Najčešće od znanosti očekujemo redukcionistički pristup. Da bi shvatili cjelinu, pokušavamo razumjeti dijelove od kojih se ona sastoji. Ako uzmemo fiziku za primjer, prepoznat ćemo interes za strukturu materije pa na osnovi poznavanja ponašanja elementarnih čestica slijede zaključci o ponašanju na višim razinama složenosti, od atoma do svemira. Slično je i s kemijom koja proučava sastav, osobine i transformaciju tvari ne bi li saznala svojstva složenih spojeva. Biologija analizira stanicu i njene dijelove da bi zaključila o funkcioniranju života. Ipak, redukcionizam nije jedina znanstvena pa ni filozofska praksa. Postoji i drugačiji način razmišljanja, onaj koji promatra i analizira ponašanje cjeline radi razumijevanja promjena kroz koje sustav prolazi, a onda i racionalnog predviđanja stanja koja slijede.
Donella H. Meadows, američka znanstvenica s primarnim interesom za okoliš, najpoznatija po svjetskom bestselleru The Limits to Growth – knjizi koja je prevedena na tridesetak jezika i prodana u više od trideset milijuna primjeraka, osamdesetih godina sastavila je skriptu o temeljima analize sustava. Ta je popularna skripta godinama kružila među studentima u neobjavljenom obliku. Tek 2008. godine, osam godina nakon autoričine smrti, skripta je uređena i pripremljena za objavu u formi knjige, pod naslovom Thinking in Systems.
Knjiga sistematizira osnove analize koja vodi prema drugačijem pogledu na pojave u okruženju. Pomaže u prepoznavanju funkcionalnih cjelina i načina na koji se međusobno nadopunjuju i isprepliću, oblikujući svijet koji poznajemo. Autorica napominje da analiza sustava, pa tako niti ova knjiga, nema ambiciju ponuditi savršeni alat za potpuno razumijevanje mehanizama koji oblikuju našu svakodnevicu. Njena prvenstvena namjena je opisati analitičke metode za prepoznavanje karakterističnih obrazaca ponašanja kompleksnih sustava. Konačni cilj takve analize je omogućiti planski, praktični utjecaj ljudi na okolinu radi uspostave harmoničnog i dugoročno održivog odnosa.
Jedna od važnih početnih ideja u promjeni redukcionističkog analitičkog rasuđivanja je prihvaćanje koncepta kompleksnog međudjelovanja mnoštva dijelova zbog kojeg se svojstva cjeline u bitnome razlikuju od svojstava pojedinih komponenti. Ova ideja se može izraziti i drugačije, na temelju prepoznavanja funkcije sustava. Odnosno, kad bi kompleksni sustav raščlanili na funkcionalne komponente, uočili bi da su oni međusobno povezani s izraženim međudjelovanjem te da njihovo međudjelovanje pokazuje tendenciju zajedničkom cilju, funkciji.
Da bi bilo jasnije koje su bitne karakteristike sustava, autorica ih navodi i opisuje. Prema njenim riječima, najprepoznatljiviji dijelovi svakog sustava su elementi iz kojih je on sastavljen. Redovito su vidljivi, fizički prepoznatljivi iako nisu nužno materijalni. Banalan primjer je drvo koje se sastoji od elemenata poput korijena, stabla, grana i listova. Za razliku od drveta koji se sastoji od fizičkih elemenata, politički sustav je jednako jednostavan, ali se sastoji od nematerijalnih komponenata poput političkih stranaka, vlade i parlamenta.
Jasno, elementi sustava ne funkcioniraju u vakuumu. Oni su povezani pa nakon prepoznavanja komponenata logično je i očekivano pokušati razumjeti njihove veze i međudjelovanje. Radi se o prepoznavanju protoka informacija kao i njihovoj akumulaciji u obliku informacijskih skladišta (stock).
Iako informacijska skladišta nisu uvijek lako prepoznatljiva, ona bitno utječu na dinamiku sustava. Drugim riječima, stanja informacijskih skladišta se mijenjaju pod utjecajem informacijskog tijeka i ona predstavljaju memoriju sustava koja pamti promjene tijekom vremena.
