Meritokracija je termin koji bi trebao imati nedvosmisleno pozitivno značenje. Radi se o konceptu u kojem se društveni i ekonomski uspjeh ostvaruje isključivo na temelju osobnih zasluga, a ne temeljem bilo koje vrste nasljeđa. Ipak, Daniel Markovits, autor knjige The Meritocracy Trap tvrdi da je meritokracija društveno pogubna i sramotna, a evo i zašto.
Naime, ideja da socijalnu i ekonomsku poziciju treba “zaraditi” i da ona predstavlja zasluženu nagradu za osobni napor je samo teoretski ostvariva. U stvarnosti se pokazuje da provedba te ideje blokira napredak srednje klase i privilegirano podupire napredak bogatijih slojeva društva. Krajnja posljedica meritokratske politike je, prema mišljenju autora, socijalno-ekonomsko izdvajanje bogate elite s koncentracijom privilegija u najvišem sloju društva. Osim toga, meritokracija kao i odbačena aristokracija potiče dinastijsku transmisiju društveno-ekonomske pozicije.
Autor već u uvodu ističe da meritokracija opstruira prosperitet srednje klase, ali ne štedi niti društveno-ekonomsku elitu, namećući joj oštre konkurentske kriterije napretka koji negativno utječu na kvalitetu života najbogatijih slojeva društva. Uvodna argumentacija upozorava da negativne posljedice društva organiziranog na metirokratskim temeljima nisu samo u ekonomskom istiskivanju srednjeg sloja društva koji je do sredine prošlog stoljeća bio glavni oslonac američkog prosperiteta, već i do dubokog socijalnog raslojavanja koji vodi u podjelu koja se manifestira na svim razinama života formirajući Ameriku bogatih i sasvim drugu i drugačiju Ameriku ostalih.
Dodatni problem s meritokracijom je njen paradoksalni status koji onemogućuje i blokira kritiku. Naime, u njenoj definiciji sadržana je ideja nagrade koja se postiže osobnim zalaganjem, čija se pravednost ne može osporiti – no, njena praktična primjena na različite, često i suptilne načine favorizira bogate pa se njeni kritičari moraju boriti da najprije razotkriju problem a tek onda ukažu na moguća rješenja.
U želji razotkrivanja razarajućeg djelovanja meritokratskog principa, autor poseže za podacima iz prošlog stoljeća. Evidentno je da se do sredine dvadesetog stoljeća razvoj oslanjao na industrijsku proizvodnju i kojoj su siromašniji radili više, dok su pripadnici bogatijih slojeva društva koristili naslijeđene privilegije. No, razvojem tehnologije koja je istiskivala srednju klasu i njen dominantni doprinos u razvoju društva kroz direktni utjecaj na rast industrijske proizvodnje – došlo je do suštinske promjene koja će transformirati američko društvo. S jedne strane srednja klasa je izgubila društveni utjecaj a izgubila je i prostor za rast. Nasuprot tome, izrazito je rastao utjecaj elitnih slojeva društva pomičući dominantni ekonomski doprinos ali i radno opterećenje iz srednjeg u viši sloj. Osim što je zasluga za ekonomski prosperitet prešla iz srednjeg u viši sloj, razvio se i meritokratski apsurd u kojem elita radi intenzivnije i više nego ikad, nadmašujući nekadašnje opterećenje srednjih slojeva radništva. Ova situacija je neizdrživa za većinu američkog društva, ali postaje sve teža i za malobrojnu elitu, koja svoje enormne zarade gradi na teret slobodnog vremena i osobne slobode.
Slika prenesena iz knjige prikazuje radno opterećenje zaposlene muške populacije s punim radnim vremenom. Radi se uzorku samo jednog segmenta radne populacije, no u obuhvatu svih zaposlenih – slika bi bila još radikalnija. Uglavnom, radnici koji po prihodima pripadaju u donjih 60 posto raspodjele, danas rade gotovo deset sati manje tjedno nego četrdesetih godina prošlog stoljeća, što je pad od oko dvadeset posto. Nasuprot tome, radni sati u gornjoj desetini distribucije prihoda su se povećali. Oni iz skupine od jedan posto najimućnijih su povećali broj radnih sati za sedam sati tjedno, odnosno u tjednu rade gotovo jedan dan više nego prosječni američki radnik – što je više ukupnog rada nego u bilo kojoj drugoj socijalnoj skupini.
