noći, pa svjetlosna zagađenja – pogotovo plavim svjetlom mogu poremetiti urođene prirodne ritmove. Osim toga, rad u smjenama, letovi kroz vremenske zone ili svakodnevni i dugotrajni stres, utječu na san. Ukratko, mnogo je modernih, sasvim novih utjecaja koji san ometaju više nego ikada ranije, konstantno negativno djelujući na zdravlje čovjeka, pa bi taj problem trebalo osvijestiti i ublažiti.
Osim utjecaja na promijenjenu odnosa prema hrani ili snu, moderno doba djeluje i na promjenu stava prema osnovnim fizičkim karakteristikama poput spolnih. Spol je, naime, evolucijska činjenica ali se njegova uloga se sve češće reinterpretira u skladu s modernim civilizacijskim dosezima. Naime, spol i seksualna reprodukcija su temelj ispreplitanja i prijenosa gena i to barem proteklih stotinu milijuna godina. Može se konstatirati da je spol fizička činjenica ali, slažu se autori, rodna uloga nije. Prema njihovom mišljenju brkanje te dvije karakteristike dovelo do konfuzije koja sve više utječe na muško-ženske odnose. Autori se pitaju do koje granice se spol i rodna uloga mogu relativizirati i pri tome ostati usklađen s evolucijskim, kako kulturološkim, tako i biološkim nasljeđem. Iako je odvajanje te dvije karakteristike potrebno, potpuno razdvajanje je nemoguće i vodi prema unaprijed teško predvidivim kulturološkim konfliktima. Stav autora je da društvo treba organizirati u skladu s većinskim odnosom prema rodnoj ulozi, ostavljajući slobodu njenog izbora neovisno o spolu – stalno usklađujući društvo s okolnostima koji takvim izborima nastaju.
Posebno je zanimljiva teza prema kojoj je kod ljudi monogamna seksualna strategija dominantna u odnosu na bilo koju drugu. Naime, autori smatraju da je dugotrajno međusobno partnersko vezanje reproduktivno najefikasnija seksualna strategija i jedina dugoročno održiva. Naime, jedna od glavnih pozitivnih karakterima monogamnih odnosa je roditeljstvo. Upravo je roditeljska briga karakteristična za vrste čije potomstvo se rađa nesposobno za samostalni život i kojima je potrebno vrijeme da bi se osamostalilo. U tom procesu oba roditelja igraju uloge koje su se uspostavljale tijekom evolucije, počevši od pojave sisavaca i ptica, prije najmanje dvije stotine milijuna godina. Prema tezi o isprepitanju genetskog i kulturnog nasljeđa (omega princip), autori tvrde da monogamna zajednica omogućuje opstanak uz manji broj potomaka i uz bolje životne uvjete te time pokazuje superiornost u odnosnu na poligamne zajednice unutar kojih se razvija borba za dominaciju i u kojima svoje genetsko nasljeđe osiguravaju moćniji.
Nadalje, roditeljstvo prepoznaje i ulogu članova obitelji, pa se osim brige o potomstvu razvijaju bliski odnosi između različitih generacija. U takvom okruženju dolazi do intenzivnog prijenosa informacija i iskustva, najviše sa starijih na mlađe. Mlađi članovi zajednice to znanje preuzimaju, nadopunjuju i transformiraju prema prilikama u kojima odrastaju i stasaju. Upravo je prijenos i nadopuna znanja ključan kulturološki adaptivni proces koji omogućuje brzi razvoj ljudske vrste.
Zanimljiva je teza autora da je upravo takav međugeneracijski prijenos bitan za razvoj civilizacije te da bi umjetnim produljivanjem ljudskog života taj razvoj bio usporen i narušen. Naime, okolnosti u kojima mlađe generacije uče od starijih pa to znanje nadopunjuju i slobodno primjenjuju, omogućuju stalnu provjeru i unaprjeđenje starih praksi. Pretjerana dugovječnost bi, najvjerojatnije, zamrznula stare ideje, prakse i običaje – tako da bi kulturna evolucije zbog toga patila.
