Knjiga Against the Grain: A Deep History of the Earliest States je izdana 2017. godine i predstavlja vrlo argumentirani doprinos James C. Scotta u razbijanju mita o civilizaciji kao kontinuiranom procesu društvenog napredovanja. Još preciznije, autor se uspješno obračunava s tradicionalnim povijesnim narativom u kojem se uspostava države temeljene na poljoprivrednoj proizvodnji smatra napretkom i posljedicom civilizacijskog sazrijevanja.
Doduše, James C. Scott je dokazani kritičar uspostave i rasta državne moći, zbog čega mu brojni znanstveni oponenti predbacuju pristranost. Ipak, radi se o jednom od citiranijih autora iz područja političkih znanosti, a argumenti koje iznosi djeluju vrlo vjerodostojno.
Argumentiranje te tvrdnje autor započinje opisom historijskih okolnosti daleko prije nastanka većih naselja s karakteristikama državnog ustroja. Opis započinje, zapravo s primjenom vatre u svakodnevnom životu jer je upravo ona pokrenula značajne i transformativne promjene društvenog uređenja.
Konkretnije, značajno ubrzanje društvene evolucije započinje otkrićem i primjenom vatre u razdoblju Homo erectusa, prije oko četiri stotine tisuća godina. Vatra je, istovremeno, omogućila značajno reduciranje radijusa lova – jer je kuhanjem hranu učinila iskoristivijom, odnosno nutritivno efikasnijom, ali je predstavljala i alat za postupnu ali dramatičnu preobrazbu ljudskih naselja i okoliša.
Kao posljedica efikasnijeg korištenja prirodnih resursa, smanjenja radijusa lova, kao i zbog vrlo pogodnih prirodnih okolnosti u područjima bogatim vodom u kojima je različite sezonske hrane bilo u izobilju, započela je društvena transformacija karakterizirana dužim zadržavanjem nomadskih skupina na izabranim lovištima. Takva zadržavanja ponekad su trajala i generacijama, što je omogućio postupno udomaćivanje jestivih biljaka ali i životinja.
Prema nekim arheološkim nalazima i tragovima, udomaćivanje biljaka i životinja se pojavilo u razdoblju od osam tisuća do šest tisuća godina prije nove ere. To znači da su nomadska plemena planski koristili zemlju i životinje gotovo četiri tisuće godina prije pojave prvih pastoralno-agrarnih naselja i početka civilizacije koju opisuju povjesničari. Još preciznije rečeno, ljudi su počeli uzgajati biljke i životinje u vrijeme potpune prevlasti lovno sakupljačkog načina života i koristili ih stotinu i šezdeset generacija prije nego je sjedilački, agrarno-pastoralni način života postao uobičajen.
Autor upozorava na standardni narativ koji transformaciju načina života opravdava željom za sigurnošću koju garantiraju planirani poljoprivrednih prinosi u odnosu na nesiguran lov i sakupljanje, a sve na temelju dostignute više razine mentalnog razvoja primitivnog čovjeka, pogotovo u području organizacije i reduciranjem impulzivnosti lovaca i sakupljača. No, radi se o potpuno pogrešnoj interpretaciji okolnosti – jer primitivni čovjek je imao izrazito visoke sposobnosti planiranja koje su se manifestirale u organiziranom lovu, kao i iskorištavanju sezonalnih prirodnih promjena radi planskog prikupljanja biljnih plodova. Istina je, prema tvrdnjama autora, da su ljudi generacijama ekonomično koristili prirodne resurse bez namjere za višim stupnjem organizacije koje prepoznajemo u gradovima i državama sve dok je to bilo moguće, a to znači dok su klimatske okolnosti takav način života omogućavale.