Uzrok problema treba tražiti u novim okolnostima koje diktiraju drugačiju distribuciju ekonomske moći, omogućujući enormne zarade u elitnim zanimanjima uz istovremeno potiskivanje gotovo potpuno neperspektivnog srednjeg sloja. Autor pojašnjava da je za takvu socijalno-ekonomsku raspodjelu izravno odgovorna promijena školskog sustava koji je doveo do drugačijeg, diskriminirajućeg vrednovanja rada.
Do sredine prošlog stoljeća, privilegija pristupa najboljim obrazovnim ustanovama su se ostvarivale nasljeđem. Od sredine, a posebno krajem prošlog stoljeća upisne kvote u elitne škole su se počele kontrolirati na temelju bespoštedne konkurencije u pokazanom predznanju, stalno pooštravajući kriterije podižući prolazni prag. Kako se na pristupnim ispitima najviši rejting najlakše postiže uz potporu imućnih roditelja, školski sustav se transformirao u instituciju za selekciju društvene i ekonomske elite.
Sličan trend logički se nastavlja u transformaciji i vrednovanju rada. Najbolje plaćeni poslovi su oni najsloženiji, za koje je potreban najviši stupanj obrazovanja, a koji su istovremeno i najrjeđi. Smanjena dostupnost i visoka konkurentnost elitnih poslova nije samo onemogućila napredovanje pripadnicima slabije obrazovanje američke većine, već je i od onih najškolovanijih zahtijevala sve ekstremniji radni angažman.
Elitni poslovi su, naime, smanjili potrebu za posebno obučenim radnicima srednjeg sloja, ali su iznimno povećali potrebu za angažmanom super obrazovane elite. Najplaćeniji profesionalci angažirani u relativno uskom krugu elitnih poslova izloženi su stalnom poslovnom pritisku. Primjerice, nerijetko se od pravnika iz vrhunskih pravnih tvrtki, upravo zbog elitnog statusa, malobrojnosti i ekskluzivnosti radnih mjesta na kojima se nalaze, očekuje radni tjedan u rasponu do šezdeset do sto radnih sati. To znači da dani od sedamnaest radnih sati nisu rijetkost.
Upravo zbog korjenite promjene u distribuciji i vrednovanju rada dolazi do raslojavanja američkog društva. Odnosno, suprotno mišljenju brojnih kritičara američke nejednakosti, njen uzrok nije u dominaciji kapitala nad radom, već u migraciji vrijednost iz poslova srednjeg sloja radništva prema elitnim zanimanjima.
Gledajući povijesno, sredinom prošlog stoljeća moglo se očekivati i bilo je uobičajeno da djeca postaju bogatiji od svojih roditelja. U razdoblju od 1940. do 1960. godine prosječna primanja su se udvostručila, a najveći broj Amerikanaca je osjetio taj rast kao novi i unaprijeđeni stil života. Obrazovanje više od srednje škole nije bilo nužno, a poslodavci su osiguravali dugoročna i nerijetko cjeloživotna zaposlenja uz sve potrebne poslovne treninge uz rad. Danas srednja klasa propada, a visoko obrazovani elitni radnici u potpunosti iskorjenjuju potrebu za poslovima iz prošlosti, što izravno utječe na vrednovanje rada. Konkretno, prosječna plaća je od 1975. do 2000. godine rasla za deset posto, a nakon 2000. godine se nije mijenjala. Istovremeno, elitni poslovi su u tom razdoblju postali tri puta vrjedniji.
Slika kojom autor knjige ilustrira nesrazmjernu promjenu prihoda prikazuje brzi porast zarada pripadnika najbogatijih jedan posto američkog stanovništva. Taj prihod je danas više od dvadeset puta veći od prosječnih američkih primanja i gotovo dvostruko veći od prihoda iste socijalne skupine u šezdesetim ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Također, iz slike se vidi da prosječni prihod u odnosu na najsiromašnije pada, što znači da se prosječne zarade približavaju najnižima .
