Često i sa zanimanjem slušam podcast Exponential view koji u produkciji Harvard Business Reviewa uređuje i vodi poduzetnik i investitor Azeem Azhar. Radi se o analizama utjecaja moderne tehnologije na ekonomsku i socijalnu svakodnevicu. Teme su aktualne, gosti su redovito zanimljivi a razgovori sadržajni, pa se u svakoj emisiji mogu saznati izrazito vrijedne informacije i to na temelju iskustva onih koji u stvaranju budućnost neposredno sudjeluju. Upravo su te emisija bile glavni razlog zbog kojeg sam kupio knjigu Exponential: How to Bridge the Gap Between Technology and Society, koju je Azeem Azhar objavio početkom rujna.
Knjiga je objavljena sa željom upozoravanja javnosti na problem eksponencijalnog rascjepa između primijenjenih tehnoloških dostignuća i inertnog društvenog odgovora na nove socijalno-ekonomske okolnosti i trendove. Autor upozorava na činjenicu da se širi nedefinirani prostor između tehnološki dostupnog i društveno korisnog – i to na gotovo svim poljima ljudskog djelovanja, od ekonomskog, preko socijalnog i političkog, pa sve do vojnog. Taj nedefinirani prostor otvara mogućnost za različite oblike djelovanja koji ne moraju imati dugoročni pozitivni učinak i ako se o njima ne povede računa na vrijeme, kasnije će to biti mnogo teže. Ne radi o nekoj distopijskoj slici budućeg društva, već je knjiga pokušaj realnog sagledavanja efekta ubrzanog tehnološkog rasta i svih reperkusija koji iz njega proizlaze.
Autor razlikuje tehnologiju s eksponencijalnim utjecajem na temelju dva primarna kriterija – najprije, radi se o ubrzanom rastu, a onda i njegovom dugoročnom održavanju. Okvirne granice koje Azeem Azhar smatra pretpostavkom eksponencijalnog rasta su dvostruko do trostruko povećanje tehnoloških karakteristika uz istu ili nižu ekonomsku cijenu, u roku od deset ili manje godina, uz uvjet da se takva promjena održava barem jedan, a možda i više desetgodišnjih ciklusa. To znači, primjerice, da su današnji mobilni uređaji ili računala – u posljednjih deset godina postali barem tri puta moćniji, a cijenom jednaki ili jeftiniji. Taj primjer je trivijalan jer u industriji telekomunikacija ili informatičkoj industriji najlakše uočavamo eksponencijalni rast, ali autor upozorava da se on dešava i u drugim područjima. Autor posebno ukazuje na područja tehnologije opće primjene (GPT – general purpose technology) od kojih posebno ističe informatičku industriju, biotehnologiju, nove izvore i prijenos energije te nove, aditivne proizvodne tehnologije (Additive Manufacturing).
Oni koji se bave posebno dinamičnim tehnološkim sektorima bez dvojbi i jasno uočavaju dramatičnost promjena koje značajno utječu na okolnosti u kojima djeluju. No, postoje područja na kojima promjene još nisu tako dramatične. Ne zato jer promjena nema, nego zato jer eksponencijalni rast nije u svim tehnološkim poljima i pripadajućim djelatnostima u istoj fazi. Takav rast započinje laganim uspinjanjem, a onda slijedi nagli uzlet. U nekim sektorima je uzlet evidentan, a u drugima će tek nastupiti. Ipak, teško da će bio koji segment ljudskog djelovanja izbjeći posljedice eksponencijalnog tehnološkog rasta. Naime, tehnologija opće primjene djeluje “iznutra” i donosi strukturne promjene.
Izravna posljedica ubrzanog tehnološkog razvoja i prateće transformacije društva je zastarijevanje i neprimjenjivost ranije ustanovljenih procedura i normi koje su oblikovale društvo i prema kojima se i danas pokušavamo ravnati. Kapacitet društva za usvajanje promjena je inkrementalan, pa se društvo generacijama mijenja linearno te nije prilagođeno, niti razumije eksponencijalnu ekspanziju. Zbog toga su vrlo često projekcije i očekivanja utjecaja tehnoloških promjene na društvo pogrešni – pa su utjecaji podcijenjeni, ali u panici od promašenih projekcija sve češća su pretjerivanja i preuveličavanja. Tako, na primjer društvo nema alate niti znanja kojima bi moglo sagledati utjecaj razvoja i primjene umjetne inteligencije na ekonomske okolnosti, niti može pretpostaviti socijalne ili ekonomske reperkusije primjene biotehnologije u produljenju ljudskog života. Ili, još banalnije, društvo razvijano u inkrementalnim uvjetima ne može sa sigurnošću utvrditi utjecaj stakleničkih plinova na budućnost života na zemlji, čak niti nakon što su te promjene postale evidentne.
Ipak, neke pojave su, smatra autor, karakteristične i posebno važne pa ih posebno ističe. Jedan od takvih trendova je stvaranje superkompanija. Naime, ranije je korporativni rast bio ograničen socijalnim i ekonomskim gravitacijskim utjecajem koji se bazirao na specijalizaciji unutar jedne proizvodno-tržišne domene i to u okvirima obrnuto proporcionalnog rasta profita po jedinici proizvoda u odnosu na volumen proizvodnje. Odnosno, rast volumena proizvodnje donosio je sve manju profitnu marginu, a to se manifestiralo kao ograničenje rasta pa se najveće kompanije mogle pohvaliti 20% zauzećem tržišta, ili eventualno – poput Coca-Cole izuzetnim zauzećem od 40%. Komunikacijska tehnologija, usavršeni procesi proizvodnje ali i sve važniji utjecaj “neopipljivih” proizvoda izbrisala je granice rasta pa ne postoji prirodni okvir izvan koje bi se profitna margina počela smanjivati . Čak i obrnuto – uspostavlja se mrežni tržišni efekt – kod kojeg uz istu “proizvodnu” infrastrukturu vrijednost proizvoda sve brže raste isključivo zbog volumena. Što je proizvoda više, svaki od njih je vrjedniji. Autor navodi primjer iz njegove prošlosti – kada je obitelj nabavila prvi telefaks uređaj. Njegova primjenjivost i važnost je rasla sa svakim novim uređajem uključenim u mrežu. Danas je sve veći broj takvih primjera – od mobilnih telefona, do socijalnih mreža.