Iako utjecaj informacijskih skladišta na ukupno ponašanje sustava može biti različit, inertnost se posebno ističe. Zbog inertnosti se stanje informacijskog skladišta ne može promijeniti trenutno, nego uz određeno zakašnjenje. Upravo zbog usporene reakcije skladišta na promjenu na ulazu i izlazu, u sustavu dolazi do različitog, često vrlo neintuitivnog ponašanja.
Neintuitivne promjene koje je teško sagledati na temelju pojedinačnih elemenata, potrebno je analizirati promatrajući međusobne interakcije uključenih komponenti, i to na temelju što cjelovitijeg opisa informacijskog tijeka uz obraćanje posebne pažnje na centre informacijske akumulacije i njihovu dinamiku. Drugim riječima, potrebno je pronaći i razumjeti uzorke ponašanja sustava u vremenu.
Upravo vremenski slijed promjena u sustavu, koji se može prepoznati kao karakteristični uzročno-posljedični obrazac ponašanja, upućuje na postojanje posebnih povratnih međusobnih veza između komponenata. Povratne veze, naime, djeluju stabilizirajuće (balancing feedback loop) ili uzbuđujuće (reinforcing balancing loop) na brzinu, oblik i amplitudu promjene stanja u sustavu. Zbog toga je izrazito važno prepoznati postojanje i vrstu povratne veze kako bi se razumjela tendencija u ponašanju te kako bi se mogla procijeniti stabilnosti i predvidjeti promjena stanja u vremenu radi planiranja eventualnih korekcija.
Kao pomoć u prepoznavanju karakterističnih obrazaca ponašanja, autorica navodi četiri osnovne konfiguracije sustava, čijim razumijevanjem otvaramo put prepoznavanju njihovih nebrojenih izvedenica.
Jednostavan ali i vrlo čest sustav, kojeg pronalazimo u ulozi gradivnog elementa bitno složenijih, je onaj koji se sastoji od jednog informacijskog spremnika i nekoliko kompetitivnih uravnotežujućih povratnih veza. Školski primjer takvog sustava je termostat.
Radi se o sustavu u kojem jedan informacijski spremnik teži prema suprotstavljenim ciljevima, gornjoj i donjoj dozvoljenoj temperaturi te se usmjerava prema ciljanoj vrijednosti uravnotežujućim povratnim vezama (grijanje s mjerenjem temperature i obustavom grijanja, hlađenje s mjerenjem temperature i obustavom hlađenja). Konkretnije, da bi se postigla ciljana temperatura prostorije, ona se grije do određene temperature. Prekoračenjem namještene temperature prostorije grijanje prestaje i prostorija se počinje hladiti. U trenutku kad temperatura padne ispod dozvoljene, prostorija se prestaje hladiti i ponovo počinje grijati. Već na ovom primjeru je jasno da točnost i pravovremenost informacija o trenutnoj temperaturi prostorije igra značajnu ulogu i da njeno kašnjenje utječe na proces hlađenja i grijanja te da preveliko kašnjenje vodi u oscilatorno ponašanje s velikim amplitudama.
Nešto složeniji slučaj je sustav koji objedinjuje informacijski spremnik te jednu osnažujuću (reinforcing) i jednu uravnotežujuću (balancing) povratnu vezu. To je karakteristični slučaj koji se često pojavljuje u industriji i ekonomiji. Radi se o sustavu u kojem se dvije suprotstavljene povratne veze vežu na isti informacijski spremnik. Dobar primjer je održavanje populacijske razine u nekom ekosustavu. S jedne strane razmnožavanje je pobuđujuća povratna veza, dok je smrtnost u funkciji uravnoteženja rasta. Ovisno o dominantnoj povratnoj vezi uočava se trend promjena u ekosustavu. Više rođenih jedinki znači i veću populaciju i obratno, veći broj umrlih vodi u smanjenje populacije. Jasno, ovo je pojednostavljeni primjer koji ne uzima u obzir različite faktore koji utječu na ekosustav, poput socijalne dinamike ili zdravstvenog statusa grupe koji se mijenjaju s porastom gustoće naseljenosti, a onda oni pojačavaju utjecaj negativne povratne veze uravnotežujući populaciju, usmjeravajući ju prema ravnotežnom stanju.