Ne radi se samo o neravnoteži plaća, problem je znatno dublji. Radi se o okolnostima koje srednji sloj trajno isključuju iz svijeta obrazovanih, stručnih, bogatih i enormno zaposlenih. Meritokratska ideja postala je vlastita suprotnost. Ona se transformirala iz ideje opće dostupnog obrazovanja u koncept ekskluzivnog obrazovanje dostupnog samo imućnima.
Harvard i Yale, na primjer, imaju više studenata koji pripadaju grupi najimućnijih jedan posto (najbogatijih jedan posto) nego iz daleko brojnije grupe koja po prihodima pripada donjoj polovici svih studenata (donjih pedeset posto svih studenata). Ovakve okolnosti demotiviraju srednju klasu, dok istovremenu omogućuju i potiču dinastijsku transmisiju moći najbogatijih roditelja na svoju djecu. Mehanizam transmisije statusa utemeljen je na dostupnosti najkvalitetnije infrastrukturu pomoći – a koja uključuje najbolje predškolske ustanove, najbolje privatne škola, najbolje učitelje, vrhunskih sveučilišta, izvrsnu i skupu opremu , sve do najboljih i najplaćenijih poslova. Prema provedenim istraživanjima elitne privatne škole investiraju i šest puta više novaca u obrazovanje svakog svojeg polaznika nego su to u stanju činiti nacionalne obrazovne ustanove.
Rezultat ovakve situacije je da manje imućni učenici i studenti ne mogu konkurirati bogatima. Samo jedan od dvije stotine najsiromašnijih studenata postiže rezultate prosječnog Yale studenta, mjereno standardnim testovima (SAT). Upravo zbog toga srednji sloj ne može promijeniti svoj status i ulazi u zatvoreni krug propadanja, dok imućni koriste isti mehanizam za jačanje svojeg položaja što vodi u ubrzavanje raslojavanja.
Meritokratsko raslojavanje nije samo ekonomsko, već se proteže u sve društvene sfere. Autor podsjeća na sredinu prošlog stoljeća, na vrijeme prosperiteta američkog društva u cjelini, kada su svi dijelili iste vrijednosti i pripadali istom društvu. To je bilo vrijeme u kojem se osjećaj uspjeha mogao osjetiti i s mnogo manje novca. Današnja situacija je u mnogočemu drugačija. Najprije, enormno bogatstvo koncentrirano u rukama malobrojnih stvorilo je potrebu za elitnim načinom života, nedostupnim ostalima. U današnje vrijeme osjećaj uspjeha je tijesno vezan uz visinu zarade i količinu novca. Zbog toga, upozorava autor, meritokracija napada društvene vrijednosti i socijalni poredak, a ne samo ekonomski.
No, meritokracija šteti svim slojevima društva, pa i onim najvišim. Radi se o tome da neprestana konkurencija i borba za dolazak i ostanak na vrhu ima svoju cijenu. Elitna zanimanja traže izuzetnu predanost, tako da današnja elita radi daleko više i živi daleko stresnije nego aristokracija nekada. Može se reći da se razvila epidemija prekomjernog radnog naprezanja i da ono traje od najranijeg djetinjstva. Roditelji planiraju budućnost svoje djece i pretjerano bdiju nad ostvarenjem te ideje podupirući njihov vrlo stresni napredak i razvoj. U tom razvoju nižu se novi i sve teži zadaci kod kojih svaki pogrešan korak vodi prema izlasku iz kruga privilegiranih. U tom natjecanju pravila nalažu da samo pobjednici imaju pravo na nagradu, stvarajući kastu super elitnih radnika koji svoj društveni uspjeh grade na poslovnoj superiornosti i odbacivanju svih ostalih vrijednosti.
Autor pojašnjava da je meritokratska filozofija zasnovana na maksimalnom iskorištenju ljudskog kapitala. Nažalost, posljedica iskorištenja svih raspoloživih ljudskih kapaciteta radi postizanja o održavanja društvenog statusa vodi prema dubokom otuđenju zbog odbacivanja smislene i autentične ambicije, vodeći se idejom bitke za društvenu i ekonomsku poziciju i strahom od gubitka privilegija koje takva pozicija nosi. Posljedica takvog pritiska su sve očitije. Na primjer, broj samoubojstava djece u Palo Altu – gradu s visokom koncentracijom visoko obrazovanih i najbolje plaćenih profesionalaca, je četverostruko viši od američkog prosjeka.
