Pročitao sam knjigu Thomasa Sowella: Social Justice Fallacies, objavljenu u jesen prošle godine. Radi se o kritici institucionalnog uplitanja u ekonomiju, odnosno o demontiranju ideje projektiranog pravednog društva. Sowell je ovu knjigu napisao s devedeset tri godine, a njoj je prethodilo pedesetak knjiga ekonomske tematike objavljenih u rasponu od oko pedeset godina. Autor je dobro poznati američki ekonomist i politički komentator izrazite konzervativne orijentacije. Iako je crne boje kože, stavovi su mu naglašeno desno pozicionirani, suprotstavljeni svakom obliku državnog uplitanja u ekonomiju i živote ljudi, uključivo i u rasna pitanja.
Iako se tema društvene pravde pojavljuje u svim autorovim radovima, u ovoj je knjizi izravno adresirana, stavljajući u fokus ideje koje smatra temeljem koncepta projektiranja pravde. Takav, konstruirani društveni poredak, autor smatra praktički neprovedivim te da svaki pokušaj njegovog nametanja vodi u svoju suprotnost.
Nekoliko je koncepata koje ideju društvene pravde čine praktički neprovedivom. Autor ih obrazlaže pa njihovu neprovedivost potkrepljuje primjerima.
Najprije, ideja socijalne pravde se od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo dramatično promijenila. Od ideje jednakih uvjeta, transformirala se u ideju jednake zastupljenosti. Drugim riječima, današnja socijalna pravda očekuje ravnopravnu zastupljenost svih društvenih kategorija u svim društvenim aktivnostima. Ovo očekivanje je, tvrdi i dokazuje autor, potpuno neprirodno i praktički neizvedivo. Ovakva formulacija društvene pravde je utemeljena na zabludi jednakih šansi.
Društvo koje inzistira na jednakoj zastupljenosti u svim sferama života i rada, i to za sve ljude, bez obzira što su svojim sposobnostima i karakteristikama različiti i žive u različitim okolnostima to može učiniti jedino institucionalnim nametanjem različitih ali vrlo preciznih kontrolnih mehanizama, čime nužno djeluje na slobodu svih.
U knjizi su navedeni brojni karakteristični primjeri utjecaja koji djeluju na zastupljenost u najrazličitijim aktivnostima, čak i kad su okolnosti naizgled iste. Primjerice, pokazalo se da je ekonomski i statusni prosperitet prvorođenih u obiteljima s više djece statistički značajno viši. Drugim riječima, genetska sličnost i gotovo iste okolnosti odrastanja nisu dovoljne da bi nadjačale uvjete nepodijeljene pažnje roditelja koju uživa prvorođeno dijete, i niti jedno sljedeće. Ovo je primjer koji pokazuje odstupanje u slučaju sličnih okolnosti, a okolnosti u američkoj svakodnevici su svakako manje slične nego unutar iste obitelju. Različiti uvjeti koji vladaju u društvu ne mogu se zanemariti niti anulirati intervencijama vlade pa inzistiranje na jednakoj zastupljenosti nije praktički provediva.
Slikoviti je primjer iz knjige da u američkoj profesionalnoj hokejskoj ligi igra više Šveđana nego igrača iz Kalifornije. Ova okolnost se može problematizirati i proglasiti diskriminacijom Amerikanaca iako se radi o prirodnoj predispoziciji švedskih igrača – zbog okolnosti u kojima stasaju, jednostavno bolje igraju. Treba li zanemariti tu činjenicu, pita se autor, i postaviti kriterije prijema u momčad na temelju nacionalnosti ili teritorijalne zastupljenosti?
Ovo je drastičan primjer pa bi se mogao smatrati nevjerodostojnim pretjerivanjem, ali slično je i s inzistiranjem na proporcionalnoj zastupljenosti studenata crne boje kože na američkim sveučilištima. Brojna sveučilišta mijenjaju upisnu proceduru, olakšavajući upis studenata prema rasnom ključu, zanemarujući činjenicu da tako utječu na kvalitetu nastave snižavajući očekivanja od polaznika do stupnja na kojem ju mogu pratiti i oni sa slabijim predznanjem. Pokazalo se, naime, da bez narušavanja općih nastavnih kriterija studenti slabijeg predznanja ne mogu pratiti nastavu pa zaostaju i vrlo često odustaju od studiranja prije nego dosegnu diplomu.
