Promjene koje su krajem prošlog stoljeća započele kao liberalizacija tržišta i globalizacija, u posljednjih dvadesetak godina prelaze u novu razvojnu fazu koja bi se mogla okarakterizirati dominacijom najsposobnijih. Naime, ekonomska politika je prerasla okvire upravljanja kretanjem rada i kapitala te započela dubinske promjene u odnosu rada i tržišnih vrijednosti. Te su promjene trasirale put drugačijem vrednovanju društvenog doprinosa, a onda i prema socijalnom raslojavanju po sasvim novim osnovama. Ne radi se više samo o razlici između bogatih i siromašnih već se uvode meritokratska mjerila naglašavajući važnost sposobnosti i osobnih zasluga za dostignutu socijalnu poziciju. Razorni efekti takvog raslojavanja mogu se dobro uočiti na primjeru podjele društva na sposobnu i obrazovanu elitu koja je zaslužila i kojoj pripada viši društveni razred te na one manje obrazovane iz nižih društvenih slojeva.
U knjizi Tyranny of Merit – what’s become of the common good, politički mislilac i filozof Michael J. Sandel sastavio je i obrazložio vrlo opsežnu analizu godinama razvijanih političkih i ekonomskih utjecaja koji su doveli do uzleta meritokratske ideje, s njom i nove te kvalitativno drugačije podjele. Njegovo djelo je značajan doprinos razumijevanju aktualnih, a vrlo vjerojatno i mnogih nastupajućih tektonskih poremećaja u funkcioniranju društva.
Autor, kao uvod u temu, analizira nedavne primjere prijevara kod upisa na američko sveučilište, ističući da se ne radi o izoliranim slučajevima nego o uhodanim metodama na uspostavljenom tržištu ilegalnog pristupa prestižnim obrazovnim institucijama. Ako se problem ilegalnosti prepusti pravosuđu, ostaje mnogo važnije pitanje – zašto postoji tako izraženi imperativ upisa na neko od prestižnih sveučilišta?
Prema tezi autora, razlog je težnja pripadnosti elitnom društvu financijski uspješnih i socijalno priznatih koja se, prema meritokratskom konceptu, zaslužuje osobnim angažmanom i talentom. Pri tome sveučilišta i koledži predstavljaju siguran put prema tom cilju, ne samo zbog znanja koje se tamo stječe, nego još i više zbog statusa uspješnosti i postignuća koje pripadnost elitnom sveučilištu nosi. Zbog toga se roditelji ne libe upotrijebiti svako raspoloživo sredstvo pomoću kojeg će svoju djecu smjestiti na sigurnu stazu uspjeha. Jasno, prijevare kod upisa u elitna sveučilišta su moralno neprihvatljiva metoda ostvarivanja tog cilja – ali i legalne metode upisa, kako pokazuje autor, predstavljaju privilegiju bogatijih i socijalno povlaštenijih.
Na početku vrlo opsežne i suptilne analize, autor razjašnjava zašto je visoko obrazovanje – a misli se na koledže i sveučilišta – siguran put u elitno društvo privilegiranih. Naime, radi se o procesu koji materijalizira ideju sposobnosti i zaslužnosti – sažetoj u sintagmi: “uz talent i trud, možeš sve što hoćeš”. Naravno, taj koncept zvuči pravedno i poticajno ali to je idealizirana slika koja se u praksi ne može realizirati pa vodi prema pogodovanju višim socijalnim slojevima te uspostavi vrijednosne razlike između uspješnih i neuspješnih.
Teza o jednakim mogućnostima uz koje je osobno zalaganje i talent jedini kriterij uspjeha nije realna jer izostavlja bitne elemente zatečene socijalne pozicije, utjecaja roditelja i okoline, vlastite predispozicije pa i sreću. No, mnogo je važnija demoralizirajuća komponenta te nerealne tvrdnje – koja priznanjem dosega uspješnih jer su se angažirali, implicitno optužuje neuspješne da su za svoj neuspjeh sami krivi. Dalja implikacija te tvrdnje je da uspješni zaslužuju svoj uspjeh, a neuspješni zaslužuju svoj neuspjeh.
