Knjiga Blueprint: The Evolutionary Origins of a Good Society, autora Nicholasa A. Christakisa je vrlo ambiciozna. Radi se multidisciplinarnoj analizi ljudskih karakteristika neophodnih za izgradnju uspješnog društva. Već iz biografije autora – koji je profesor društvenih i prirodnih znanosti na Sveučilištu Yale, i koji djeluje na odjelima za sociologiju, ekologiju i evolucijsku biologiju, odjelu za statistiku i znanost o podacima te biomedicinskom inženjerstvu i medicini – unaprijed je jasno odakle autor crpi ideje i na koji način pristupa oblikovanju svoje teorije. Naime, iako je tema sociološka – radi se o izgradnji uspješne društvene zajednice – temelji su joj biološki i evolucijski.
Glavna autorova teza je da su za izgradnju uspješnog društva odgovorne biološki utemeljene, evolucijski razvijene vrlo konkretne ljudske karakteristike. Suprotno uobičajenim pogledima o usađenim destruktivnim ljudskim težnjama, autor tvrdi upravo suprotno – da je čovjek biološki i evolucijski projektiran za uspješan društveni život – ali ta činjenica do sada nije isticana, jer su se ranija istraživanja premalo bavila faktorima uspjeha, a previše njihovim devijacijama.
Kako se radi o znanstveniku, tako su i metode u ovom istraživačkom pothvatu – znanstvene. To je, naravno, problem – jer znanstvene teze nije lako dokazivati bez eksperimenata, a u socijalnoj znanosti, pogotovo kad se radi o izgradnji društva, oni se ne mogu provesti jednostavno – a ponekad uopće. Zbog toga je autor posegnuo za dokumentiranim povijesnim primjerima koji opisuju nastanak i transformaciju ljudskih zajednica u uvjetima slučajne (zajednice brodolomaca) i namjerne izolacije (komune i sekte), a neke eksperimentalne ad-hoch zajednice, regrutirane koristeći Internet alate, je i sam organizirao.
Analizirajući prikupljene podatke autor je identificirao osam “grupnih” ljudskih karakteristika – koje su biološki predložak za izgradnju stabilnog društva s velikom vjerojatnošću opstanka i razvoja. Termin “grupna” karakteristika ukazuje na onu ljudsku osobinu koja se manifestira u socijalnim okolnostima, u dodiru s drugima – tako da su iz razmatranja isključene neke važne karakteristike ali manje vezane uz socijalni kontakt – na primjer izravno se ne spominje niti jedna od “velikih pet” karakteristika osobnosti – iskustvena otvorenost, savjesnost, ekstavertnost, susretljivost ili neurotičnost.
Prema “Blueprint” ideji prirodnog predloška, uspješno društvo se gradi na temelju osam karakteristika – sposobnosti članova zajednice za prepoznavanje pojedinačnih osobnosti, mogućnosti ispoljavanja ljubavi prema partneru i potomstvu, uspostavljenim uvjetima za razvoj i održavanje prijateljstva, usklađenosti s prirodnom socijalnom topologijom, usađenoj sklonosti suradnji, neravnopravnoj naklonosti članovima iste grupe (in-group bias), uspostavi i održavanju blage hijerarhije zajednice te konstantnom učenju i podučavanju.
Neke od tih karakteristika su samorazumljive, dok neke – poput podržavanja hijerarhije ili neravnopravne sklonosti članovima grupe – predstavljaju određeno iznenađenje. Za njih bi se moglo reći da su diskriminatorne prema nižerangiranima u hijerarhijskoj piramidi ili prema članovima drugih, pa čak i potpuno proizvoljno određenih grupa. Ove, naizgled negativne osobine, ipak imaju važnu pozitivnu ulogu.
Konkretnije, analize i istraživanja upućuju na zaključak da izdvajanje, umjetno isključenje više rangiranih osoba iz društva, dovodi do nereda, sukoba i nasilja unutar grupe. S druge strane, previše izražene hijerarhijske razlike također vode do otpora i mogućih sukoba – tako da se pozitivan utjecaj ove karakteristike manifestira u prirodnoj težnji prema uspostavi “blage” hijerarhije – dok svako društveno nametnuto odstupanje vodi u nestabilnost.
Još je izrazitija, a može se reći i opasnija, istaknuta naklonost članovima vlastite grupe. Istraživanja koja su psiholozi i sociolozi provodili s djecom – dijeleći ih u grupe koje su se razlikovale samo po boji majice, i to uz jasno isticanje da se radi samo o razlici u boji majice – tako da to djeca znaju i razumiju – vodilo je do izrazitog dijeljenja koje se manifestiralo od jačanja veza unutar grupe do otvorene netrpeljivosti prema članovima druge grupe. Drugim riječima, prirodna težnja za kohezijom grupe je evolucijski naslijeđena zbog potrebe za međusobnom podrškom članova zajednice, ali ako društvo dopusti njeno nekontrolirano jačanje – može postati, a za to imamo brojne povijesne primjere, izrazito toksična.