Kao nedjeljiv dio evolucijski razvijenih ljudskih osobina autori vide i žalovanje nakon smrti bliskih članova obitelji. Moderno doba ne oslobađa dovoljno vremena za žalovanje, smatraju autori. Nažalost, nepotpuno žalovanje nije u skladu s našim prirodno razvijenim emocionalnim potrebama. Rezultat takvog postupanja je emocionalni stres koji se često ne manifestira neposredno, pa se teško povezuje sa smrću kao uzrokom.
U ljudskom razvoju, naglašavaju autori, djetinjstvo je posebno osjetljivo razdoblje. Od rođenja i kroz odrastanje se naš početni, izrazito široki razvojni potencijal sužava a osobne karakteristike konkretiziraju. Zbog toga je razdoblje djetinjstva mudro iskoristiti za namjenu koja se uspostavljala stotinama tisuća godina, a to je aktivno istraživanje i eksperimentiranje, odnosno otkrivanje tko smo i kakvi bi mogli biti. Neurobiološka pozadina dječjeg potencijala sadržana je u neuroplastičnosti – izrazito velikom broju neuronskih veza koje su se sposobne prilagoditi aktivnostima kojima je dijete izloženo. S vremenom se ta neuroplastičnost gubi, a neiskorištene neuronske veze propadaju.
U tom kontekstu je važno istaknuti tipičnu modernu predrasudu o dječjem razvoju prema kojem se određena kognitivna ili fizička sposobnost očekuje u određenom djetetovom dobu. Upravo zbog neuronske plastičnosti, a ovisno o različitim okolnostima u kojima dijete odrasta, vrijeme kao parametar igra malu ili nikakvu ulogu. Primjeri različitih kultura dokazuju da se vremenski raspon unutar kojeg će dijete prohodati, progovoriti ili steći neku treću sposobnost, može izrazito razlikovati bez ikakvih posljedica na djetetov ukupni fizički ili mentalni razvoj. Svako inzistiranje da se određeno razvojno postignuće dosegne do određene dobi, djetetu može samo naštetiti.
Inzistiranje na “pravovremenom” dostizanju nekih karakterističnih razvojnih stupnjeva samo je jedan od oblika strepnje nad dječjim razvojem. Drugi oblik je neopravdano inzistiranje na pretjerano zaštitničkom odnosu roditelja prema svojoj djeci. Teza autora knjige je da su ljudi “anti-lomljivi”. To znači da bi za veću otpornost trebali što više napuštati zonu komfora i izlagati se se teškoćama i nepredviđenim situacijama. Za čovjeka je korisno, tvrde, probijati granice izdržljivosti i upuštati se u kontrolirani rizik. Roditelji bi trebali, naravno, voditi računa da djeca u najranijoj dobi nisu sposobna podnijeti pretjeranu neugodu, ali s odrastanjem ona bi se na nju trebala navikavati i iz nje učiti o sebi i svojim sposobnostima.
Upravo zbog kontroliranog izlaska iz zone ugode, u procesu odrastanja važnu ulogu ima igra s jasnim pravilima, poput sporta. Bavljenje sportom je višestruko korisno, osim zbog nužne fizičke aktivnosti, sport omogućuje uvježbavanje kompetitivnog suprotstavljanja te suradnje. Ipak, treba biti oprezan kod procjeni dosega takvog izlaganja – jer sport, ma koliko bio koristan, nije zamjena za fizički rad. Sport, zbog toga što se radi o igri, ne može nadomjestiti lekcije o kojima nas uče nužne aktivnosti, one koje ne provodimo jer želimo, nego zato što je potrebno.
Autori ističu još nekoliko karakterističnih primjera modernog odgoja koji nemaju evolucijsko uporište. Primjerice, sve češće usmjeravanje djetetovog interesa uz pomoć neživih objekata – od televizijskog prijemnika do drugih elektroničkih uređaja pout igraćih konzola ili računala. Radi se o zabavi koja ne nudi ljudski odgovor – pa ne dolazi do uspostave interaktivne kognitivne i emocionalne veze (theory of mind). Takvo odrastanje može voditi prema, na primjer, poremećajima pažnje ili pretjerane emocionalne osjetljivosti, odnosno brige, tjeskobe ili depresije.