Upravo je ta vrijednosna podjela u korijenu nove nejednakosti koja se širom svijeta manifestira na različite načine. Negdje je to nacionalizam i otpor ekonomskim migracijama, negdje je otpor globalizacijskim ili integracijskim procesima, a negdje je to otpor idejama elitne manjine objedinjen u populističkim politikama. Uglavnom, autor knjige smatra da meritokratska podjela predstavlja dijagnozu trenutnog društvenog stanja pa u knjizi traga za razlozima njenog nastanka, ali i metodama otpora.
U tom nastojanju autor započinje analizu s političkim i ekonomskih promjenama osamdesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme je na društvo snažno djelovao trend ekonomske liberalizacije uz snažnu globalizacijsku inicijativu. Taj je koncept promovirao tehnokratski razvoj ekonomskih, a onda i svih ostalih komponenti društva na temelju slobodnih tržišnih mehanizama. Maksimiziranje ekonomske efikasnosti djelovalo je na društvo potičući uspostavu globalnog, nadnacionalnog, kozmopolitskog identiteta. Kao neželjeni produkt takve promjene javlja se nova svjetonazorska podjela u kojoj se jasno određuju granica između politika otvaranja i zatvaranja, zamjenjujući dotadašnje podjele na lijeve i desne.
Od 1980. godine, odnosno s jakim političkim utjecajem Ronalda Regana i Margaret Tacher – smanjuje se utjecaj vlada na oblikovanje ekonomske politike, a oblikovanje društvenih okolnosti prepušteno je znatno liberalnijim tržišnim mehanizmima. Uz rast globalizacijskih tendencija i politike otvorenosti te uz liberalnije, labavije i smanjene utjecaje politike na ponašanje tržišta, uspostavlja se novi sustav vrijednosti koji sve oštrije razlikuje tržišne lidere, a nasuprot njima i tržišne gubitnike.
Ovako postavljenu društvenu scenu, koja razlikuje pobjednike i gubitnike, prepoznaju i u svojoj retorici apostrofiraju sve političke opcije. U javnim nastupima političara se sve više ističe ideja uspona – s osnovnom tezom ravnopravnosti kroz jednakost prilika. Takva retorika priznaje, a često i odobrava rastuću ekonomsku nejednakost ali ju smatra nužnom u okolnostima snažnog ekonomskog rasta te ju opravdava jednakošću prilika za rast i razvoj.
Ipak, meritokratski koncept, prema kojem je uspjeh utemeljen na jednakim prilikama, a ovisan isključivo o slobodnoj volji pojedinca – može funkcionirati isključivo u idealnim okolnostima stvarne jednakosti. Na žalost, prilike jednake za sve ne postoje nigdje u svijetu i ne mogu uspostaviti čak niti u teoriji. Naime, meritokratska etika ne uzima u obzir okolnosti koje su izvan kontrole pojedinca a snažno podupiru njegov prosperitet. Čak da je moguće uspostaviti društvo koje je riješilo problem socijalnih razlika, i dalje ostaje nerješivi problem urođenih talenata koji bez posebnih zasluga vode prema superiornosti.
Ta ista etika, ispuštajući iz vida važne urođene sposobnosti i zanemarujući snažan utjecaj socijalnih razlika, vodi prema podjeli na dobitnike i gubitnike kod kojih se dobitnici osjećaju nadmoćno, dok su svi ostali poniženi zbog svoje vlastite uloge u neuspjehu. Upravo je osjećaj gubitništva i poniženja glavna pokretačka snaga novonastalih populističkih politika koje se, na primjer, manifestiraju kao predsjednička pobjeda Donalda Trumpa ili napuštanje EU u Velikoj Britaniji (Brexit).
Važno je razumjeti da filozofija zasluge nije nužno loša. Radi se o promoviranju efikasnosti, kvalificiranosti i sposobnosti za obavljanje nekog posla. Također, ona je dobra podloga za nediskriminirajući pristup – primjenjujući kriterij “najboljeg za posao”. Drugim riječima, kad se odlučujemo za liječnika, na primjer, očekujemo najkvalificiranijeg, a očekujemo i da je svoju kvalifikaciju stekao u ravnopravnoj konkurenciji ostalih kandidata. Ipak, problem nastaje kad se princip “najboljeg” transformira u moralno vrednovanje članova društva na temelju procjene koliko su truda i talenta uložili u svoju poziciju.