Autor konstatira da čak i uz jednaki intelektualni potencijal svih ljudi, što je iluzorno za očekivati i nemoguće postići, uvjeti u kojima se ljudi nalaze nisu i ne mogu biti isti – pa šanse za uspjeh nisu iste, a onda i ishodi djelovanja nisu isti. Radi se o posljedici fizičke i psihičke nejednakosti među ljudima, nejednakosti između društvenih grupa kojima pojedinci pripadaju kao i o razičitim prirodno evoluiranim ili slučajnim okolnostima koje na te grupe djeluju.
Mnogo je primjera koji ovu tvrdnju dokazuju. Primjerice, prosječna nacionalna starost nije ista, pa neke države imaju daleko stariju populaciju od drugih. Recimo, prosječni prihod Japanaca i Afrikanaca, kad bi sve drugo bilo isto – ne bi mogao biti identičan zbog razlike u prosječnoj dobi grupe i pripadajućeg akumuliranog prihoda.
Utjecaji koji oblikuju svojstva grupe protežu se od fizičkih karakteristika pojedinaca, preko kulturoloških odrednica razvijenih u grupi, sve do geografski i klimatskih specifičnosti područja koje nastanjuju. Kulturološke karakteristike treba gledati šire pa razumjeti da se u određenim društvima razvio ljudski kapital, kojeg u nekim drugim društvima nema. Osim toga, na razlike između društvenih zajednica djeluju i različiti iznenadni utjecaji, poput ratnih sukoba ili prirodnih katastrofa.
Sve su to razlozi zbog kojih inzistiranje na jednakoj statističkoj distribuciji bilo kojeg ekonomskog pokazatelja na grupnoj razini vodi u stalno podešavanje i prilagođavanje pravila i okolnosti djelovanja radi anuliranja prirodnih razlika. Čak i uz najbolje namjere i velik napor, takvo podešavanje u izrazito kompleksnim okolnostima stalno mijenjajuće svakodnevice nije moguće izvesti bez štetnih, a ponekad i devastirajućih posljedica za većinu.
Autor se često poziva na dokaze. Naime, sve dobre namjere i naizgled društveno opravdane akcije proizvode učinke čiju je vrijednost moguće izmjeriti. Zbog toga se u diskusijama o opravdanosti određenih politika treba oslanjati na podatke, a ne na ideje koje su im bile temelj.
Dobar okvir za procjenu opravdanosti društvene intervencije je politika suzbijanja rasne diskriminacije, za koju autor tvrdi da je utemeljena na rasnoj zabludi te da je u službi političkih interesa, a ne ljudi kojima se bavi. Zbog toga autor analizira učinke američke politike, koja je od sredine prošlog stoljeća aktivno djelovala na suzbijanju rasnog dispariteta, pa procjenjuje koliko je u tome uspjela.
Najprije, Thomas Sowell objašnjava intelektualne korijene tog nastojanja i pronalazi ih u ideji progresivizma koji temelje ekonomskih razlika između crnačke manjine i bjelačke većine pronalazi u rasnim razlikama. Ova je ideja evoluirala tijekom dvadesetog stoljeća, mijenjajući formu od genetskih temelja razlika između rasa, do modernog shvaćanja da je razlog ekonomskog dispariteta u sistemskom rasizmu utkanom u američku politiku.
Niti jedan od ovih oblika progresivizma ne nudi dokaze za tvrdnje koje iznosi i na kojima temelji političke, a onda i ekonomske intervencijama za smanjenje različitih oblika dispariteta.
Jednostrano se inzistira na ideji o rasnim razlozima zaostajanja crnačke manjine u odnosu na bjelačku većinu, potpuno ignorirajući činjenicu da su, primjerice, ekonomske razlike bjelačke i mnogih drugih manjina suprotnog predznaka. Odnosno, javno proklamirana bjelačka rasna nadmoć ne može objasniti ekonomsku prednost Japanske, Kineske, Indijske ili Korejske manjine – čiji prosječni prihod nadmašuje prosječnog prihoda bjelačke većine.
Dodatno, ideji rasno utemeljenih ekonomskih razlika izravno se suprotstavljaju podaci o utjecaju geografske distribucije stanovništva na njihovu ekonomsku moć. Na primjer, stanovnici američkih planinskih predjela, većinom pripadnici bjelačke većine, ekonomski značajno zaostaju za ekonomskim prosjekom pripadnika crnačke manjine u drugim predjelima Amerike.
