U knjizi “The Tyranny of Experts: Economists, Dictators, and the Forgotten Rights of the Poor”, William Easterly nas pokušava uvjeriti da je glavni razlog siromaštva u svijetu nedostatak ljudskih prava. Odnosno, drugačije rečeno, svaki pokušaj da se tehnokratskim pristupom – kojeg vode eksperti, autokratski namećući razvojne strategije, ne može ostvariti trajni ekonomski napredak i jedini prvi put je slobodni razvoj, kojeg vode politički i ekonomski slobodni pojedinci. Ova se teza zasniva se na idejama liberalnih mislilaca i ekonomista, a autor ju oblikuje najprije kroz zamišljenu polemiku dva suprotstavljena ekonomska nobelovca, a onda ju provjerava i razrađuje na brojim svjetskim primjerima.
Dakle, u prvom dijelu knjige autor uspoređuje ideje dva laureata memorijalne Nobelove nagrade za ekonomiju iz 1974 godine koji zagovaraju suprotne stavove i kroz zamišljeni sukob izlaže svoju glavnu misao. Radi se sukobu ideja Gunnara Myrdala (1898 – 1987) koji je zagovarao tehnološki napredak kroz državnu intervenciju što bi se moglo nazvati autoritarnim razvojem, nasuprot Friedrichu Hayeku (1899 – 1992) koji je zagovarao zapadne liberalne vrijednosti, vjerujući da je za napredak najodgovorniji slobodni pojedinac, u slobodnom društvu.
Vodeći zamišljenu raspravu, autor uspoređuje njihove stavove na osnovi tri podvojena, dualna kriterija – forsiranje napretka uz ignoriranje povijesti nasuprot razvoju uz korištene znanja i iskustava akumuliranih u zatečenom stanju, napredak nacije u odnosu prema napretku pojedinca te, konačno, planiranje razvoja nasuprot spontanom.
Ovaj prvi iz serije dualnih kriterija – ignoriranje povijesnog razvoja i nametanje rješenja ne obazirući se na zatečeno stanje, prema Hayeku, negira dosegnute vrijednosti društva, kao i svakodnevnu praksu te ih nasilno odbacuje, dovodeći do brojnih negativnih posljedica, od kojih se neke mogu, a mnoge ne mogu predvidjeti.
Jedan od primjera je projekt Svjetske banke koja je uz pomoć autokratske vlasti, u pokrajini Mubende u Ugandi, 2010 godine nametnula projekt razvoja drvne industrije – koji se provodio nasilnim iseljavanjem siromašnih seljaka, konfiskacijom njihovih imanja i nasilnim pošumljavanjem. To je pristup koji zorno ilustrira autokratsko – tehnokratski pristup koji ignorira zatečene okolnosti, u potpunosti zanemarujući ljudska prava.
Važna je i razlika stavova koji se odnose na drugi dualni kriterij, odnosno na objekt razvoja. Dok Myrdal zagovara opći napredak kroz napredak države, Hayek to smatra prisilnim služenjem koji najčešće ili većinom nisu u interesu pojedinca. Taj kriterij, logično se nadovezuje na onaj o razlici razvoja na temelju plana – nasuprot spontanom razvoju. I tu se Hayek priklanja spontanom – tržišno orijentiranom u kojem se razvoj odvija o okruženju vladavine prava i socijalnih normi. Hayek Odbacuje ideju autoriteta koji bi sustav i okolnosti dizajnirao ili ih kontrolirao. Iznimku čine razvojni napori u području uspostave javne infrastrukture. S druge strane, Myrdal je zagovornik aktivnog utjecaja vlasti u procesima planiranja i provođenja razvojnih strategija.
Autor u drugom dijelu knjige, na temelju kriterija koja je definirao kroz zamišljenu raspravu dvaju nobelovaca, prepoznaje okolnosti, kao i pristup rješavanju pojedinačnih, konkretnih situacija. Analizirajući brojne primjere – William Easterly traži odgovore na pitanja poput – provodi li se neka intervencija u zemlji autokratske vlasti ili demokratske i slobodne, kojim se metodama vlast poslužila u provedbi mjera, koje svjetske institucije su joj u tome pomogle, kavi su rezultati postignuti, jesu li eventualni pozitivni pomaci bili dio plana ili su nastali spontano.