I dalje, uspostava blage hijerarhije, kao i kohezijske sile unutar grupe su pretpostavke uspostave društvene topologije, odnosno strukture mreže kontakata. Pokazalo se da – iako, u teoriji, društvena zajednica može zauzeti bilo kakvu topološku shemu – to se u praksi ne dešava. Postoji određeni način grupiranja pojedinaca koji se ponavlja, uvijek s određenim varijacijama ali bez prevelikih odstupanja. Čini se da je i tome biološki – odnosno genetski uzrok. Pretpostavka je, naime, da su topologije koje preferiraju lokalno povezivanje te oblikuju manje grupe znatno otpornije na širenje zaraznih bolesti, nego one koje bi preko istaknutih, univerzalno popularnih pojedinaca (hub), povezivale veliki broj članova zajednice. Topologija manjih grupa, a koja se može pronaći i kod čovjeka ali i kod drugih sisavaca, na primjer slonova ili delfina, u slučaju pojave zarazne bolesti, dopustit će sporo propagiranje bolesti kroz mrežu, kao i povećanu mogućnost da se širenje dodatno uspori ili prekine. S druge strane, iako su topologije s izraženim čvorištima izrazito ekonomične, a to znači efikasne – one u prirodi ne nastaju i ne održavaju se spontano, već su plod ljudskog planiranja. Utjecaj umjetnih topologija možemo analizirati i na primjeru posljednje Covid-19 pandemije, kod koje je virus u nekoliko mjeseci – sljedeći topologiju prometne distribucije, kroz nekoliko čvorišta – zarazio cijeli svijet.
S druge strane, karakteristike poput ljubavi prema seksualnom parteru i potomstvu ili prijateljstvo su samorazumljive prednosti u izgradnji uspješnog društva. Ipak, trebalo bi pojasniti njihovo biološko porijeklo. Naime, njihov evolucijski cilj je opstanak vrste, pa je izgradnja obiteljske zajednice i odgoj djece prva nepsredna posljedica. Međutim, važno je istaknuti, evolucijski nije definiran oblik obiteljske zajednice. Suprotno intuitivnom zapadnom shvaćanju, kod ljudi – a to prepoznajemo i kod većine sisavaca – monogamne zajednice nemaju biološko uporište. Iako kod ljudi one prevladavaju, radi se kulturološkom nasljeđu i organizaciji koja se pokazala najefikasnija.
Za razliku od emocionalne veze prema seksualnom partneru, prijateljstvo nema tako jasno biološko uporište. Radi se o dugotrajnoj, ne seksualnoj vezi – i ona je vrlo rijetka u životinjskom svijetu te postoji samo među rijetkim sisavcima. Vjerojatno je biološki korijen nastanka prijateljstva u genetskoj kompatibilnosti koja je omogućila stvaranje bliske veze između genetski ne-vezanih pojedinaca, najvjerojatnije pod pritiskom teških uvjeta života i nedostatka pomoći bliskih rođaka. Pronađeni su dokazi iz ranih ljudskih zajednica – o pomoći genetski ne povezanih pojedinaca ozlijeđenim ili nemoćnim pripadnicima iste vrste. Ipak, prijateljstvo je nužan sastojak uspješnih društava i predstavlja proširenje biološki utemeljene genetske vezanosti za bliske rođake.
Vjerojatno su obiteljske veze, odnosno genetska vezanost pojedinaca te njihovo proširenje na prijatelje dobra podloga za razvoj prvobitnog povjerenja a onda i dalje širenje suradnje. Naime, primjeri slučajnih zajednica brodolomaca, analiziranih u knjizi, pokazuju da su daleko uspješnija ona društva koja potiču suradnju, u odnosu na ona koja su spremna žrtvovati članove zajednice radi ostvarenja nekog neposrednog cilja. Postoje dokumentirani primjeri zajednica koje su u zadovoljavanju kratkoročnih ciljeva, značajno dugoročno opće dobro – prerasle u zajednice u kojima dominira zakon jačega, sve do razine kanibalizma. Naime, i u potrebi za suradnjom, biološki temelj je genetski. Vjerojatno se radi o recipročnom altruizmu, kod kojeg pojedinac djeluje nesebično, očekujući da će se i drugi prema njemu tako ponašati. Ovo je temelj socijalizacije – ali nije svejedno do koje mjere je potaknut ili dopušten u određenim društvenim okolnostima.