Ova transformacija vrijednosnog sustava započela je krajem prošlog stoljeća. Ranije se tradicionalni sustav vrijednosti bazirao se na društvenom doprinosu i slobodi – odnosno, govoreći ekonomskim jezikom, rast BDP-a je ocrtavao bogatstvo i napredak cijelog društva. S rastućim utjecajem liberalnog kapitalizma te uz jačanje globalizacijskih trendova mijenja se i vrijednosni sustav pa do izražaja dolazi načelo osobne zaslužnosti prema kojem se ljudi dijele na uspješne pobjednike i one druge, gubitnike – a svatko dobiva upravo ono što zaslužuje. U posljednjem desetljeću, a posebno u vrijeme Baraka Obame, znatno se intenzivirala retorika osobnog rasta koja se temelji na meritokratskim vrijednostima i definira trud i talent kao jedino sredstvo uspjeha, a postignuti uspjeh kao moralnu vrijednost.
Takva retorika, osim što nije istinita, nije svima niti prihvatljiva jer ispušta iz vida sve koji nisu spremni, nisu sposobni ili ne mogu slijediti društveni diktat osobnog rasta. Oni takvu nametnutu normu prepoznaju kao argument podjele na uspješne i neuspješne – pobjednike i gubitnike. Radi se o podjeli koja je demoralizirajuća i koja narušava društvenu koherentnost te onemogućuje međusobnu solidarnost.
Jedna od posljedica vjerovanja u retoriku uspjeha temeljenog na trudu i talentu je i uspostava školskog sustava kao glavne institucije za dokazivanje sposobnosti za rast i razvijenih sposobnosti. Moderni globalistički orijentirani političari ukazuju da je edukacija odgovor na problem nejednakost pa visoki stupanj obrazovanja garantira globalnu konkurentnost, ekonomski prosperitet i napredovanje na socijalnoj skali. Nažalost, pri tome se gubi iz vida posljedica takvog stava koja manje obrazovane lišava socijalnog uspona, a oni – zbog meritokratske retorike – tu situaciju mogu i moraju smatrati vlastitom odgovornošću i krivnjom.
Taj stav daje pravo socijalnoj eliti da na radništvo gleda s visoka. U novije vrijeme su, pokazuje praksa, predrasude prema manje educiranim građanima izraženije nego prema bilo kojoj drugoj socijalnoj grupi. Zanimljivo, ta se činjenica čini kontradiktorna jer je opće prihvaćena ideja da školovanje umanjuje podložnost predrasudama. Ipak, očito je da edukacija ne predstavlja dovoljan preduvjet odbacivanje predrasuda, niti ona vodi objektivnom razumijevanju socijalnog konteksta. Upravo suprotno, edukacija pogoduje jednostavnijem pronalaženju objašnjenja za unaprijed zauzeti stav – tako da meritokratska elita razlog za loš socijalni status manje obrazovanih pripisuje njihovom osobnom propustu, što bi značilo da ih smatra moralno inferiornima. Ne manje važno, negativan stav prema nedostatku edukacije je opće prihvaćen do te mjere da ga nevoljko priznaju i manje educirani, boreći se s osobnim osjećajem manje vrijednosti.
Ovakav javni diskurs prevladava i na političkoj sceni pa se podrazumijeva da je političko vodstvo najbolje prepustiti vrhunski školovanima. No, naglašava autor, to je apsurd jer nema uporišta u praksi koja bi potvrdila tu ideju. Radi se o meritokratskoj predrasudi koju izgrađuje moderna politička retorika bazirana na ideji pametne politike oboružane informacijama i znanjem. No, praksa upućuje na povijesne primjere koji potvrđuju da su praktična mudrost i razvijene građanske vrijednosti značajniji preduvjet vođenju dobre i uravnotežene politike. Ta su znanja neutralna u odnosu na obrazovanje. Zapravo, nema nikakve poveznice između razine obrazovanja i moralnih kvaliteta političara. Ipak, usprkos tome pokazuje se da je u novije vrijeme obrazovanje ključ u odabiru političke opcije. U SAD birači učestalo odabiru svoju političku opciju prema stupnju vlastitog obrazovanja, a ne prema ekonomskom statusu.