U prvom primjeru je naglašeno, ali to se odnosi i na sve ostale sustave, značajni faktor utjecaja na ponašanje je kašnjenje informacije o nastupu promjene. Zbog toga autorica navodi poseban primjer sustava s jednim spremnikom i izraženim utjecajem kašnjenja. To je karakteristično ponašanje koje se često nalazi u ekonomskim sustavima i može se opisati kao problem vođenja skladišta. Radi se o informacijskom spremniku koji služi kao ublaživač promjena između robnog ulaza i izlaza a kašnjenje informacija o promjenama statusa skladišta može u potpunosti izmijeniti dinamiku ponašanja.
Uravnoteženje ovakvog sustava, kao i u slučaju termostata zasniva se na dvije uravnotežujuće povratne veze. Što je potražnja veća, skladište je praznije pa ga je potrebno brže puniti. Vrijedi i obrat, što je manja potražnja skladište je punije pa ga je potrebno sporije nadopunjavati. Sustav je uravnotežena ako je proces punjenja i pražnjenja bez inercije. U idealnom slučaju čim se skladište napuni do određene razine, prestaje punjenje. No, u slučaju da informacija o smanjenoj potrošnji kasni ili se punjenje ne može odmah zaustaviti jer pristiže roba koja je već neko vrijeme na putu, stanje skladišta prelazi gornju dopuštenu razinu. Zbog toga je pravovremena i točna informacija o nastupajućem smanjenju potrošnje izrazito bitna, a isto vrijedi i za informaciju o povećanoj potražnji koja bi mogla prekomjerno isprazniti skladište.
Kao najsloženiji sustav, autorica je sažeto predstavila sustav s dva spremnika, no njih je razdvojila u one koji se zasnivaju na neobnovljivom sadržaju, te one koji mogu računati na obavljanje sadržaja.
U slučaju neobnovljivih izvora, a tu bi dobar primjer mogla biti industrija nafte, potražnja djeluje kao osnažujuća povratna veza. Ona utječe na rast prihoda, a iz prihoda se financira dodatna ekstrakcija i novi prihod. Kako se radi o neobnovljivom izvoru, za očekivati je da rast ne može trajati u nedogled i u skladu s količinom raspoložive nafte cijena istraživanja i pronalaženja novih izvora uravnotežuju sustav. Ako se, ipak, neracionalno inzistira na rastu proizvodnje ili je utjecaj uravnotežujuće povratne veze umjetno oslabljen (na primjer državnim subvencijama), može se računati na dominaciju osnažujuće povratne veze koja se manifestira prekomjernim rastom proizvodnje – koji neminovno vodi u do njenog velikog pada u trenutku nestanka resursa, vraćajući sustav u ravnotežu na poziciji koja neće biti kontrolirana niti željena.
S druge strane, primjer sustava s obnovljivim spremnikom je ribolov. Izlov ribe i ribarska flota mogu dugoročno djelovati u ravnoteži. Karakteristično ponašanje sustava je težnja ribara za većim ulovom uz ulaganje u flotu. Ako se flota poveća do razine izlova koji se ne može prirodno obnoviti, ribe je manje i cijena ribe raste pa potražnja pada. Tada se flota smanjuje jer ribari odustaju ili smanjuju angažman pa se uslijed smanjenog izlova količina ribe na lovnom području povećava i ciklus se ponavlja. No, ako se u prirodno uravnoteženi proces umiješa vanjski utjecaj, na primjer subvencije za obnovu i povećanje ribarske flote – vrlo je vjerojatno uništenje ribljeg fonda do razine neobnovljivosti.
Upravo ovaj posljednji primjer dobro ilustrira jednu od karakteristika prirodnih sustava, a to je otpornost na vanjske utjecaje. Otpornost se može opisati kao sposobnost sustava da vrati u ravnotežu nakon što je izložen stresu. Zbog toga prirodno uspostavljeni sustavi preživljavaju stotinama milijuna godina. Unutar njih istovremeno djeluju brojne različite povratne veze. Takvi sustavi su sposobni podnijeti izrazito velike amplitude vanjskih utjecaja. Doduše, problem s otpornošću je u njenoj suptilnosti. Ona često nije očita, baš zato što je rezultat zbroja različitih silnica pa se, eventualno, može uočiti tek u realnim okolnostima. Nažalost, i ograničenja otpornosti nisu očita pa će njihovo prekoračenje najčešće biti uočeno tek kad je prekasno.