Jedna od glavnih transformacijskih okolnosti je promjena klima koja je u određenim razdobljima značajno sužavala prostore lova i sakupljanja, te primoravala nomadska plemena na zadržavanje na skučenom prostoru pogodnom za preživljavanje, a onda i ne dodatno kultiviranje biljaka i životinja radi nadomještanja oskudnijih prirodnih resursa. Dobar primjer je razdoblje globalnog zahlađenja koje je nastupilo oko šest tisuća i dvije stotina godina prije nove ere i tijekom kojeg su se u području Mezopotamije oblikovala prva ozbiljnija stalna naselja lovaca i sakupljača.
Transformacija ljudskog društva je, naglašava autor knjige, kontinuirani proces koji je zahvatio promjenu promjenu okoliša i načina života, pa onda i ljudi – i to ne samo u socijalnom smislu, već i fizičkom.
Već u razdoblju od pet tisuća godina prije nove ere mogu se naći tragovi nekoliko stotina sela koja su provodila kultiviranje žitarica. Istovremeno trajao je i proces udomaćivanja životinja – hvatanjem, hranjenjem i planskim parenjem. U tom, generacijama dugom procesu, su biljke i životinje prolazile kroz značajne prilagodbe, mijenjajući se do stupnja ovisnosti o čovjeku. No, niti čovjek nije ostao imun na promjene – i njegova prilagodba izmijenjenim okolnostima je bila značajna. Od fizičkih promjena u strukturi kostiju, zbog drugačijeg položaja tijela tijekom poljoprivrednih radova do imunoloških promjena organizma prouzrokovanih izloženosti novim zaraznim bolestima, sve do metaboličkih promjena vezanih uz nedostatak nutrijenata zbog vrlo neraznolike hrane.
Pitanje koje historičari uglavnom ne postavljaju, upozorava autor, je pitanje razloga ovim značajnim promjenama. Prema brojnim pokazateljima, život lovaca i sakupljača usklađen sa sezonskim promjenama u prirodi i lokalno dostupnom hranom, bio je bitno jednostavniji i kalorijski efikasniji nego život u agro-pastoralnim zajednicama ovisnima o vlastitom uzgoju. Autorova istraživanja pokazuju da nomadska plemena, iako sklona udomaćivanju biljaka i životinja, ne bi promijenila svoj način života bez ozbiljnih ograničenja koja je takvom životu postavila priroda. Gotovo je sigurno da je promjena nastupila zbog globalnog zahlađenju i pratećim klimatskim promjenama koje su u razdoblju od deset tisuća i pet stotina godina prije nove ere pa sve do devet tisuća i šesto godina prije nove ere značajno utjecala na smanjenje mobilnosti sakupljača i lovaca. Dugogodišnja hladnoća i oskudica prirodnih izvora hrane primorala su nomadska plemena na selidbu u područja pogodna za preživljavanje – i tako uvjetovala gušću naseljenost, a onda i masovnije korištenje te intenziviranje postojećih poljoprivrednih tehnika.
Život u takvim uvjetima je primorao ljude na intenzivniji i teži rad nego što je to bilo u vrijeme prirodnog izobilja, a dodatno je utjecao i na znatno nižu kvalitetu života zbog nutritivno siromašnije prehrane te visoku smrtnost od zaraznih bolesti koje su prelazile sa životinja na ljude, brzo se mijenjajući u prijenosu kroz populaciju, bitno gušće naseljenu nego ikada ranije.
Ipak, agro-pastoralna naselja nastala iz nužde, samo su uvod u dalju transformaciju. Naime, uspostava agrarno-pastoralnih naselja i život baziran na poljoprivredi razvio se slijedom nepovoljnih prirodnih okolnosti barem dvije tisuća godine prije prvih naselja s državnim ustrojem. Odnosno, napominje autor, ako se kao mjera civiliziranosti odredi stupanj razvoja države i pripadajuće društvene hijerarhije, onda se nepravedno zanemaruju transformacijska dostignuća nomadskih plemena koja su udomaćivanje biljaka i životinja provele daleko prije uspostave trajnih naselja s državnim obilježjima.