Zanimljiva je promjena biračkog tijela u posljednjih dvadesetak godina. Naime, izražena je volja obrazovanih birača da u novije vrijeme teže izboru lijevih opcija, dok je ranije za lijevu opciju glasalo niže obrazovano radništvo. Može se zaključiti da se radništvo s kraja dvadesetog stoljeća, transformiralo u elitu intelektualaca i profesionalaca. Ova promjena nije donijela smirivanje tenzija – već samo do naglašavanje nove podjele na obrazovanu elitu i ostale. U nedostatku političke opcije koja bi zaštitila manje obrazovane od obezvređivanja njihovog društvenog doprinosa – oni pokušavaju zaštititi svoje vrijednosti okupljajući se oko populističkih ideja.
Dinamiku političkog razilaženja možemo uočiti u političkom nastupu vladajućih političara koji iskazuju netrpeljivost prema svima koji zastupaju drugačije mišljenje, ne samo zbog suprotstavljenog stava – već i zbog osjećaja znanstveno utemeljene nadmoći. Ipak, sukob ne proizlazi iz nedostatka informacija, već zbog njihove pristrane interpretacija pod utjecaja građanskog otpora, različitih moralnih vrijednosti te nedostatka povjerenja.
Konstatirajući novu podjelu i rastući antagonizam koji u podlozi ima moralna vrijednosna razmimoilaženja, autor naglašava da nema osnove za moralnu superiornost obrazovane, talentirane i socijalno visoko pozicionirane elite. Naime, meritokratski moralni sud zanemaruje činjenicu da su talent i društvene okolnosti, na kojima se on zasniva, izvan kontrole pojedinca. Da bi meritokraciju mogli smatrati moralnom i društveno pravednom, okolnosti za sve bi trebale biti iste, ali one to nisu i ne mogu biti.
Okolnosti koje ideju osobnih zasluga nekritički etabliraju kao etički princip prema kojem su oni na vrhu istovremeno i najispravniji i najkvalitetniji članovi zajednice, uspostavljaju moralno mjerilo koje nejednakost povezuje sa sposobnošću – sugerirajući da sposobni zaslužuju svoj društveni položaj, a isto tako da oni koji nisu uspješni – zaslužuju biti niže rangiranu u hijerarhiji društva. Radi se o zanemarivanju okolnosti u kojima pojedinci djeluju – ali čak i da se uspostavi sasvim pravedno društvo koje svim pojedincima daje istu priliku, uspjeh ponovo ovisi o osobnim sposobnostima i sreći – na koje se ne može utjecati.
Upravo bog toga, ako se meritokratski pristup sagleda u svojoj biti – može se zaključiti da on ne promovira trud i efikasnost, već on predstavlja moralni sud o ljudskom ponašanju i zaslugama.
No, pitanje je što je alternativa meritokratskoj ideji pravednog društva. U povijesti su se pojavila barem dva politička pravca i oba negiraju zaslužnost kao temelj oko kojeg treba graditi pravedno društvo. No, oba ipak u konačnici vode prema neravnopravnom priznanju društvenog doprinosa pa se od meritokracije malo razlikuju.
S jedne strane radi se o liberalizmu slobodnog tržišta, a s druge – o liberalnoj državi blagostanja. Kod prvog principa uspjeh na tržištu, a onda i u društvu, nije odraz osobnog doprinosa već je to mjera vrijednosti koju procjenjuje tržište i koju je tržište spremno platiti. U tom smislu nitko sebe ne može smatrati zaslužnim za ostvarenu poziciju, već se radi o depersonaliziranim tržišnim mehanizmima izvan osobne kontrole pojedinca. S druge strane, u slučaju principa realiziranog u državi blagostanja – uspostavljeni sustav ne dopušta nekontrolirani rast osobne vrijednosti, već se brine da višak vrijednosti ostvaren na temelju povlaštene društvene i ekonomske pozicije završi ravnopravno distribuiran onima koji su igrom slučaja u lošijoj društvenoj i ekonomskoj ulozi.
No, u slučaju slobodnog tržišta – iako se pozicija ne zaslužuje temeljem osobne zasluge, ona se indirektno nameće kroz vrijednost društvenog doprinosa. Naime, oni koji uspijevaju na tržištu, teoretski, ne bi trebali ostvarenu tržišnu vrijednost transformirati u osjećaj osobne vrijednosti. Ipak, oni to čine jer evidentno imaju snažniji i respektabilniji osobni utjecaj na društvene okolnosti.