Dodatno, nastavlja autorica redati karakteristike kompleksnih sustava, visoko funkcionalni sustavi pokazuju sposobnost samoorganiziranja. Jedna od samoorganizirajućih varijacija je sposobnost učenja. Dobar primjer je dna-rna-proteinska molekularna struktura koja omogućuje biološki razvoj prilagođen okolini. Samoorganizirajući su i kristali, fraktalne strukture koje nalazimo u prirodi ali i, na primjer, dijete u odrastanju.
Iako je karakteristika samoorganiziranja unutar sustava vrlo moćna, za nju je potrebno vrijeme. Vrlo ju je lako osujetiti skraćujući vrijeme u kojem sustav ima priliku za razvoj. To vrijedi za sve samoorganizirajuće sustave, od bioloških do društvenih. Želimo li nesamostalnog i ograničenog čovjeka, oduzmimo mu mogućnost da se samostalno razvija. Želimo li ograničeni društveni ustroj, nametnimo mu imperativ kratkoročnih ciljeva.
Konačno, važna karakteristika visokofunkcionalnih sustava je i hijerarhijska organizacija. Kompleksna struktura je redovito hijerarhijski organizirana, podijeljena u podsustave. Takva organizacija smanjuje količinu informacija koju pojedini dijelovi moraju obraditi. Ako se kao primjer uzme izrazito složeni sustav poput ljudskog organizma, jasna je prednost organizacije u kojoj stanice jetre djeluju na rastvaranje toksina, dok pluća o tom zadatku ne znaju ništa. Hijerarhija podržava stabilnost i otpornost sustava jer sprečava preopterećenje informacijama. Ipak, važno je konstatirati da je hijerarhija prirodno izgrađena odozdo prema gore, odnosno više razine imaju funkciju podržavanja onih nižih.
Važan dio knjige odnosi se na obrazlaganje važnosti analize sustava i njihovog ponašanja. Naime, ako ne razumijemo principe djelovanja sustava koji nas okružuju, događaje u okolini nećemo znati ispravno procjenjivati i nećemo biti u stanju anticipirati promjene.
Naime, sve što o svijetu znamo, zasniva se na mentalnom modelu koji o njemu imamo. Nažalost, modeli kojima baratamo, pa čak i oni najsofisticiraniji, ne opisuju realnost u potpunosti. Bez mogućnosti utemeljene procjene ponašanja sustava, najčešće primjećujemo pojedinačne događaji, odnosno najvidljivije – a ne najvažnije manifestacije ponašanja sustava.
Da bi zaista razumjeli vezu uzroka i posljedica, ulaza i izlaza – nužna je racionalna analiza sustava. Nužno je prepoznati bitne komponente sustava, a to su informacijski spremnici, tokovi informacija i povratne veze. Moramo razumjeti strukturu sustava na temelju dijagrama u kojem se ocrtava informacijski slijed ali i ponašanje na temelju promjena u vremenu.
Ono što u svakodnevici često susrećemo su prognostičarski pokušaji na temelju analize događaja, odnosno analize nekog konkretnog stanja zamrznutog u vremenu. Zbog toga je, na primjer, potpuno besmisleno pretpostaviti kretanje pandemije na temelju faktora prenosivosti R. Njegova vrijednost je, naime, posljedica dinamike odnosa bolesnih i imunih na nekom području, a R o dinamici prošlih i budućih promjena ne govori ništa.
Međudjelovanje komponenti uključenih u širenje COVID-19 virusa prikazano je diagramom objavljenom u članku “A systems approach to preventing and responding to COVID-19”, autora: Declan Terence Bradleya, Mariam Abdulmonem Mansouria, Frank Keea i Leandro Martin Totaro Garciae, koji je objavljen u časopisu EClinicalMedicine, u ožujku 2020. godine.
Zapravo, tvrdi autorica knjige, nije neobično da ljudi u svojim analizama nekritički pojednostavljuju problem. Daleko je jednostavnije, a na kratke staze je često i dovoljno dobro, razmišljati linearno. To znači da u našim aproksimacijama očekujemo da će se posljedice manifestirati proporcionalno uzroku. No, u stvarnosti je situacija mnogo složenija. U pravilu, pogotovo dugoročno gledajući, nema jasne relacije između akcije i reakcije. Postojanje i međusobni utjecaju povratnih veza su kompleksni, a ishodi neočekivan i neintuitivni.