Država je, naime, organizirana zajednica na ograničenom teritoriju s vrlo specijaliziranim obilježjima i funkcijama. Radi se o teritoriju omeđenom zidinama, izrazito hijerarhijskog društvenog ustroja na kojem postoji obveza plaćanja poreza i kojim dominiraju institucije poput kralja i vlasti, vojske te nekog oblika crkve.
Autor kao karakteristični primjer navodi Sumerski grad Uruk. Radi se o društvenom uređenju baziranom izrazito teškom radu i intenzivnoj poljoprivredi. Naime, da bi se omogućili visoki poljoprivredni prinosi bilo je potrebno uspostaviti funkciju navodnjavanja za koju je bila nužna mreža vodenih kanala. Na zemljanim iskopima bila je angažirana značajna radnu snagu. Takav težak posao nije se obavljao dobrovoljno, već ga je nametnula i kontrolirala država. Zbog nepopularnosti takvog života, osipanja i visoke smrtnosti kao posljedice zaraznih bolesti i niske nutritivne vrijednosti jednolične hrane, država je redovito ulazila u ratne okršaje s obližnjim naseljima ili upadala na područja okolnih nomadskih plemena da bi iz ratnih pohoda dovodila zarobljenike te ih iskorištavala kao robovsku radnu snagu.
Intenzivna poljoprivreda i proizvedeni viškovi žitarica predstavljali su odličnu poreznu podlogu, a time i osnovu za kontrolu stanovništva. Naime, žitarice imaju vrlo jasan termin sazrijevanja i žetve – što u značajno olakšava kontrolu prihoda i prikupljanje. Žitarice, također, daju visoku kalorijsku vrijednost u odnosu na težinu, a oduzeti viškovi se mogu i dugotrajno skladištiti te jednostavno transportirati. Zbog toga je u interesu države bilo inzistirati upravo na uzgoju žitarica te različitim administrativno poreznim ograničenjima svaku drugu vrstu hrane učiniti nedostupnom, kao i onemogućiti bilo koji drugačiji način života.
Autor konstatira da je najvažniji razlog uspostave i održavanja državnog ustroja bila kontrola stanovništva. U knjizi se ova funkcija države opisuje kao populacijski mehanizam. Odnosno, glavna ideja u podlozi državne organizacije je podizanju produktivnosti proizvodnje hrane i rastu broja, za tu potrebu, upregnute radne snage. Taktika za postizanje tih ciljeva se oslanjala na ratne pohode u kojima se teži porobljavanju, dok je osvajanje teritorija usputno i daleko manje važno. Taj zadatak je imao najviši prioritet jer je u okolnostima visoke napućenosti i povećane smrtnosti potrebna radna snaga mogla samo djelomično biti kompenzirana brojem novorođene djece. Osim dovođenja zarobljenika, država se brinula o kontroliranju odljeva ljudi, kako novo dovedenih zarobljenika tako i lokalnog stanovništva. Mehanizam zadržavanje porobljenih plemena najčešće se provodilo asimilacijom i kontrolom. Naime, država je primjenom porezne politike, sile i strogog kažnjavanja kontrolirala način života i razinu slobode kako novih doseljenika, tako i lokalnog stanovništva.
Povjesničari često razvoj civilizacije opisuju kao kontinuirani napredak. Međutim, napuštanje nomadskog načina života, prelazak na poljoprivredu i razvoj stalnih naselja i država je bio znatno složeniji. Društveno uređenje se generacijama mijenjalo u oba smjera. Nerijetko su snažni gradovi propadali a stanovnici raseljavali vraćajući se nekim oblicima lovačko-sakupljačkog načina života, često prateći prirodne godišnje mijene i usklađujući život i prehranu sa sezonskom dostupnošću.
