Knjigu pod naslovom Global Brain: The Evolution of Mass Mind from the Big Bang to the 21st Century izabrao sam za čitanje prema provokativnoj temi, iako o autoru nisam znao ništa. Pročitao sam nekoliko osvrta čitatelja, uglavnom afirmativnih, a čak niti oni negativni me nisu uspjeli odbiti. Radi se, naime, o vrlo zanimljivoj ideji evolucije upravljane adaptivnim mehanizmima globalnog biološkog, komunikacijski isprepletenog, kompleksnog sustava. Drugačije rečeno, prema autoru, cjelokupni biološki sustav se može smatrati globalnom komunikacijskom mrežom koja kroz karakteristične kompleksne adaptivne mehanizme izravno podupire proces grupne selekcije – koja je odgovorna za razvoj života kakav poznajemo.
U toj ideji su me zaintrigirala oba koncepta – grupna selekcija u koju ne vjerujem, te mehanizam kompleksne adaptacije – koji je, barem po mojem mišljenju, novo područje istraživanja i predstavlja okvir za drugačije razumijevanje prirodnih mehanizama.
Jasno, ideja grupne selekcije nije nova i ne predstavlja posebno otkriće – ali je u znanosti prilično nepopularna, najviše jer brojni dokazi snažno govore u prilog individualne selekcije, a eventualne prednosti mehanizma grupne selekcije su dvojbeni.
Malo je dokaza da je dijeljenje grupa organizama pospješilo ili utjecalo na razvoj bilo koje nasljedne osobine. Tim više što je dijeljenje grupa na osnovi neke preferirane karakteristike znatno sporije i rjeđe nego što je učestalost reprodukcije pojedinačnih organizama. To znači da je grupna selekcija bitno manje efikasna, a onda i znatno manje vjerojatna u razvoju osobina odgovornih za preživljavanje, nego što je to individualna selekcija.
No, autor knjige, Howard Bloom, se nikako ne slaže s položajem grupne selekcije. U tekstu, iz poglavlja u poglavlje, niže brojne primjere biološkog povezivanja i razvoja, počevši od prvih jednostaničnih organizama prije više od 3 milijarde godina, pa do današnjih dana. On smatra da je povezivanje i kompleksna biološka interakcija na grupnoj razini vođena zakonitostima zbog kojih se cijeli proces može promatrati integralno – kao da djeluje prirodni globalni um.
Naime, od jednostaničnih organizama uočljiva je prirodna težnja povezivanja pojedinačnih elementarnih komponenti u sve složenije sustave. Upravo je to i temelj učećeg sustava koji se razvija prema sve većoj kompleksnosti. Prema tom konceptu su jedinke – na različitim razinama kompleksnosti – zapravo, personificirane hipoteze, čija se ispravnost provjerava u procesu evolucije kojom dominira princip grupne selekcije. To znači da su mehanizmi izbora usmjereni na dobrobit grupe – a ne na dobrobit pojedinca. Kad autor govori o jedinkama, odnosno pojedinačnim sudionicima u procesu rasta i razvoja – onda misli na jednostanične organizme na osnovnoj razini, pa na više stanične na sljedećoj razini kompleksnosti i tako redom preko biljaka i životinja do društvenih zajednica i civilizacije.
Howard Bloom zastupa tezu da proces evolucije bazirane na grupnoj selekciji – nije slučajan proces – već se radi o djelovanju vođenim univerzalnim adaptivnim mehanizmima koji jednako djeluju na svim razinama. Radi se pet tipova utjecaja koje autor opisno dijeli na mehanizam prisilnog usuglašavanja (conformity enforcers), poticanja različitosti (diversity generators), internoj procjeni (inner judges), raspodjeli resursa (resource shifters) i međugrupnom natjecanju (intergroup tournaments).
Utjecaj ovih prirodnih mehanizama manifestira se istovremenim djelovanjem na pojedinačne biološke komponente globalnog sustava prisiljavajući ih da se udružuju na principu sličnosti, ali i da se pojedinačno mijenjaju ne bi li se istakla individualna različitost. Osim ta dva principa koja djeluju na pojedinačni entitet, druge tri silnice djeluju na ponašanje grupe – tako da interna procjena vodi do izolacije i odumiranja jedinki koje ne doprinose prosperitetu grupe, dok mehanizam distribucije resursa spontano upravlja prosperitetom perspektivnih dijelova sustava, odnosno potiskuje one koji nemaju potencijala za napredak. U raspodjeli resursa, i prepoznavanju perspektivnih dijelova sustava, važnu ulogu ima i princip poticanja međusobne konkurencije, odnosno uspostava okolnosti za odmjeravanje razvojnog potencijala i predispozicija za uspjeh.