Slično je u i državi blagostanja koja se brine da se ostvareni viškovi pravedno redistribuiraju. Redistribucija viškova ne može dokinuti osjećaj natprosječnog društvenog doprinosa i zaslužnosti za opće blagostanje onih koji te viškove ostvaruju, iako se ta zaslužnost ne manifestira u proporcionalno velikom osobnom bogatstvu.
Povijest nije dala odgovor na socijalno raslojavanje, a čini se da ga ne nude niti moderne političke prakse. Zbog toga u posljednjem dijelu knjige, autor analizira utjecaj meritokratske ideje i društvene posljedice koje on donosi. Da bi se mogao sagledati društveni utjecaj nužno je u obzir uzeti uvriježeni stav prema uspjehu i to fokusirajući se na dva dominirajuća društvena procesa – na sustav obrazovanja i na rad.
Već je ranije rečeno da moderni obrazovni sustav izravno podupire meritokratski stav prema društvu. Iako je takva pozicija obrazovanja čvrsto ukorijenjena u društvo pa se čini prirodna, autor naglašava da to nije dobro za demokraciju, nije dobro za studente ali nije dobro niti za obrazovne institucije. Naime, za demokraciju nije dobro jer je izravna posljedica filtracijskih procesa, koji su u temelju modernog obrazovanja, razdvajanje društva na privilegiranu grupu obrazovanih te na ostale. Ovi ostali, u očima meritokratske elite, za ravnopravno sudjelovanje u formiranju vlasti nemaju dovoljnu teoretsku podlogu. Nadalje, studenti trpe izrazito kompetitivni i iscrpljujući klasifikacijski pritisak koji, nažalost, zbog različitih društvenih okolnosti ne garantira ultimativnu kvalitetu studenata, niti studiranja. Drugim riječima, iako je ulazna klasifikacija, ali i ona koja se provodi tijekom školovanja vrlo stresna, njeni efekti ne garantiraju kvalitetu proporcionalnu naporima i frustraciji studenata. Tome je razlog i negativna transformacija obrazovnih institucija koje se sve više usmjeravaju prema upravljanju kriterijima za upis te na kontinuiranu procjenu kandidata – daleko više nego na široku dostupnost i kvalitetu obrazovanja.
Opravdanje za takav oštar selekcijski pristup nalazi se u pogrešnoj pretpostavci jednakih mogućnosti, a koja izrasta kao nužna kontrateza društvene nejednakosti. Naime, ako su mogućnosti jednake i osobni domet je isključivo pod osobnim utjecajem – onda oštar selekcijski pristup na vrh izbacuje najvrjednije i za svoj uspjeh najzaslužnije. Ova je teza pogrešna jer zanemaruje utjecaj okoline na uspjeh pojedinca – a podaci pokazuju da socijalno više pozicionirane obitelji ostvaruju bolje rezultate na klasifikacijskim testovima – ne jer su vrjedniji, nego zato što imaju logističku pomoć od roditelja do različitih predselekcijskih programa i tečajeva. Osim svega, njihova ranija edukacija je najčešće bila vođena i nadzirana s ciljem postizanja odličnih obrazovnih rezultata, vrlo često nadopunjena planski određenim i nadziranim sportskim aktivnostima.
Dakle, nema govora o jednakim prilikama, pa onda nema govora niti o proklamiranoj socijalnoj mobilnosti koja bi i najsiromašnije, na temelju njihovog truda i zalaganja trebala repozicionirati u više socijalne slojeve. Naime, višegodišnje studije pokazuju da izrazito mali postotak siromašnih studenata uspije prijeći u viši socijalni status.
U ekonomiji, jednako važnom procesu koji oblikuje društvo, meritokracija omogućuje značajan rast produktivnosti uz značajno manji broja potrebnih radnika. Posljedica takvog trenda je značajni rast prihoda obrazovane elite, a stagnacija prihoda radništva – srednjeg i nižeg stupnja obrazovanja. Zbog toga analitičari konstatiraju da je u posljednjih pedesetak godina došlo do značajne erozije vrijednosti rada, uz konstantan rast vrijednosti znanja. Dublji značaj ovog trenda je napuštanju smislene veze između konkretnog društvenog doprinosa, materijaliziranog u rezultatima rada i njegove tržišne vrijednosti – tako da su sve češći primjeri apsurdnih odnosa između enormnih prihoda i realne društvene koristi.