Konačno, ideji rasnog temelja ekonomskih razlika suprotstavljeni su podaci koji nedvosmisleno pokazuju da je prihod obitelji s jedim odraslim članom, a takvih je u crnačkoj populaciji značajno više nego u bjelačkoj, izrazito niži od prosječnog prihoda bjelačkih domaćinstava te da struktura obitelji značajno određuje ekonomske karakteristike.
Ovo su samo neki od mnogih argumenata koji se suprotstavljaju ideji genetskih ili rasnih razloga ekonomskog zaostajanja, i nedvosmisleno upućuju na okolnosti kojima je teško ili nemoguće upravljati, poput geografskog rasprostiranja populacije ili njene kulturološke uvjetovanosti. Ipak, praksa pokazuje da činjenice nisu dovoljne da bi se stav o rasnoj utemeljenosti ekonomskih razloga odbacio.
Umjesto toga, politički pritisak na ispravljanje nepravde utkane u društvo oslanja se na jednako pogrešnu pretpostavku o ljudima kao pasivnim podnositeljima političkih i ekonomskih mjera. Radi se o zabludi koju autor naziva zabludom šahovskih figura.
Ideja da će se ljudi kontrolirano ponašati kad se na njih djeluje kontroliranim političkim ili ekonomskim pritiskom je pogrešna i neprovediva, naglašava autor. Najprije, ona se oslanja na pogrešan koncept procjene moralnosti društvenih okolnosti – ocjenjujući koliko je stanje u društvu pravedno, zanemarujući okolnosti u koje su do tog stanja dovele i prilagodbe koje su u tom procesu nastale. Na temelju takve procjene predlažu se mjere koje bi stanje korigirale, u potpunosti zanemarujući kompleksnost društvenog i ekonomskog sustava, kao i složenost ljudskih procjena i djelovanja. Drugačije rečeno, politike koje očekuju da će svojim djelovanjem pozitivno korigirati moralno negativne okolnosti u društvu, bez obzira na najbolje namjere, pogrešno procjenjuju praktičnu provedivost takvih mjera.
Primjerice, ideja nametanja visokih poreza najbogatijim članovima društva u radi smanjena ekonomskih razlika se u praksi pokazala kontraproduktivnom – jer je došlo do seljenja bogatstva u porezno manje opterećena područja pa su očekivani učinci izostali. Primjera je mnogo, a ima i onih suprotnih kod kojih je smanjenje poreza dovelo do viših ukupnih poreznih prihoda jer je oslabilo opiranje takvoj mjeri.
Konzekvence mjera koje se primjenjuju na ljude koji igraju aktivnu ulogu u ekonomskim aktivnostima vrlo često su bitno drugačije od očekivanih. U povijesti o tome ima vrlo drastičnih primjera. Recimo, u osamnaestom stoljeću je izrazito povećanje poreza koje je Britanija nametnula svojoj Američkoj koloniji dovelo do rata za nezavisnost i oslobođenja od Britanskog utjecaja. Autor navodi primjer države Maryland koja je prije petnaestak godina pokušala povećati prihode tako da dodatno porezno optereti sve građane s godišnjim prihodom većim od 100 milijuna USD. No, efekti su bili suprotni – u dvije tisuće i osmoj godini se broj takvih obveznika smanjio za četvrtinu, a očekivani prihodi su umjesto očekivanih dodatnih sto milijuna dolara, pali za dvije stotine milijuna.
Općenito, tvrdi autor, nastojanje da ljudi iz svog rada plaćaju usluge koje je osmislio netko drugi ima vrlo nepredvidive i često negativne posljedice. Ne radi se samo o direktnim porezima, već i o uslugama koje samostalno uvodi vlada financirajući ih dodatnom emisijom novca pa time potiče inflaciju. Naime, inflacija ima učinke jednake uvođenju poreza s izrazitijim pritiskom na one bez kapitala i koji žive isključivo od plaće – odnosno ovise o vrijednosti novca.
Društvene i ekonomske okolnosti su kompleksan sustav i svaki vanjski utjecaj mijenja unutrašnje odnose na nepredvidiv način. Primjerice, ideja uvođenja minimalne plaće imala je ideju prisiliti poslodavce da primjerenije plaćaju radnike, pogotovo one na najjednostavnijim poslovima i najslabije plaćene. Posljedica takve politike je bilo smanjeno zapošljavanje radnika bez iskustva, što se, potpuno neočekivano i suprotno nastojanju mjere, izrazito negativno odrazilo na zapošljavanje mladih pripadnika crnačke manjine.