Još zanimljivija je teza o posljedicama izlaganja na društvenim mrežama. Moderna tehnologija, naime, omogućuje uključivanje i u elektroničke socijalne mreže, nudeći surogat za izravni ljudski kontakt. Jedan od efekata takve komunikacije, nedostupan tijekom dugog evolucijskog razvoja, je zamrzavanje vlastitih stavova iz prošlosti u elektroničkom prostoru. Jednom objavljene slike i komentari dugotrajno čuvaju emocionalni kontekst određenog trenutka, što predstavlja prepreku prerastanju zastarjele ideje o sebi i preuzimanje novog, unaprijeđenog identiteta u skladu s novim saznanjima i novim iskustvom.
Odrastanje u modernim vremenima je neodvojivo od škole. Iako se radi o relativno novijoj instituciji, ona je preuzela značajan dio uloge koju su stotinama tisuća godina nosili roditelji, obitelj i zajednica. U procesu preuzimanja zadatka kojem je glavni cilj osposobiti najmlađe članove zajednica za samostalan život odrasle osobe, lako je upasti u zamku redukcionizma, pretvarajući školu u mjesto učenja činjenica, a ne razvoja vještine življenja. Moderna škola bi, ako joj je cilj nastaviti ili unaprijediti ulogu obitelji, trebala omogućiti razvoj kroz koji se spoznaju osobne vrijednosti i kroz koji svatko pronalazi odgovarajuće mjesto u društvu. Nažalost, moderni školski sustav se odnosi prema učenicima kao da su objekti u koje treba usaditi informacije, pa se razvija osjećaj kod učenika i roditelja da je dijete suprotstavljeno školskom sustavu i da mu treba stalna potpora i zaštita roditelja poput neprestanog nadzora, organizacije vremena, pomoći u učenju pa sve do inzistiranja na medikamentima za ublažavanje stresa. Ovakav pristup zanemaruje činjenicu da su, prema riječima autora knjige, alati vrjedniji od činjenica. Školski sustav bi trebao više učiti o tom kako misliti, nego usađivati informacije na zadanu temu.
Konačno, dvadesetprvo stoljeće i za odraslu osobu predstavlja kontekst za koji evolucijskim procesom nismo dobro pripremljeni. Suštinski, svaki je čovjek jedinstven i kompleksan pa što odgovara jednom čovjeku, ne mora nužno i nekom drugom. Moderno društvo nije organizirano tako da bi se bavilo pojedincima, nego je usmjereno na interese grupa sličnih karakteristika. U takvom društvu normalno je pogled na vlastite osobine usklađivati s očekivanjima grupe i pri tom se procjenjivati iz perspektive drugih. Vlastita percepcija iz perspektive drugih je moderna tekovina, ali ona nije realna. Takav stav o sebi i svijetu opisuje postmodernistička filozofija, koja stvarnost smatra socijalnim konstruktom a ne fizičkom realnošću. U skladu s postmodernističkim idejama, moderni čovjek se smatra odvojenim od fizičke prirode te jača koncept stvarnosti u kojoj je, teoretski, sve moguće i sve jednako vrijedno. Nažalost, radi se o varci koja u sudaru s fizičkom realnošću ne može preživjeti bez posljedica. Jedna od zamki takvog izdvajanja iz fizičke realnosti je iluzija o postizanju potpune fizičke i emocionalne sigurnosti pri čemu je svako izlaganje riziku nepoželjno, što vodi prema okoštavanju životnih pravila te otežava učenje iz iskustva. Ideja konstruirane stvarnosti i njena odvojenost od prirode, smatraju autori, dodatno je učvršćena snažnim utjecajem tržišnih zakonitosti, što otežava našu urođenu potrebu za razumijevanjem drugih (theory of mind) i narušavaju kooperativnost unutar grupe. Tržište, naime, umjetno mijenja našu percepciju svijeta, sugerirajući nam potrebe i način njihovog zadovoljenja – zamagljujući našu pravu prirodu i potrebe.