Takav nesrazmjer financijske i društvene koristi vodi prema osjećaju manje vrijednosti onih na nižim stupnjevima socijalne hijerarhije. Da osjećaj manje vrijednosti i nekorisnosti među tradicionalnim radništvom ima čvrsto uporište u stvarnosti, govore podaci o broju samoubojstava u SAD, koji se u posljednjih dvadeset godina smanjio u redovima školovane populacije za 40%, dok se u redovima manje obrazovanih povećao za više od 25%.
Čak i u političkim pokušaji da se ublaži sve evidentnije raslojavanje društva, dominira meritokratski princip. Takvi pokušaju se uglavnom oslanjaju na politiku pomoći siromašnijima – nudeći financijsku pomoć, besplatno ili subvencionirano zdravstvo ili porezne olakšice na manje imućne. Međutim, nije financijska problem dominantan. Jednako je važan problem zanemarivanja dostojanstva rada. Financijska injekcija može donekle popraviti socijalni status onima koji nisu zadovoljili meritokratske kriterije uspješnosti, ali će im jasno dati do znanja da su sami kreatori vlastitog neuspjeha, a da je tome razlog nedostatak vlastitog angažmana i nedostatak potrebnih talenata – te da su zbog svega toga oni manje vrijedni.
S druge strane, vraćanje dostojanstva radu bi omogućilo drugačiji odnos prema radništvu, a onda i ublažavanje nejednakosti na sasvim drugoj osnovi. Nažalost, vraćanje digniteta radu nije u programima niti jedne dominirajuće političke opcije.
Da bi se pokrenule promjene vlade bi mogle pokrenuti programe sufinanciranja dijela plaća društveno korisnih, ali slabo plaćenih radnika – kako bi mogli voditi dostojanstven život, čak i ako njihovi doprinosi nisu valorizirani tržišnim mjerilima. Ne samo da bi to bilo pravednije, već bi takva politika poslala jasnu poruku o etičkom stavu društva prema radu. Osim toga, smatra autor, ne bi trebalo zazirati od određenih ograničenja u globalnoj trgovini, outsourcingu ili slobodnom kretanju radne snage.
Osim toga, nastavlja autor s razmatranjem ideja političko-ekonomskih unaprjeđenja, potrebno je preispitati ulogu financijskih transakcija u stvaranju nove vrijednosti. Radi li se o doprinosu zajedničkom dobru – ili se radi o aktivnostima koje imaju špekulativni karakter s ciljem korištenja povlaštene pozicije u dodatnom bogaćenju. Ako je temelj financijskih transakcija izvan domene stvaranja općeg dobra – vlade mogu mirne savjesti pribjeći poreznom uravnoteženju – pa smanjene poreze na prihode od rada, nadoknaditi iz poreza na financijske transakcije i potrošnju. Taj pristup bi imao realno ekonomske posljedice, ali bi istovremeno jasno signalizirao afirmativni stav prema radu, dok bi špekulativne poslove smjestio na nižu stepenicu društveno prihvatljivog.
Meritokratski ustroj društva se oslanja na ideji jednakih prilika, no koncept ujednačavanja prilika može biti eventualno nužan korektiv za smanjivanje socijalne nepravde, a ne dobar temelj za izgradnju pravednog društva. Pravedno društvo bi trebalo ponuditi znatno više od jednakih prilika za rast i razvoj, omogućujući dobar život svima, pa i onima koji ne mogu ili ne žele mijenjati svoju društvenu poziciju. Ne radi se o zastarjeloj ideji društva u kojem svi imaju jednako, već o društvu u kojem su okolnosti dobre za sve i u kojima se svi osjećaju vrijedno i zaslužno. Dobro se moraju osjećati i oni koji streme najkompliciranijim tehničkim ili financijskim društveno korisnim zadacima, ali i oni koji su zadovoljni s daleko manje složenim, ali potrebnim i vrijednim aktivnostima.