Zabluda je, smatra autor, da se dobre, provedive i prihvaćene odluke mogu donositi u ime i na račun drugih, pogotovo ako onaj koji ih donosi ne snosi proporcionalno oštre konzekvence. Radi se o zabludi znanja, odnosno njegovom pogrešnom poimanju.
U politikama koje zagovaraju konstruiranu socijalnu pravdu, naime, zanemaruje se posljedično znanje (consequential knowledge) – a to je ono koje proizlazi i prirodnih interakcija, iskustva i prilagodbi. Posljedično znanje ima praktičnu primjenu i proizlazi iz korisne prakse i rijetko je nastalo teoretskim promišljanjem. Friedrich Hayek, jedan od najznačajnijih svjetskih ekonomista dvadesetog stoljeća, dobitnik Nobelove nagrade za na ekonomiju 1974. godine, posljedično znanje opisao je kao artikulirane i neartikulirane informacije, oblikovane kao reakcija i prilagodba na stvarnost, sastavljene od navika, vještine, emocionalnih stavova i intuicije.
Suprotno tome, zagovaratelji fino podešenih političko-ekonomskih intervencija u organizaciju društva znanje vide kao produkt intelektualnog napora i teoretskog promišljanja odabranih pojedinaca i grupa – intelektualne elite. U skladu s takvim stavom, društvenu pravdu, smatraju elite, potrebno je iskrojiti na temelju teoretskog znanja i intelektualnog uvida, zanemarujući, umanjujući ili se suprotstavljajući posljedičnom znanju akumuliranom u društvu.
Autor navodi nekoliko primjera takvih intervencija i njihove posljedice. Najprije, već spomenuta politika minimalne plaće pokazala se kao potpuni promašaj jer je prije koju godinu broj nezaposlenih mladih pripadnika crnačke manjine premašio pedeset posto, više nego ikad. Poslodavci, jednostavno, ne žele zaposliti neiskusne pripravnike s plaćom koju je propisala vlada. Kako je među mladima više siromašnih i neškolovanih pripadnika crnačke manjine, tako je proporcionalno veći broj nezaposlenih osoba koje pretendiraju na najniže plaćene poslove u toj kategoriji.
Zanimljiv je primjer kratkoročnih mikro zajmova (payday loans). Vlada je zabranila poslovanje agencija koje su nudile kratkoročno rizično kreditiranje uz visoke kamate. Odluka se čini pravednom, jer zabranjuje zaradu na tuđoj nevolji. Međutim, takvo kreditiranje omogućilo je siromašnim obiteljima da premoste financijski jaz između plaće i dospjelih troškova, za što banke nisu imale sluha, uglavnom zato što nisu imale garancije povrata i rokovi su bili kratki pa njihova zarada u odnosu na rizik nije bila dostatna. Tako su obitelji koje su trebale registrirati automobil ili platiti osiguranje do određenog roka, a prije nego su dobili plaće ili drugi prihod – ostali bez te mogućnosti. Ova situacija se može analizirati i dalje – što pojašnjava logiku vlade i zagovaratelja društvene pravde. Uglavnom, kamate koju su agencije nudile i pripadajuća zarada projicirale su se na godišnju razinu i onda su se činile nemoralno visokima, iako se radilo o zajmovima koji su se odobravali na rok iskazan u danima ili tjednima. Da je računica vlade bila pogrešna, pokazalo se nakon nametanja maksimalne dozvoljene kamate, koja je po mišljenju donositelja odluke bila ekonomski i moralno opravdana, jer su se agencije uz takvu politiku počele gasiti. Naime, vlada nije razumjela, niti se potrudila ispitati troškove poslovanja i administracije – koji u situaciji izdavanja i naplate brojnih mikro zajmova nisu mali.
Nerazumijevanje posljedičnog znanja vlast je pokazala i rušenje slamova u kojima su živjele brojne najsiromašnije obitelji. Umjesto da se pozabavi pronalaskom i opremanjem lokacija za život najsiromašnijih, vlada je odlučila srušiti trošne objekte u kojima su živjeli, uglavnom besplatno, pa izgraditi socijalne stanove s nižom najamninom. Ipak, ne radi se o tome da se bolje stanovanje siromašne obitelji ne mogu priuštiti, nego se radi o tome da su stanovnici takvih nastambi sav višak novca slali svojim obiteljima u zemljama iz kojih dolaze. Njima, naime, ugodnost stanovanje nije bio primarni interes. Primarni interes im je bio dovođenje svojih obitelji – što zakonodavac u donošenju svoje odluke uopće nije uzeo u obzir.