No, altruizam nije bezobličan – on je, većinom, usmjeren na konkretnog pojedinca ili grupu. Odnosno, vrlo je zanimljivo i poučno saznanje da je težnja prepoznatljivosti važna ljudska karakteristika. Važno je biti prepoznat, jer jedino tako možemo očekivati da se naš altruizam isplati. Bez jasnog raspoznavanja, u uvjetima visokog stupnja socijalizacije i života u velikim zajednicama, riskiramo da nas članovi obitelji, prijatelji ili zajednica ne prepoznaju. Zbog toga ne uspijevaju društva koja ljudsku individualnost negiraju, težeći nekom amorfnom zajedništvu. Primjeri prirodno i umjetno stvorenih društvenih zajednica korištenih u znanstvenoj analizi autora, ali i brojni primjeri iz povijesti – govore u prilog tezi da kolektivističke tendencije ne uspijevaju ako se u njima ne otvori prostor za isticanje individualnosti. Čak i u izrazito egalitarnim društvima ili umjetno kreiranim komunama s konstruiranom jednakošću – uspijevaju one koje, čak i uz ekstremnu ekonomsku jednakost, dopuštaju isticanje pojedinaca u umjetničkom izražavanju ili u doprinosu zajedništvu razvojem posebnih radnih vještina.
Ipak, možda glavna karakteristika odgovorna za razvoj ljudskog društva je sposobnost učenja i podučavanja. Srećom, čovjek im je biološki prilagođen pa će se i učenje i podučavanje dogoditi spontano. No, društva koja potiču prijenos znanja – već od stvaranja uvjeta da roditelji i djeca borave zajedno, preko upotrebe i razvoja govora do formalnog učenja – osiguravaju bolje uvjete za održavanje i širenje pozitivnog kulturnog nasljeđa kako unutar grupe, tako i između generacija. Važno je imati u vidu da kulturno nasljeđe utječe na ljudsko ponašanje, a ono je najsnažniji faktor oblikovanja okoliša, čime čovjek – mijenjajući prirodu – izravno potiče i svoje dalje biološko – genetsko usklađivanje. To je rekurzivni proces stalne genetsko-kulturološke evolucije.
I, na kraju, treba reći da je Blueprint opsežna knjiga. Zadire u različita znanstvena područja, i integrira ih u konzistentnu teoriju koja može poslužiti kao pomoć u razumijevanju ljudskog društva. Ipak, po mojem mišljenju, autor je proizvoljno odredio karakteristike prema kojima društvo procjenjuje. Argumenti koje je iznio nisu me uvjerili da je baš ovih osam karakteristika presudno za izgradnju uspješnog društva. Također, nije jasno jesu li te karakteristike osnovne, ili izvedene iz nekih još dubljih ljudskih poriva. Zbog toga bi ih uzeo s rezervom – smatrajući ih samo dobrom osnovom, ali ne i konačnim kriterijem za razumijevanje društvenih okolnosti i procjenu smjera razvoja našeg društva, ali i civilizacije uopće.
Možda bi još trebalo dodati – kao načelnu opasku – da je evolucijski temelj za izgradnju društva u kojem se osjećamo dobro do nedavno bio snažan okvir iz kojeg je bilo teško istupiti. Teritorij je bio poznat, a prilagodba je trajala milijunima godina. No, ubrzano se približavamo trenutku kada više neće biti teško istupiti iz prirodnog okvira – ne zato što smo evolucijski ili kulturološki napredovali, nego jer nam tehnologija to dopušta. Sada je, uz primjenu nove tehnologije, moguće izazvati brze i dramatične promjene u okolišu – ne mislim samo na ekologiju, nego i na komunikaciju, biotehnologiju i umjetnu inteligenciju, koje će se izravno odraziti na promjene u organizaciji društva. Zbog toga nam u budućnosti prijete daleko veći društveni poremećaji nego je to bilo do sada, pa time i naša odgovornost postaje daleko veća.
Nicholas A. Christakis (born May 7, 1962) is an American sociologist and physician known for his research on social networks and on the socioeconomic, biosocial, and evolutionary determinants of behavior, health, and longevity. He is the Sterling Professor of Social and Natural Science at Yale University, where he directs the Human Nature Lab. He is also the Co-Director of the Yale Institute for Network Science.Christakis was elected a Fellow of the Institute of Medicine of the National Academy of Sciences in 2006; of the American Association for the Advancement of Science in 2010; and of the American Academy of Arts and Sciences in 2017.
In 2009, Christakis was named to the Time 100, Time magazine’s list of the 100 most influential people in the world. In 2009 and again in 2010, he was named by Foreign Policy magazine to its list of top global thinkers. As of 2020, he has published four books.