Osim neintuitivne nelinearnosti, stvarni svijet dodatno komplicira izostanak oštrih granica unutar kojih djeluju pojedini vanjski utjecaji. Ne može se reći u kojem trenutku neki utjecaj postaje presudan za ponašanje sustava. Drugim riječima, kompleksnost prelaznog ponašanja dodatno komplicira analizu sustava a onda i prognozu njegovih budućih stanja.
Karakteristike kompleksnih sustava otežavaju jasno sagledavanje cjeline. U praksi se često pribjegava racionalizaciji određenih segmenata ponašanja, a onda se bez rigorozne analitičke metode zaključuje o karakteru sustava pa čak i o dugoročnim efektima njegovog djelovanja. Nažalost, radi se o iluziji razumijevanja cjeline. Da bi naglasila važnost analize, autorica upozorava na nekoliko karakterističnih zamki u koje vodi zaključivanja bez sagledavanja cjeline.
Otpor regulaciji (policy resistance) je karakteristični slučaj u kojem se sustav “uporno” odbija ponašati kako od njega očekujemo. Čak i kad uložimo dodatne napore, ishod je jednako loš ako ne i lošiji. Jedan od primjera iz knjige je represivna politika u suzbijanju distribucije i konzumacije droge. Što se agresivnije krene u represiju prema organiziranim distributerima, to je ječi otpor i sa strane kriminalnog miljea, kao i sa strane korisnika. Sustav je interno usklađen tako da na represiju odgovara unutrašnjim učvršćenjem, a ne raspadom. U takvom slučaju je potrebno posegnuti za rješenjem koje djeluje blaže, usklađujući rad internih podsustava na nižim amplitudama. Naravno, nema univerzalnog recepta – ali ideja legalizacije je na tom tragu.
Drugi primjer koji spominje autorica knjige je problem zajedničkih dobara (tragedy of the common). To je problem koji nastaje kao posljedica natjecanja za zajedničke resurse. U takvoj situaciji se nalazimo svi mi ako za glavni ekonomski cilj nametnemo konstantni rast, ne prihvaćajući činjenicu da funkcioniramo u uvjetima ograničenih prirodnih resursa.
Nažalost, ta situacija je dugoročno neodrživa jer će se u jednom trenutku manifestirati kao kolaps sustava. Zbog toga autorica naglašava da je izlazak iz natjecanja za iste resurse moguć i da u tom smjeru vodi više putova. Najprije, najblaža metoda je edukacija koja bi sudionike u takvoj konkurentskoj trci morala uputiti u nužne i neugodne konsekvence koje će djelovati na sve uključene. Jasno, a to praksa pokazuje, oni koji izvlače kratkoročnu dobit iz ovakvog natjecanja neće lako prihvatiti argumente ostalih. Moguće je, također, apelirati na moral i takvo djelovanje učiniti socijalno neprihvatljivim. No, i takav pristup, ako sve strane unaprijed nisu senzibilizirane na negativne reperkusije pretjeranog iskorištenja raspoloživih resursa, nema veliku šansu. Zbog toga, ako neki od predloženih “mekanih” pristupa ne pokazuje pozitivne efekte, mogla bi pomoći metoda privatizacije dijelova zajedničkog dobra. Tada bi svaki sudionik u procesu osjetio izravnu odgovornost za resurse koje posjeduje pa bi vodio više računa o posljedicama svog djelovanja. Konačno, moguća je i regulativa koja bi ne konkretan način destimulirala neodgovorno ponašanje.
Zanimljiv je efekt klizanja u neuspjeh (drift to low performance) koji djeluje tako da sustave koji su mu podložni ciklički gura u propadanje. Efekt je zanimljiv i poučan jer propadanje takvih sustava nije nužno, već je posljedica pogrešne ili preuveličano negativne percepcije postignutih rezultata. Karakterističan primjer je padanje vrijednosti dionica na temelju percepcije o lošim poslovnim izgledima. Efekt propadanja započinje usporedbom postignutih efekata sa zadanim cijevima ali uz pogrešnu percepciju vrijednosti postignutog. Ako se vrijednost postignutih rezultata čini manjom nego što u stvarnosti jest, postavlja se nerealno niska referentna točka za usporedbu u daljim ciklusima promjene, što vodi u kontinuiranu degradaciju očekivanih, a onda i postignutih rezultata.