Ipak, možda je najozbiljniji sukob, za koji se može reći da ima posebno naglašenu moralnu notu, je želja i pravo roditelja na odgoj djece. Postoje vrlo izražene tendencije u vladama brojnih zemalja za propisivanjem školskih kurikula koji nameću stavove u svjetonazorski osjetljivim temama poput seksualnih sloboda. Američki primjer govori o tome kako su prosvjetne namjere jedno, a postignuća nešto sasvim drugo. Koncept edukacije o seksualnom ponašanju imao je za cilj, tako je deklariran u javnosti šezdesetih godina prošlog stoljeća, smanjiti broj neželjenih trudnoća. Do tog trenutka broj slučajeva veneričnih bolesti, kao i broj mladenačkih neželjenih trudnoća je bio u padu već duže od desetljeća. Nakon uvođenja seksualne edukacije u škole, pad broja veneričnih bolesti se značajno usporio, a povremeno se i povećavao. Broj mladih majki do dvadeset godina starosti se povećao s 12,6 na tisuću novorođene djece u 1950. godini, na 27,6 mladih majki na svaku tisuću novorođene djece dvadeset godina kasnije.
Prema mišljenju autora, zanemarivanje posljedičnog znanja distribuiranog unutar društva i njegova supstitucija intelektualnim ispravcima i doradama nije dobra praksa, a može biti i opasna jer često proizvodi učinke suprotne očekivanima. Posebno su opasne one intervencije koje se donose u ime drugih ljudi, a bez odgovornosti i rizika za one koje takve intervencije predlažu i provode.
Nastojanje da se u ime društvene pravde instaliraju politike koje će jednosmjerno i planski korigirati ponašanje kompleksnog sustava je iluzorno. U osnovi potrebe da se društvo učini pravednim je njegova moralna procjena. Friedrich Hayek, na primjer, nije smatrao da se od društva mora očekivati pravednost – najviše jer je pod dominantnim utjecajem složenih okolnosti i sreće. Planska intervencija u tako kompleksan i međusobnim utjecajima isprepleten sustav, s ciljem postizanja vrlo precizno odabranih ishoda ima karakteristike kozmičke, a ne samo društvene pravde.
Naravno, autor ne odbacuje ideju da su neke promjene potrebne i moguće, ali inzistira na oprezu, a još više na otvorenosti za diskusiju i kritiku takvih nastojanja – što je u vremenu snažnog širenja koncepta društvene pravde sve teže provesti. Potrebno se, smatra autor, vratiti ideji osobnih vrijednosti. Za opći prosperitet je važnije procjenjivati nečije osobne vrijednosti i postignuća, a ne propitivati moralnost općih okolnosti koje su do postignuća dovele. Potrebno je poticati nediskriminatorni razvoj sposobnosti, a ne umjetno uspostavljati jednaku demografsku reprezentaciju različitih postignuća.
Nažalost, opća klima je takva da se nužnost uspostave novog oblika društvene pravde, koja se mjeri ravnomjernošću rasprostiranja ekonomskih, statusnih i drugih postignuća, više ne mora dokazivati i opravdavati. Kritika tog nastojanja se odbacuje kao moralno iskrivljena, bez obzira na dokaze i iskustva. Upravo zbog iskustava koja dokazuju da takva praksa nije efikasna, ne postiže planirane učinke a vrlo često proizvodi i suprotne, zagovaratelji društvene pravde bi morali biti otvoreni za raspravu. Nekritičko inzistiranje na mjerama koje bi selektivno mijenjale okolnosti, preferirajući određene kategorije ljudi na uštrb drugih, smatra autor, vodi prema nekom obliku diktature koja zanemaruje opće interese i služi političkom prosperitetu i nametanju ideja i politika određenih intelektualnih elita, a ne općoj dobrobiti i napretku.
Thomas Sowell je stariji suradnik na Stanfordovom Hoover institutu, što predstavlja najviši akademski rang tog instituta i zaslužuju ga samo najugledniji znanstvenici u svom području. Iako je po struci ekonomist, Thomas Sowell je pisao o nizu tema i autor je pedesetak knjiga i redovitih novinskih kolumni, a nagrađen je i Državnom medaljom za humanističke znanosti 2002. godine.