Evolucija je djelovala na osobne karakteristike pojedinca, ali je stvarala kontekst za zajedničko djelovanje. Konkretnije, tijekom stotina tisuća godina razvoja, zajedničko boravljenje i razmjena ideja razvila se u snažan alat ljudskog progresa. Okupljanje oko vatre te prepričavanje događaja i prijenos iskustava potaknulo je, smatraju autori knjige, kulturološku konvergenciju i razvoj svjesnosti. Kulturno nasljeđe, pojašnjava se u knjizi, su vjerovanja i prakse koje su zaživjele unutar zajednice, i često se radi o sadržajno iskrivljenima ali metaforički ispravnim informacijama. Osim kulturnog nasljeđa, paralelno se razvijala i svjesnost koju autori vide kao pakete ideja namijenjene razmjeni te usađene u kulturološku pozadinu. Svjesnost, prema toj ideji, raste i razvija kao inovativni pristup u novim i nepoznatim situacijama. Kroz povijest, u sudaru nepoznatim situacijama razvijale su se nove ideje i novi postupci, a onda su se oblikovali u znanje i iskustvo te prenosili unutar zajednice izgrađujući kulturni kontekst. Dodatni kohezivni faktor je i prirodna potreba usklađenog djelovanja s očekivanjem grupe, što se manifestiralo povinovanjem društvenim očekivanjima s jedne strane, ali i uspostavljanjem rituala pa onda i religije, s druge strane.
Drugim riječima, smatraju autori, težnja prema zajedničkim ciljevima, vrijednostima, kao i različiti oblici ritualnog i religijskog ponašanja proistječu iz naših elementarnih, evolucijski razvijenih potreba i ne treba ih nekritički odbacivati. No, isto tako, ne treba dopustiti okoštavanje društvenih dogmi, već poticati svjesno, inovativno djelovanje i dopustiti dalju kulturološku evoluciju.
Konačno, u završnom dijelu knjige uvodi se ideja probijanja granica razvoja, na kakve smo u ljudskoj povijesti nailazili tri puta, a sada je pred nama četvrta. Čovječanstvo se najprije suočilo s probijanjem geografskih granica, osvajajući nove teritorije u potrazi za hranom i boljim uvjetima života. Slijedila je tehnološka revolucija, a s njom i probijanje ograničenja ekonomskog rasta. Kao posljedica tehnoloških unaprjeđenja i ekonomskog rasta ispriječila se barijera ograničenih resursa – čime se otvorila fronta za njihov transfer, ponekad transformacijom jednog oblika energije u neki prihvatljiviji, a ponekad i nasilnim preuzimanjem od onih koji njime raspolažu.
Sada se nalazimo u vremenu, smatraju autori, u kojem imamo priliku prekoračiti četvrtu granicu – onu koja se odnosi na podređenost prirodnom evolucijskom procesu te započeti svjesno planiranje i upravljanje našom budućnošću. Bez takvog nastojanja lako se može desiti da podlegnemo sve dostupnijim brzim, instant rješenjima koja će biti kratkoročno korisna, a dugoročno loša za ljudski prosperitet. Nažalost, naglašavaju autori, takav pristup nije lagan i postoje brojne prepreka koje ga otežavaju. Neke od njih su socijalno-političke, jer u modernom društvu nije moguće istovremeno postići slobodu pojedinca i pravednost kakvu očekujemo. Pogotovo ako se uzme u obzir opsesija ekonomskim rastom u kojem se potiče potrošnja na uštrb kvalitete – što se iz ekonomske sfere proširuje i na društvenu, manifestirajući se u kratkotrajnom zadovoljstvu statusom – od bračnog, do društvenog, koje je neophodno neprestano obnavljati. Dodatno, svjesnom razvoju boljeg društva, suprotstavljeno je i konstantno pojednostavljanje kompleksnih okolnosti u kojima živimo, stavljajući u prvi plan kratkoročna rješenja, zanemarujući ili stavljajući u drugi plan njihova moguće dugotrajne negativne posljedice.
Da bi se mogućnost svjesnog upravljanja daljim razvojem čovjeka i društva zaista i realizirala te da bi nastavili naš biološki i kulturološki evolutivni razvoj nije dovoljno ostati pasivan, konstatiraju autori, već je potreban svjestan angažman, najprije kroz osvještavanje te potrebe, a onda i kroz aktivnu potragu za boljim sutra.