Suprotni fenomen je sustav u režimu eskalacije. On se postiže neumjerenim nadmetanjem do kolapsa sustava. Fenomen eskalacije ne mora biti negativan. Na primjer trka u naoružavanju je negativna eskalacija, dok natjecanje u razvoju cjepiva za Covid-19 ima pozitivan predznak.
Primjer sustava u kojem dominira izrazito društveno problematičan obrazac ponašanja je kompetitivna isključivost (competitive exclusion). To je sustav kod kojeg se postignuta prednost akumulira, stvarajući trajnu nutrašnju neravnotežu sila. Efekt takvog djelovanja se može opisati kao success to the successful. Preslikano na društvenu scenu, u tom sustavu bogati postaju bogatiji, a siromašni dodatno osiromašuju. Izlazak iz takvog sustava je moguć uz angažman u obliku diversifikacije – traženje područja za rast unutar kojeg konkurencija nije izražena i prejaka, te uspostavom novih pravila koje bi djelovala kao negativna povratna veza, umanjujući (balansirajući) prednost dominirajućih.
Nadalje, problem droge i njene ilegalne distribucije je problem sustava koji se često pogrešno rješava prebacivanjem odgovornosti na vanjske faktore utjecaja. Različitim, uglavnom represivnim metodama, utječe se na uravnotežujuću povratnu vezu, odnosno djeluje se na smanjenje dostupnosti droge na ulicama ali se tako ne djeluje na uzrok problema. Krajnja konzekvenca ovakvog postupka je da se ravnoteža sustava uspostavlja vanjskim efektima, i oni moraju biti sve učestaliji i jači. Umjesto toga trebalo bi se posvetiti restrukturiranju sustava ili pronaći metodu djelovanja iznutra.
Posebno devastirajuće ponašanje sustava je, nastavlja autorica opisivati karakteristične sustave koji se često pogrešno tumače i korigiraju, ono koje izigrava pravila (rule beating). Sustavi koji računaju na ovu metodu koriste postojeće mehanizme kako bi iskoristili efekte koji se manifestiraju u rubnim, posebnim okolnostima. Primjer iz korporacijskog budžetiranja koji se redovito zloupotrebljava je namjereno i često bespotrebno trošenje na kraju godine. Iako je pravilo uspostavljeno da bi se budžet prirodno usklađivao s potrebama, odnosno na se u sljedećoj godini odredi budžet u skladu s troškovima u tekućoj, redovito se na kraju godine predviđeni budžet troši do gornje granice samo da se isti održi i u sljedećoj, bez obzira na opravdanost troška.
Konačno, ono što bi se svakodnevnim rječnikom opisalo kao – pazi što želiš jer bi ti se to moglo ostvariti, u svijetu sustavne analize je težnja pogrešnom cilju. Naime, za ponašanje sustava najvažniji su ciljevi pa oni moraju biti točno odabrani. Na primjer, ako je cilj da sustav obrazovanje “proizvodi” kvalitetno obrazovane učenike, onda nije dovoljno dobro postaviti za cilj postizanje boljih rezultata na završnim ispitima – jer ostvarenje tog cilja ne garantira bolje obrazovanje već bolje rezultate završnih ispita, što uopće ne mora, i uglavnom nije isto.
U analizi sustava, osim što je potrebno poznavati karakteristična ponašanja kako bi se lakše prepoznala njihova temeljna konfiguracija, potrebno je poznavati metode i dosege mogućih intervencija.
Kod kompleksnih sustava uobičajena logika i svakodnevna intuicija nisu od pomoći. Čak što više, mogu analitičara dovesti u zabludu, sugerirajući potpuno pogrešne zaključke. Zbog toga autorica knjige navodi dvanaest ključnih komponenata na koje se može, ili treba djelovati kako bi se izmijenilo ili prilagodilo ponašanje kompleksnog sustava.
Najprije, i najmanje značajno, je djelovanje na vrijednost parametara koje karakteriziraju sustav. To je najjednostavniji i često primjenjiv zahvat koji samo u iznimnim slučajevima nudi dugoročno rješenje. Može se, na primjer, djelovati na cijenu energenta, promijeniti odnos ponude i potražnje ali neće se moći trajno riješiti problem pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa dok za njih ne postoji jednako dostupna zamjena.