Društveno raslojavanje modernog američkog društva pod utjecajem iskrivljenih meritokratskih vrijednosti vidljivo je na svakom koraku. U želji održanja društvenog položaja roditelji se emocionalno i financijski angažiraju usmjeravajući razvoj svoje djece i prije nego su djeca začeta. Supružnici se biraju prema meritokratskom potencijalu – sa željom dugoročnog održavanja u društvenom vrhu. Društvena elita i vrijeme provodi drugačije pa čak i grad u kojem će živjeti bira po sličnom kriteriju.
Autor navodi primjer istraživanja koji je pokazao da pripadnici elitnog društvenog sloja na Internetu pretražuju teme poput putovanja i digitalnih kamera, dok oni iz donedavnog srednjeg sloja pokazuju zanimanje za medicinske dodatke, gubitak težine ili oružje. Radi se o dubokoj podjeli koja se može pratiti svim saveznim državama.
Nažalost, podjela je takvog karaktera da onemogućuje njeno prirodno premošćenje, a ima intenzitet nekadašnje rasne netrpeljivosti. Gotovo da se radi o dvije različite nacije bez zajedničkih interesa. Dodatni problem je financijska i društvena snaga američke elite. Njen utjecaj se preljeva u političku sferu, utječući na odluke koje se pod utjecajem donora i skupo plaćenih lobista primarno donose u korist najutjecajnijih.
Osim svega, nastavlja autor objašnjavati privilegirani utjecaj elita, najviši socijalno-ekonomski sloj profesionalaca očekuje i redovito dobiva poseban tretman politike i zakonodavstva, što nije neobično imajući u vidu da su njihova primanja višestruko veća nego bilo koga iz političkih krugova – pa je gotovo nemoguće očekivati uvođenje drastičnih progresivnih poreza ili drugih mjera koje bi ograničile ili umanjile postignute pozicije.
Sve su to okolnosti koje srednji sloj američkih građana udaljava od postojeće politike, pa oni odbacuju službene političke ideje, gubeći vjeru u zajednički američki cilj. Zbog toga u brojčano dominantnom dijelu američkog društva jačaju ideje nativizma i populizma. Oba pokreta djeluju simultano, a to znači da se većina američkog srednjeg sloja suprotstavlja favoriziranju osobnih dostignuća bogatih kozmopolita i zastupa ideju povratka “američkih” tradicionalnih vrijednosti te poziva na otpor službenim institucijama zamjenjujući ih populističkim inicijativama.
Autor detaljno objašnjava način meritokratskog djelovanja i utjecaja na raslojavanje društva. Naime, neki teoretičari su skloni rast američke nejednakosti pripisati globalizaciji, preseljenju proizvodnje na tržišta jeftinije radne snage, enormnim zaradama pa onda i rastu tržišnog utjecaja velikih korporacija uz propadanje sindikalnih organizacija, ipak svi ti utjecaji nisu dovoljni da bi se razumjela razina ekonomskog i socijalnog raslojavanja nastala u proteklih tridesetak godina. Upravo na temelju podataka koje autor podastire, očigledno je da taj sve dublji jaz nije posljedica nagomilanog kapitala.
Konkretno, ekonomisti su izračunali da je na početku našeg stoljeća, dakle prije dvadesetak godina, najviši američki sloj kojemu pripada od desetina do jedan posto najbogatijih, samo polovinu prihoda ostvarivala temeljem vlastitog kapitala dok je druga polovica ostvarena enormnim osobnim prihodima – iz plaće, dioničkih opcija, poslovnih udjela ili kamata. Današnja situacija je još izrazitije naklonija bogaćenju na temelju obrazovanja i pozicije.
Autor u nekoliko navrata napominje da problem nije u meritokratkoj ideji, već u okolnostima i implemantaciji. Odnosno, da je osobni uspjeh svima dostupan, kako se meritokratskom doktrinom zagovara, problem najvjerojatnije ne bi niti postojao. No, praksa pokazuje da suprotno ideji, meritokratska i aristokratska društva dijele istu karakteristiku – dinastijski transfer utjecaja, s generaciju na generaciju. Takva transmisija potpomognuta je elitnim brakovima između partnera istog meritokratskog rejtinga, brigom za najvišim i najkvalitetnijim a onda i najskupljim obrazovanjem djece i trasiranjem njihove karijere radi osiguranja staleškog statusa kroz generacije.
