Život danas je bolji nego ikada. Statistički gledano, ljudi su bogatiji i žive duže. Ipak, milijuni ljudi i dalje žive u siromaštvu, ugroženi su bolestima koje je razvijeni svijet savladao odavno. Zbog čega je tako? Koji su preduvjeti razvoja, što mu pogoduje, a što koči? Zašto dolazi do nejednakosti između zemalja i između ljudi? Treba li nas ona zabrinjavati? Kako pomoći siromašnijima da uhvate korak s ostalima i može li se to?
To su pitanja koja postavlja, a onda i uz detaljnu argumentaciju i odgovara Angus Deaton u knjizi The Great Escape, izdane 2013 godine. Radi se o izuzetnom djelu nobelovca, kome je to priznanje za doprinos u ekonomiji na području analize potrošnje, siromaštva i blagostanja, dijeljeno 1995. godine.
U naslovu je sadržana ideja knjige, odnosno usporedba s popularnim filmom u kojem Steeve McQuinn predvodi operaciju bijega iz nacističkog logora tijekom drugog svjetskog rata. Autor ovom paralelom ističe sličnost između bijega zatvorenika iz logora i bijega čovječanstva iz siromaštva, bolesti i smrti. Knjiga, slično kao i film, ističu da je napredak opći cilj, ali nisu svi ljudi izloženi istim okolnostima, nemaju svi iste sposobnosti, a nemaju svi niti istu sreću – pa i rezultat njihove namjere nije isti.
Već u uvodu autor konstatira da je današnji svijet daleko bolji nego prije 250 godina, od kada se, počevši s pokretom prosvjetiteljstva između 1750 i 1850 godine, zapravo može pratiti ubrzani razvoj društva. Iako je veliki broj parametara koji bi se trebali uzeti u obzir, knjiga se koncentrira na ekonomski razvoj i zdravlje ljudi – ne samo na apsolutne dosege već i na nejednakost koja se pri tome stvara.
Ovdje je zanimljivo primijetiti da nejednakost u knjizi nije u negativnoj ulozi – nego se opisuje kao logična posljedica razvoja. U tom smislu nejednakost nije problem sama po sebi – već postaje problem ako oni razvijeniji, koji su daleko odmakli na putu napretka, iskoriste svoju poziciju za onemogućavanje razvoja ostalih. Iako autor priznaje postojanje takvih tendencija navodi ih usputno – ne smatra ih glavnom, pa čak niti značajnom preprekom razvoja siromašnih.
Na ovaj stav bih gledao s rezervom – jer za opstruiranje napretka nije nužna eksplicitna namjera – već je činjenica enormne ekonomske nejednakosti dovoljna za trgovinsku nadmoć koja tu nejednakost samo produbljuje.
Izneseni podaci, iskorišteni u argumentaciji općeg trenda napretka – dokazuju da se ekonomski razvoj događa svugdje u svijetu i da je u korelaciji sa životnim vijekom stanovništva – ali i to da ekonomski razvoj nije isključivi razlog dužeg životnog vijeka ljudi – te da je i rast i životni vijek izrazito nejednolik. Podaci pokazuju i to – da se nejednakost između zemalja s vremenom ne smanjuje. Doduše – zbog brzog napretka velikih, mnogoljudnih zemalja – Indije i Kine – i njihovog napretka, globalno gledajući ukupna nejednakost među ljudima je manja.
Kako ekonomski razvoj utječe na kvalitetu života koju na elementarnoj razini karakterizira očekivano trajanje života? U razvijenijim zemljama očekivani životni vijek je duži, a korelacija je evidentna. Radi se, u najvećoj mjeri, o boljoj zdravstvenoj skrbi za novorođenu djecu. Siromaštvo iz kojeg proizlazi nedostatak ili neprimjenjivanje ispravne medicinske njege, nefunkcioniranje zdravstvenih institucija, nedostatak znanja pa čak i elementarnih preduvjeta zdravlja, poput čiste vode – utječe na veliku smrtnost djece u prvim godinama života – što je glavni parametar koji utječe na očekivani životni vijek nacije.
Kako se očekivani životni vijek često uzima kao mjera kvalitete života u nekoj zemlji, treba biti oprezan u analizi i uzeti u obzir da se smanje mortaliteta kod djece značajnije odražava na statističku dugovječnost. Zbog toga se napor za produženje života starijih i bolesnih – pogotovo u razvijenim zemljama koje su problem smrtnosti djece odavno riješile – čini manje uspješnim, a napredak sporijim.
Zanimljiva, ali za mene neočekivana je autorova teza o potpunoj promašenosti “hidrauličnog” pristupa pomoći siromašnima. Prema tom principu – potrebno je u siromašne zemlje upumpavati novac, što će izravno utjecati i na rast ekonomske moći, a isto tako i na zdravlje i životno vijek ljudi. Autor dokazuje, vrlo uvjerljivo prezentirajući brojke, da ništa nije dalje od istine.
Glavni argument se oslanja na ideju – da siromašne zemlje imaju problem “upravljanja”, a ne novca. Novac je, naravno, važan ali uz nesposobnu, nezainteresiranu i korumpiranu upravu – više novaca će stvoriti samo “više istoga”. Ili, drugačije rečeno, humanitarna pomoć koja je posljednjih desetljeća prerasla u “industriju” pomoći – gdje su zemlje donatori pod stalnim internim pritiskom, tako da je slanje financijske pomoći gotovo pa neizbježno, potpomaže nesposobnost i nezainteresiranost državne administracije zemalja primatelja.
Taj problem je prepoznat pa se uvode različiti oblici kontrole, ili se pomoć uvjetuje unaprijed dogovorenim projektima, kontrolnim mehanizmima i eventualnim reperkusijama, ali te mjere rijetko ili nikad nemaju dugoročan efekt.
Zbog toga se, prema mišljenju autora, najbolja pomoć koju razvijene zemlje mogu pružiti treba tražiti u domeni u kojoj su te zemlje i najbolje, i to unutar vlastitih granica. Odnosno, treba napustiti ideju “upumpavanja” novaca, već se koncentrirati na razvoj novih cjepiva, lijekova ili kompleksnih terapija, za AIDS – na primjer. Potrebno je inzistirati na skraćivanju rokova unutar kojih su zaštićena farmaceutska licencna prava. Pružati pravnu ili konzultantsku pomoć u trgovinskim pregovorima sa značajno jačim trgovačkim partnerima. Poticati tehnološki razvoj, koristan i primjenjiv u zemljama koje takav razvoj ne mogu financirati. To su oblici pomoći koji će razviti društvo – podići njegovu ekonomsku moć siromašnih ili slabije razvijenih i omogućiti zdraviji i dugovječniji život svima.
Sir Angus Stewart Deaton FBA (born 19 October 1945) is a British-American economist and academic. Deaton is currently a Senior Scholar and the Dwight D. Eisenhower Professor of Economics and International Affairs Emeritus at the Princeton School of Public and International Affairs and the Economics Department at Princeton University. His research focuses primarily on poverty, inequality, health, wellbeing, and economic development. In 2015, he was awarded the Nobel Memorial Prize in Economic Sciences for his analysis of consumption, poverty, and welfare.