Druga točka pritiska, sugerira autorica, su međuspremnici. Djelovanjem na veličinu i sadržaj međuspremnika (buffers) mijenja se dinamika ponašanja sustava. Takva intervencije nije uvijek moguća jer ponekad traži fizičku intervenciju. Primjerice, u situaciji očekivane plinske krize, punjenje robnih rezervi, odnosno spremnika, sigurno doprinosi ublažavanju udara potrošnje koji će daleko premašiti ulazne kapacitete. Zbog fizičke prirode međuspremnika, dakle, nije ih jednostavno uspostaviti ali gdje postoje – važno ih je pažljivo analizirati jer mogu imati značajan utjecaj.
Moguće je djelovati i na kašnjenje. Ubrzanjem ili usporavanjem protoka informacija moguće je učinkovito djelovati na ponašanje sustava. Jedan od primjera bi mogao biti kompleksni, interdisciplinarni sustav razvoja umjetne inteligencije. Moguće je, na primjer, da tehnološki napredak grabi daleko brže od društvene i zakonodavne prilagodbe i da bi prerana dostupnost ove napredne tehnologije mogla štetiti društvu, pa bi zbog toga njen razvoj trebalo namjerno usporiti.
Vrlo efikasno se na ponašanje sustava može djelovati podešavanjem uravnotežujućih ili osnažujućih povratnih veza. Potrebno je poznavati ciljeve kontrole, uspostaviti praćenje statusa sustava u kontrolnim točkama te uspostaviti korektivne mehanizme kako bi se postigla samoregulacija. Ponekad su povratne veze već uspostavljene pa ih je potrebno doraditi – pojačati ili oslabiti, a ponekad ih je potrebno uspostaviti. No, da bi se to moglo potrebno je poznavati karakter kontroliranog sustava jer ispravna uspostava povratne veze nije jednostavan, niti intuitivan postupak.
Sustav se mijenja i djelovanjem na tijek informacija, upravljajući njihovim slijedom određuje se tko i kada ima pravo na informaciju a time se određuje i brzina te karakter eventualnog odgovora.
U sustav se intervenira, također, definiranjem ili promjenom uspostavljenih pravila prema kojima sustav funkcionira. Pravila određuju koje aktivnosti se potiču, koje se susprežu, a određena opsegom i granicama djelovanja ali i razinom slobode koju dopuštaju.
Vrlo visoko na ljestvici utjecaja na ponašanje sustava je utjecaj na samoorganizaciju. Sustavi koji imaju sposobnost samoorganizacije, poput bioloških ili socijalnih, pokazuju izrazitu otpornost na promjene. Zbog toga promjenom pravila prema kojima djeluje mehanizam samoorganizacije mogu se realizirati velika odstupanja od početne funkcije sustava. U biologiji je evolucija dobar primjer utjecaja na samoorganizacijske biološke mehanizme. U društvenoj sferi su to revolucije koje uspostavljene društvene poretke mijenjaju u nove, često jednako samoodržive.
Samoorganizirajući sustavi, ali i oni na nižim stupnjevima slobode dijele važnu karakteristiku, a to je cilj. Naime, cilj ili funkcija sustava nije posljedica djelovanja već njegov uzrok. Želimo li učinkovito i dugoročno promijeniti funkcioniranje sustava, promijenimo njegov cilj. Zbog toga, iako izgleda samorazumljivo, za svaki sustav u prirod treba odgonetnuti cilj, koje je prava svrha djelovanja koje vidimo.
Još je efikasnije djelovati na paradigmu, odnosno na način razmišljanja koji vodi prema odabiru ciljeva sustava. Naime, sustavi čije ciljeve oblikuje čovjek ili sustavi od kojih čovjek ima određena očekivanja, procjenjuju se ili mijenjaju u skladu s određenim vrijednosnim stavovima. Ako razumijemo koja su izvorna očekivanja, onda možemo šire sagledati ciljeve i značajno ih modificirati ali i dalje ih držati u okvirima zadane paradigme.
Najviši stupanj slobode u djelovanju na ponašanje sustava donosi sposobnost prerastanja dominantne paradigme. To znači da se analitičar sustava može osloboditi kulturoloških ili ekonomskih utjecaja koji diktiraju kut gledanja na problem i okolnosti sagledati široko, a onda ponuditi promjene u sustavu koje rješavaju problem na neki neortodoksni i originalni način, zaobilazeći prepreke koje donosi zadani način razmišljanja i uobičajena rješenja.