Zanimljiva je informacija da u elitnim obrazovnim institucijama jedan nastavnik brine o sedam učenika, dok u javnim koledžima taj broj nerijetko doseže i preko šesnaest. Autor navodi konkretne podatke o prosječnoj investiciji u obrazovanje učenika, ovisno o vrsti škole i bogatstvu regije u kojoj se škola nalazi. Na primjer, siromašna pokrajina u nacionalnoj ustanovi će u učenika koji nema mogućnosti samostalnog plaćana dodatnih aktivnosti, kroz plaće nastavnika i opremu škole, uložiti oko osam tisuća dolara tijekom jedne školske godine. U djecu imućnih roditelja, u bogatim američkim regijama, elitne privatne škole uložit će i preko sedamdeset pet tisuća dolara godišnje.
Ovakva neravnoteža mogućnosti ima i svoje posljedice. Studenti elitnih škola ostvaruju i pedeset posto bolje rezultate od ostalih.
Ipak, ne radi se samo o utjecaju elitnih institucija, već i o činjenici da financijska stabilnost omogućuje drugačiji način života koji sa sobom nosi i bitno bogatiji i kvalitetniji način provođenja vremena. U takvim uvjetima odrastanja djeca bogatih utjecajnih roditelja mnogo češće i lakše razvijaju emocionalne karakteristike poput otvorenosti, samopouzdanja, discipline i samouvjerene borbenosti, nego što to uspijevaju osobe iz manje imućnih slojeva društva.
Razlike se u stupnju i kvaliteti obrazovanja se prenose i u radno okruženje. Ranije su se korporacije brinule da svoje radnike, bez obzira na obrazovanje, interno školuju i pripremaju za napredovanje kroz organizacijsku hijerarhiju stvarajući cjeloživotnu, a ponekad i generacijsku vezanost za tvrtku. Danas su interne edukacije više iznimka nego pravilo, a efikasnost se postiže visokim općim obrazovanjem za koje su zadužene obrazovne institucije pa se dinastijska transmisija započeta investicijom bogatih roditelja u obrazovanje svoje djece prenosi u radno okruženje preferencijom poslodavaca za zapošljavanje najbolje školovanih, već oblikovanih elitnih stručnjaka.
Društveno raslojavanje temeljem kvalitete dostupnog obrazovanja te promjena vrednovanja radnog doprinosa započela je proces ubrzane erozije poslova nekadašnjeg srednjeg sloja američkog radništva – gurajući ih sve niže na ljestvici značaja stvarajući novi radni poredak. To je poredak u kojem se društveno i ekonomski ističu blještavi (glossy) poslovi, dok se na suprotnoj strani vrijednosne ljestvice nalaza manje vrijedni, rutinski i nimalo poželjni i sumorni (gloomy) poslovi.
Meritokratski princip izravno potiče ovu podjelu kroz povratnu vezu između obrazovanja, visoko educiranih visoko plaćenih stručnjaka i tehničkih i poslovnih inovacija koje oni donose. Rezultat te povezanosti su tehničke i poslovne inovacije koje automatiziraju poslove srednjeg sloja gurajući ih na sve niži stupanj složenosti, dok istovremeno stvaraju potrebu za elitnim profesionalcima koji će održavati i stalno unaprjeđivati te financijske i tehničke sustave najviše složenosti.
Epicentar nejednakosti, tvrdi autor, nalazi se u financijskim, upravljačkim, maloprodajnim i proizvodnim poslovnim sektorima. Sredinom prošlog stoljeća, na primjer, financijski poslovi su pripadali grupi relativno slabo plaćenih, neperspektivnih poslova da bi se uspostavom novog zakonodavstva, novih institucija i nove tehnologije, danas prometnuli u najplaćenije blještave poslove koje obavljaju najškolovaniji i enormno plaćeni profesionalci.
Društvena i ekonomska pozicija odražava se i političkoj opredijeljenosti. Zanimljiva je pojava da novu aristokraciju predstavlja socijalno progresivna, a ekonomski konzervativna politika. Moderna meritokratska aristokracija promovira ideje slobodnog rodnog izražavanja, istospolnih brakova, kozmopolitskog svjetonazora, dok istovremeno snažno zagovara slobodno tržište bez ikakve ekonomske regulative te ograničenje porezne politike.