Prateći i analizirajući primjere, postaje jasno da su oni anegdotalni – izabrani nekim proizvoljnim kriterijem i interpretirani tako da podupiru autorovu tezu o slobodnom pojedincu kao jedinom preduvjetu uspjeha, i obratno – autoritarno tehnokratskom pristupu, kao garantu neuspjeha. Nerijetko se čini da su zaključci na temelju primjera doneseni uz predrasude, ne uzimajući u obzir sve okolnosti – već ističući samo one koji potvrđuju superiornost slobodnog tržišta, odnosno superiornost razvoja u spontanoj organizaciji slobodnih pojedinaca, u odnosu na tehnokratski vođeni razvoj u autoritarnom okruženju.
Najprije – jasno je da su ljudske slobode jedan od značajnih faktora dugoročnom razvoju – ali nisu dovoljan. Brojni su primjeri, a nisu spomenuti u knjizi, u kojima demokratski izabrana vlast pokazuje lošije razvojne rezultate nego autokratska. Odnosno, demokratski izabrana vlast ne garantira slobodu pojedinca koje bi uspješno generirali vlastiti ekonomski probitak, već je potrebno razviti institucije kontrole demokratske vlasti (check & balance) – a ponekad i u određenim okolnostima, pogotovo kod najsiromašnijih, se to ne može i neće desiti spontano.
Sva tri dualna kriterija koje autor predlaže i koristi kao “metriku” u analizi slučajeva, mogu se relativizirati. Prvi – koji se odnosi na ignoriranje povijesti (Blank Slate pristup) djeluje najvjerodostojnije. Naime, jasno je da u svakom razvojnom nastojanju nasljeđe igra važnu ulogu. Ipak, zašto, na primjer, negativno interpretirati tehnokratsku intervenciju cijepljenja djece u siromašnim Afričkim zemljama. Ne radi se o tome da je tehnokratski pristup svjetskih institucija koje povremeno djeluju kroz autokratske režime stvar izbora, često je to stvar nužnosti. Meni se čini da pozitivni primjeri, kad ih ima, pokazuju da zatečene okolnosti treba respektirati, ali ne treba unaprijed odbacivati nastojanja samo zato što su tehnokratska i zato što djeluju kroz autokratske režime.
Druga dva kriterija su povezana. Odnosno, napredak pojedinca i bogatstvo države su nedjeljivi a ta činjenica omogućuje da spontani razvoj bude značajno potpomognut razvojem koji planski financira država. Čak i autor priznaje pozitivan doprinos države u razvoju infrastrukture, ali taj doprinos je i značajno širi. Naime, u vrijeme najmodernije tehnologije koja omogućuje ekonomsku konkurentnost na globalnoj razini – razvoj infrastrukture se proteže od prometa do vrhunskog školstva pa onda i dugoročnih fundamentalnih istraživanja – koja nisu bez plana i koja ne mogu desetljećima financirati pojedinci. U tom smislu – moderni gospodarski razvoj je pod značajnim utjecajem državnih institucija koje, kroz poreze, financiraju pojedinci. Nakon toga, na temelju dobrih preduvjeta – nastupa spontanost u razvoju. U takvim okolnostima spontani utjecaj slobodnih pojedinaca sigurno vodi u tržišni probitak, najviše zbog inovativne i efikasne primjene svih raspoloživih dobara, kako onih koje stvaraju poduzetnici, tako i onih koje je dugoročno i uporno financira i razvija država.
William Russell Easterly (born September 7, 1957) is an American economist, specializing in economic development. He is a Professor of Economics at New York University, joint with Africa House, and Co-Director of NYU’s Development Research Institute. He is a Research Associate of NBER, senior fellow at the Bureau for Research and Economic Analysis of Development (BREAD) of Duke University, and a nonresident senior fellow at the Brookings Institution in Washington DC. Easterly is an associate editor of the Journal of Economic Growth.
Easterly is the author of three books: The Elusive Quest for Growth: Economists’ Adventures and Misadventures in the Tropics (2001); The White Man’s Burden: Why the West’s Efforts to Aid the Rest Have Done So Much Ill and So Little Good (2006), which won the 2008 Hayek Prize; and The Tyranny of Experts: Economists, Dictators, and the Forgotten Rights of the Poor (2014),[3] which was a finalist for the 2015 Hayek Prize.
