Koja su ograničenja znanstvene spoznaje i kako se znanstvenici s njima nose, u knjizi “The Island of Knowledge: The Limits of Science and the Search for Meaning”, obrazlaže i argumentira fizičar i publicist Marcelo Gleiser. Knjiga je podijeljena u tri dijela – pa tako u prvom autor obrazlaže razvoj spoznaje vezane uz postanak i evoluciju svemira, u drugom dijelu se bavi evolucijom u spoznaji materije, dok je treći dio drugačiji i odnosi se na ljudska kognitivna spoznajna ograničenja.
Obrazloženja prate razvoj spoznaje od prvih predfilozofskih ideja o postanku zemlje i svemira te prate njihovu evoluciju kroz povijest, slijedeći utjecaj novih i revolucionarnih objašnjenja proizašlih iz uvida u nove činjenice. Glavnu polugu u pronalaženju novih činjenica, upozorava autor, predstavlja napredak tehnologije, nadomještajući ograničenja ljudskih osjetila. Nadalje, slično kao i u prvom dijelu ali ovaj puta na primjeru fizike čestica, autor slijedi evoluciju znanja ponirući prema sve složenijim teorijskim konstrukcijama sve do zida spoznaje. Oba područja, a radi se o kozmologiji i fizici čestica, iako su ona odabrana jer ih autor dobro poznaje i nisu ni po čemu drugačija od nekih drugih grana prirodnih znanosti, jasno oslikavaju povijesni razvoj i napredak ljudskog znanja ali i jednako jasno ukazuju na istovremeno širenje područja onoga što tek treba istražiti.
Naime, metafora otoka znanja nije odabrana slučajno. Autorova teza je da se kroz povijest “otok” ljudske spoznaje povećavao, ali se pri tome jednako brzo širila i granica neznanja, na mjestu dodira otoka – onog što znamo, i oceana – odnosno onoga nepoznatoga.
Iz povijesnog pregleda, na temelju brojnih primjera, autor konstatira da je ljudskoj prirodi svojstveno stavljanje na kušnju postojećih ideja i traganje za sve boljim objašnjenjima te usvajanje novih spoznaja, a s njima i boljeg razumijevanja svijeta koji nas okružuje. Ipak, prema autorovoj tezi, bez obzira na težnju za postizanjem univerzalnog, konačnog, sveobuhvatnog znanja – takva težnja je unaprijed osuđena na propast iz dva spoznajno nepremostiva razloga.
Najprije, u tkivo prirode upletene su zakonitosti koje izlaze izvan okvira izravnog ljudskog poimanja. Neke ideje jednostavno ne možemo provjeriti – ne samo jer još ne znamo kako, već zato što su “neprovjerljive”. Primjerice “multiverse” ideja koja predlaže postojanje različitih svemira drugačijih fizikalnih zakona, nastalih paralelnim “inflatornim” događajima nakon velikog praska – je praktički nedokaziva. Moguće da će se u nekim budućim eksperimentima moći uočiti neki indirektni utjecaji svemira iza kozmološkog horizonta – ali sigurnih dokaza o događajima izvan teoretskog dosega našeg iskustva nikada neće biti.
Slično nepoznatom svemiru izvan dosega naše spoznaje na makro razini, otvara se spoznajna provalija i na mikro razini. Naime, u kvantnoj fizici se ponašanje elementarnih čestica može matematički opisati, ali se vrlo teško to ponašanje može teoretski objasniti, a onda tu teoriju i dokazati. Na primjeru kvantne neodređenosti moguće je, prema jednoj od teorija, spekulirati o eventualnom grananju stvarnosti (many world interpretation). Prema toj teoriji, u trenutku dekoherencije valne funkcije, kada se suspregnutoj (entanglement) čestici iz mikro svijeta odredi položaj i brzina – dolazi do povezivanja s česticama makro svijete te se tako otvara novi, paralelni svijet drugačije “povijesti”. Kako se radi o potpuno novoj grani valne funkcije – u kojoj se manifestira “druga”, odvojena stvarnost – postojanje takvog novog svijeta nije moguće izravno dokazati, izmjeriti, niti se u njega eksperimentalno uvjeriti.