Također, društvena podjela manifestira se i u potrošnji te načinu osobnog financiranja. Dok izrazito bogata američka manjina uživa u luksuzu – od skupih stanova, automobila, nakita i odjeće, do prestižnih restorana, većina se mora zadovoljiti robom, hranom i općenito načinom života koji pripada kategoriji masovne potrošnje. Elitni slojevi, također, svoje izdatke pokrivaju iz akumuliranih prihoda, dok ostali žive na dug. Radi se o podjeli koja dijeli američke građane u dva sloja koji imaju sve manje dodirnih točaka.
U jednom od razgovora koje je autor knjige vodio sa švedskim studentima, na pitanje što bi studenti trebali učiniti kako bi izbjegli meritokratsku zamku koja diktira fizičko i emotivno iscrpljivanje najboljih kako bi se u nemilosrdnoj konkurenciji probijali prema vrhu društvene i ekonomske ljestvice, strahujući da će svako stagniranje voditi u gubitak statusa sve do poniranja u besperspektivnost, odgovorio je – ništa.
Naime, upravo zbog načina na koji je meritokratski princip utjecao na okolnosti koje ga perpetualno podupiru, pojedinac ne može učiniti ništa. Na njemu je da ga slijedi ili stagnira, odnosno ponire.
Mijenu može nametnuti transformacija koju svjesno mora inicirati i provesti politika i to u dogovoru svih socijalnih slojeva. To bi morao biti zajednički interes bogatih i svih ostalih. Potrebno je reformirati obrazovni sustav kako bi postao što manje kompetitivan, otvoren i dostupan svima. Radi toga je potrebno usmjeriti javni novac u ravnopravnu raspodjelu.
Današnja porezna politika omogućuje oslobađanje od poreza kod investicije u obrazovanje, ali od toga profitiraju isključivo pripadnici imućnijeg društvenog sloja, koji imaju raspoloživa sredstva za vlastitu edukaciju. U tom kontekstu autor navodi neka rješenja koja bi trebala poticati obrazovnu ravnopravnost, poput koncepta oslobađanja od poreza za investicije u obrazovni sustav samo u slučaju ako barem pola studenata pripada grupi iz donje prihodovne trećine.
Potrebno je, također, pomaknuti vrijednosno težište rada prema poslovima dostupnima srednjem sloju radništva, dodatno inzistirajući na proizvodima i uslugama ciljano usmjerenima većini.
Prema mišljenju autora, utjecaj medicinskog, pravnog, financijskog te upravljačkog poslovnog sektora ima presudnu ulogu u oblikovanju tržišta rada i njegovom vrednovanju pa bi ih upravo zbog toga trebalo iskoristiti kao glavnu polugu u revitalizaciji radnih mjesta koje imaju društvenu i ekonomsku vrijednost ali su umjetno supstituirani utjecajem probitačne elitne manjine.
Autor zaključku knjige konstatira da je meritokratski mehanizam u zamahu jer je zavodljiv i samoodrživ. No, njegova društvena šteta ima različite oblike ali jednako visoku cijenu – kako za one najbogatije, tako i za sve ostale pa bi njegova promjena bila svima u interesu.
Grafički prikaz meritokratskog djelovanja. Slika prikazuje slijed djelovanja koji započinje već od rođenja i proteže se kroz kompleksni obrazovni sustav, različit u različitim saveznim državama, regijama i gradovima, ovisno o njihovoj ekonomskoj snazi, kao i o ekonomskoj snazi polaznika, odnosno njihovih roditelja i donatora. Obrazovne institucije, pogotovo one najbogatije, provode izrazito selektivne pristupne postupke propuštajući samo najbolje, odnosno one koji su u fazi priprema imali najveću financijski i organizacijsku pomoć. Tako filtrirana elita zaposjeda relativno rijetke, elitne i najplaćenije poslove iz čijih enormnih zarada perpetualno podržava svoj status i status svoje djece.
Više o Danielu Markovitsu, autoru knjige The Meritocracy Trap, može se pronaći na web stranicama knjige…