U knjizi se našlo mjesta za teorijsku provjeru ove hipoteze na različitim primjerima. Jedan od značajnijih dijelova knjige posvećen je analizi konceptualnog sukoba Athene i Sparte – društava koja su navedena kao karakterističan primjer sukoba različitosti i discipliniranog konformizma, pa iz tog sukoba autor izvlači zaključak o univerzalnom utjecaju poticanja različitosti u odnosu na pritisak konformizma.
Howard Bloom postavlja teoriju globalnog biološkog sustava kao kolektivnog uma na temelju očekivanja futurista, prepoznajući ga u prošlosti. Futuristi, naime, očekuju superbrzu komunikaciju, kvantna računala, i naprednu mrežnu infrastrukturu kao preduvjet razvoja globalne ujedinjene mreže sposobne za najsloženije inteligentne adaptivne operacije ali, prema autorovoj tvrdnji, takva mreža već postoji. Postoji, evoluira i razvija se od prvih kemijskih spojeva koje su prethodile životu na zemlji. Ključna komponenta drevnog, ali i svakog budućeg globalnog uma je komunikacija, odnosno razmjena informacija. Ona je započela najprije samo na kemijskoj razini, onda se prenijela na sve složenije razine putem DNA i dalje genetskim nasljeđem. Slijedi dalja izgradnja prirodne globalne komunikacijske mreže prijenosom znanja najprimitivnijim imitiranjem, koje datira još od prije 300 milijuna godina. Na sljedećim razinama komunikacijske složenosti pratimo razvoj čovjeka i njegove civilizacije, od prvih gradova, trgovanja, ratovanja, preko izgradnja subkulturnih grupa različitih po psihološkim profilima njihovih članova.
Na svim tim razinama napredak proizlazi iz međuigre pet mehanizama koji, zapravo, na test stavljaju svaki pojedinačni entitet, karakterističan za tu razinu složenosti, tretirajući ga kao hipotezu – i dozvoljavajući prosperitet samo “najotpornijih” hipoteza.
Ipak, autor je vrlo neuvjerljiv u dokazivanju svojih ideja. One su toliko opće da se primjeri koje navodi mogu tumačiti kao dokaz djelovanja prirodnih mehanizama koje potenciraju grupnu selekciju, stvarajući integralnu mrežu koja djeluje kao globalni um, oblikujući razvoj života na zemlji, ali isto tako mogu se protumačiti kao dokaz djelovanja mehanizama individualne selekcije.
Dodatno, koncept adaptivnog kompleksnog sustava temeljenog na mehanizmima prisilne sličnosti, poticanja različitosti, internoj procjeni, raspodjeli resursa i međugrupnim natjecanjima je površno, a po mojem mišljenju i vrlo neuvjerljivo obrazložena. Vrlo je nevjerojatna teza da bi se isti mehanizmi mogli primijeniti na svim razinama kompleksnosti. Takav primjer u prirodi nije uobičajen, ako i postoji. Zakonitosti po kojima se ponašaju kompleksni adaptivni sustavi na kvantnoj razini, nisu isti oni koji se mogu prepoznati u biologiji ili psihologiji. Ne znam zašto bi to u slučaju sve složenijih razina kompleksnosti na kojima se temelji ideja globalnog uma bilo drugačije.
Howard Bloom (born June 25, 1943) is an American author. He was a music publicist in the 1970s and 1980s for singers and bands such as Prince, Billy Joel, and Styx. He has published a book on Islam, The Muhammad Code, an autobiography, How I Accidentally Started The Sixties, and three books on human evolution and group behavior: The Genius of the Beast, Global Brain, and The Lucifer Principle.
Bloom has founded three international scientific groups. In addition to the Space Development Steering Committee (2007), he pulled together the Group Selection Squad (1995), which gained acceptance for the concept of group selection in evolutionary biology; and The International Paleopsychology Project (1997), which created a new synthesis between cosmology, paleontology, evolutionary biology, and history.