Iako se radi o inženjerskim postupcima, oni su primjenjivi u tehničkim ali i društvenim disciplinama. Pogrešno je događaje smatrati linearno povezanim slijedom uzroka i posljedica. Radi se o manifestaciji ponašanja mnoštva međusobno povezanih sustava. Nažalost, zbog načina na koji smo naučili razmišljati, vrlo često pojednostavljujemo okolnosti i međusobne utjecaje pa zaključujemo pod snažnim djelovanjem intuicije, a onda slijede i pogrešni zaključci.
Stvarno razumijevanje okolnosti započinje praćenjem ponašanja promatranog sustava, konstatiranjem činjenica a ne pretpostavki. Autorica navodi brojne primjere u kojem su stručnjaci, temeljem dojma a ne činjenica, uvjereno iznose potpuno pogrešne tvrdnje. Zbog toga se treba držati konkretnih vrijednosti promatranih parametara. Također, važno je imati u vidu da je sustav dinamičan i da činjenice koje bilježimo imaju povijest promjena te da su te promjene međusobno povezane. Uz prikupljanje informacija o ponašanju sustava, nužno je model ponašanja izložiti, prezentirati – sastaviti strukturu sustava, prikazati interakcije i ponašanje što jasnije matematički opisati. Tako oblikovani model je temelj za diskusiju i analizu i pretpostavka stvarnog razumijevanja kompleksnog ponašanja.
Posebnu pažnju u opisu sustava, radi osobnog razumijevanja ali još više radi diskusije i zajedničke procjene, je potrebno posvetiti jeziku. Problem je u činjenici da se oblikovani mentalni model radi diskusije i zajedničke procjene mora transformirati, verbalizirati. Potrebno je artikulirati realne okolnosti, a za to naš jezik nije pripremljen. Odnosno, potrebno je unaprijediti jezik da bi mogao podržati detaljni opis kompleksnosti koja nas okružuje, i koju tek upoznajemo.
Jedna od zamki na koju upozorava autorica je potreba da se pažnja obraća na ono što je mjerljivo, a ne na ono što je važno. Zbog toga je potrebno svjesno razmišljati o vrijednostima koje nisu lako iskazive u količinama, brojčano – ali znatno utječu na ponašanje sustava. Kvalitetu je, na primjer, teško direktno i precizno kvantificirati, a često je presudna.
Slična je zamka pretjerane optimizacije kada se u dijelove sustava poboljšanja uvode samo jer su moguća, ne znajući kako će se one odraziti na cjelinu. Često rezultati takvih poboljšanja ne pridonose optimizaciji cjeline, a mogu na nju i negativno utjecati.
Zbog toga, prije bilo kakvih intervencije, treba pažnju usmjeravati na ponašanje sustava. Potrebno je razumjeti kako sustav funkcionira, na koje utjecaje je osjetljiv, na koje otporan. Treba shvatiti i odgovornost dijelova za promjene, odnosno, najprije treba razumjeti cjelinu da bi se mogli baviti komponentama.
U cijelom ovom postupku bavljenja cjelinom, važno je ostati otvoren za nova saznanja, nove modele, drugačija shvaćanja. Kompleksni sustavi ne prestaju iznenađivati, ponašaju se nepredvidivo – da bi ih razumjeli ne smijemo se prepustiti privlačnosti vlastite logike. Potrebno je primijeniti znanstveni pristup, lišen predrasuda i intuicije te djelovati zajednički i interdisciplinarno pa zajedničkim snagama shvatiti i mijenjati te dugoročno unaprjeđivati složenu realnost koja nas okružuje.
Odlično predavanje s mnogo primjera i vrlo dobro obrazloženih koncepata.
Predavanje je izrazito osobno intonirano i sigurno nije za svakoga. Radi se o predavanju koji govori o važnosti vizije, odnosno važnosti zadatka koji stavljamo pred sustav koji oblikujemo, ali još više govori o otporu i problemima koje imamo pri isticanju i komuniciranju osobne vizije, osobnih očekivanja i želja. Koliko god predavanje zvučalo spiritualno, ipak ga treba poslušati i o njemu razmisliti.
Donella H. Meadows imala je kultni status u svijetu analize kompleksnih sustava. Ona je sustave analizirala, a saznanja je izvrsno prenosila. Još i više, ta saznanja su oblikovala njenu životnu filozofiju pa i praktični život.