Rane države su propadale zbog nemogućnosti kontroliranja devastirajućih zarazih bolesti koje su u kombinaciji s teškim uvjetima života pod kontrolom države, lokalnu populaciju tjerale u bijeg. Izrazito veliki utjecaj su imale i klimatske promjene koje su mogle dovesti do neizdrživih nestašica. Ako se tome pribroji neplansko i nekontrolirano korištenje raspoloživih prirodnih resursa koja je dodatno iscrpljivala okoliš, kao i stalna ratna ugroženost, dobiva se slika okolnosti u kojima je dugogodišnje održavanje državne hijerarhije izrazito teško i rijetko.
Ipak, periodični raspad državnih tvorevina se ne smije gledati kao na propast društva, kao što bi neki povijesni izvori sugerirali. Ne radi se o nazatku, upravo suprotno. Napuštanje prenaseljenih, bolešću kontaminiranih i prirodno devastiranih centara moći vodilo je do osnaživanja i pregrupiranja stanovništva. S protijekom vremena, prirodne okolnosti i nužnost su ponovo dovodile do mjestimičnog rasta gustoće populacije, a onda i do ponovne izgradnje naselja koje su prerastala u gradove i države.
U tako dinamičnim društvenim okolnostima nije moguće zanemariti intenzivno međudjelovanje lokalnog stanovništva okupljenog u naselja strogog hijerarhijskog ustroja s različitim nomadskim plemenima i zajednicama u privremenim naseljima, pa onda i s različitim pljačkaškim skupinama. Gradovi s centralizirano uskladištenim žitaricama i drugim prikupljenim vrijednostima, predstavljali su stalni izvor dobara privlačnih lutajućim skupinama radi podmirivanja vlastitih potreba ali i radi trgovine. Naime, robna razmjena između lokalnih, gradskih trgovaca i različitih nomadskih supina je predstavljala važnu kariku u široko rasprostranjenom trgovinskom lancu. Autor tvrdi da je u takvom odnosu postignuta ravnoteža slabosti i snage, tako da državnim vlastima zbog trgovinske razmjene nije bilo u interesu taj odnos raskinuti, jednako kao što niti organizirana pljačka nikad nije prelazila u razmjere koji bi ugrozili opstanak lokalnog stanovništva i vlasti.
Dinamika odnosa mladih država i lutajućih plemena, kao i krhkost naselja s karakteristikama države sugeriraju da uobičajeni povijesni koncept u kojem su nomadska plemena s vremenom postajala sjedilačka, tvoreći stalna i stabilna naselja, prerastajući u gradove i države – jednostavno nije točna. Radi se o promjenjivim strukturama u kojima su se izmjenjivali periodi dominacije stacionarnog načina života na određenim područjima, uz stalni fluktuaciju stanovništva između lokaliziranih centara moći i velikih brdskih ili obalnih područja u kojima državni ustroj nije bilo moguće nametnuti i u kojima je prevladavao nomadski način života.
Ukratko, moglo bi se rezimirati da ljudi su najveći dio svoje povijesti živjeli nomadskim načinom života. Tek u novije vrijeme, u vrijeme globalnog zahlađenja, oko šest tisuća godina prije nove ere, započeo je period u kojem su sjedilačka naselja, a onda i hijerarhijski ustrojene države koegzistirale s nomadskim plemenima nastanjenima u krajevima gdje je bilo nemoguće kontrolirati kretanje stanovništva i nametnuti poreznu politiku. Glavna karakteristika tog vremena je težnja države za kontrolom nad populacijom, kao i otpor stanovništva u želji za lakšim i slobodnijim načinom života. U tom međudjelovanju, prirodne okolnosti su značajno utjecale na odnos snaga.
James C. Scott je američki politolog i antropolog specijaliziran za komparativnu politiku. Posebno je zainteresiran za proučavanje agrarnih i nedržavnih društava, post kolonijalne politike i anarhizma. Njegovo primarno istraživanje usredotočeno je na populaciju jugoistočne Azije i njihov otpor različitim oblicima dominacije.