Ovo su, naravno, samo neki od primjera koji oslikavaju prirodu stvarnosti – i njena spoznajna ograničenja. No, postoje i spoznajne granice koje proistječu iz ljudskih kognitivnih ograničenja. Njima se autor bavi u trećem dijelu knjige.
Naime, ljudska spoznaja je definirana načinom na koji funkcionira ljudski mozak. Granice su nametnute ograničenjima osjetila i dimenzijama unutar kojih se odvija ljudski život – veličinom, vremenom, brzinom. Kao alat koji bi trebao omogućiti viši stupanj apstraktnog razmišljanja i zaključivanja, izdižući se iznad fizičkih ograničenja, razvijena je matematika. Ona se pokazala izrazito pogodna za opisivanje fizikalnih pojava. Drugim riječima, svijet koji nas okružuje je vrlo dobro matematički “opisiv” i apstraktni matematički modeli se dobro poklapaju s opažanjima u prirodi. Ipak, treba biti oprezan, upozorava autor – jer i matematika je konstrukt ljudskog mozga sa svim njegovim ograničenjima. Treba biti svjestan i uzeti u obzir da je matematički opisana priroda samo aproksimacija realnosti i to u onoj rezoluciji koju ljudski mozak može apsorbirati. Možda, kao pokušaj da se ta ograničenja vide pod drugim kutom, autor se retorički pita bi li neka izvanzemaljska inteligencija stvarnost doživljavala na isti način kao i ljudi.
Kako se kognitivna ograničenja manifestiraju u praktičnoj znanosti možemo vidjeti, na primjer, u tezi Rogera Penrosea da je ljudsku svijest nemoguće razumjeti jer se ne nalazi unutar kruga spoznajnoga. Ako je tako, ako ljudsku svijet ne možemo razumjeti i dekonstruirati, nećemo je moći niti konstruirati – pa opća umjetna inteligencija nikad neće biti dostignuta. Argument Rogera Penrosea utemeljen je na neshvatljivoj kvantnoj nedeterminiranosti moždanih procesa – pa nikakvom “determinističkom” metodom taj zid spoznaje ne možemo probiti.
Međutim, takve spoznajne barijere nisu prepreka napretku znanja. Ideje koje ne možemo spoznati izravno, izazivaju maštu znanstvenika i motiviraju ih za dalji rad. Jednako tako i ljudske kognitivne barijere neće nas odvratiti od traganja za općom istinom, samo bi nas trebala upozoriti da istina koju otkrijemo možda neće biti univerzalna – nago samo ljudska.
Marcelo Gleiser is the Appleton Professor of Natural Philosophy and a professor of physics and astronomy at Dartmouth College. He obtained his Ph.D. from King’s College London and received the 1994 Presidential Faculty Fellows Award from the White House. He is a Fellow of the American Physical Society. He is the 2019 Templeton Prize Laureate, an honor he shares with Mother Tereza, Archbishop Desmond Tutu, the Dalai Lama, and scientists Freeman Dyson and Martin Rees.
His books have been published in 15 languages and include The Island of Knowledge: The Limits of Science and The Search for Meaning, A Tear at the Edge of Creation, and The Simple Beauty of the Unexpected. A world-renowned theoretical physicist interested in cosmology and astrobiology, he has published hundreds of peer-reviewed articles, and more than a thousand essays and op-eds, and frequently participates in TV documentaries and radio shows in the U.S. and abroad. He is the co-founder of the NPR blog on science and culture, 13.7. He currently directs the Institute for Cross-Disciplinary Engagement at Dartmouth College and writes weekly for Orbiter Magazine.