Zbog efekta neograničenog rasta, pojavljuju se globalne kompanije koje dominiraju svjetskom ekonomskom scenom – od Applea preko Amazona i Facebooka do Google-a. Utjecaj globalno dominantnih kompanija s ogromnim profitima nije društveno zanemariv, niti bezazlen. Financijska snaga i veliki broj korisnika omogućuju im dalji horizontalni i vertikalni razvoj. Nakon dominacije na primarnom tržištu, slijedi prodiranje u druga – postojeća ali i sasvim nova. Takvo širenje, a tu je procjep između brzo rastuće tehnologije i zastarjelih ekonomskih pogleda i normi izrazito vidljiv, stvara novi oblik monopolističke dominacije. Ona, doduše, za korisnika nije očita jer cijenu oblikuje korisničko očekivanje pa da bi se ono nadmašilo – superkompanije su u stalnoj borbi samih sa sobom. Ipak, negativni utjecaj monopola se manifestira prema mreži poslovnih partnera i suradnika. Naime, dominirajući pristup korisnicima sve one koji do njih mogu isključivo posredno, stavlja u vrlo nepovoljan položaj. Osim toga, najveće kompanije su u poziciji diktiranja marketinških trendova i oblikovanja tržišnih okolnosti – pri tome kupujući ili gušeći potencijalne konkurente te usmjeravajući znanstvena istraživanja iz fundamentalne sfere prema partikularnim tržišnim potrebama. Dodatno, najveće kompanije – upravo zbog svoje veličine i globalne i distribuirane pozicije lako pronalaze način za kreativno tumačenje poreznih obaveza – i time izravno umanjuju svoj doprinos javnim financijama.
Razvoj superkompanija nije jedini zabrinjavajući trend. Autor smatra da treba istaknuti i efekt zaostajanja radno-pravnih normi u odnosu na eksponencijalni rast tehnologije koja znatno mijenja poziciju radnika. Najprije, očito je da je sve veći broj poslova moguće automatizirati uvođenjem djelomično, a svakom danom sve više autonomnim sustavima – industrijskim robotima i sustavima umjetne inteligencije. U takvim okolnostima mijenjaju se očekivanja od zaposlenika. Neka radna mjesta nestaju, druga nastaju. Mijenjaju se i poslovni modeli – pa su sve učestalija povremena zaposlenja (Gig Economy) vezana uz određeni projekt, a manje je onih stalnih, vezanih uz poslodavca. Upravljanje poslovanjem je također u fazi tranzicije. Poslovanjem upravlja automatizirani sustav – pa se raspoloživa radna snaga angažira i plaća prema potrebi. Mnogo je takvih primjera, od Ubera do dostavljača Wolta. Razvijene su i brojne platforme na kojima poslodavci naručuju posao za kojeg konkurira veliki broj raspoloživih stručnjaka, i koji nakon završetka projekta čekaju neku novu priliku. Ovakav poslovni model – iako vrlo efikasan gledajući sa stanovišta poslodavca, dovodi u pitanje dugoročnu sigurnost radnika pa se u kontekstu eksponencijalnog procjepa može govoriti o potrebi redefiniranja zakonodavstva koje će podržati fleksibilnost angažmana radnika prema potrebi ali će istovremeno nuditi i prihvatljivu razinu socijalne sigurnosti i u vremenima kad se posao čeka ili kad nastupi bolest ili starost.
Strah od gubitka posla zbog sve intenzivnije primjene automatiziranih sustava i sustav baziranih na umjetnoj inteligenciji nije neopravdan, ali ga treba sagledati u realnim okvirima. Neka istraživanja govore da je čak 47% postojećih poslova moguće zamijeniti nekim oblikom automatizacije. To znači da će se značajno više proizvoda moći isporučiti uz angažman manjeg broja ljudi. Ipak, inicijalni pokazatelji govore u prilog tezi da će doći do reorganizacije proizvodnje pa će se pojaviti potreba za angažmanom stručnjaka drugačijeg profila. Naime, pojačana efikasnost u proizvodnji otvara mjesto za stalnu podršku, praćenje i usavršavanje visoko efikasnih sustava. Osim toga, automatizacija nije tako brza kako se predviđalo jer je neke poslove teže automatizirati nego što je izgledalo. To se najviše odnosi na poslove koji su snažno utemeljeni na ljudskoj interakciji i iskustvenom ljudskom znanju (know-how). Takvi će poslovi još dugo odolijevati automatizaciji.
Autor nadalje upozorava da promjene koje primjećujemo u načinu poslovanja velikih kompanija, kao i u odnosu poslodavaca prema radnicima dio su daleko širih promjena u društvu. Naime, već desetljećima svjedočimo trendu globalizacije koji je svijet učinio pogodnim za ubrzani tehnološki i gospodarski razvoj. Internet i ubrzana komunikacija, ukidanje trgovačkih barijera vodilo je prema ubrzanju trgovine i globalno gospodarskom rastu. Istovremeno, isti razlozi vodili su prema globalizaciji kriza sa svim njihovim neželjenim posljedicama – od intenziviranja migracija do prelijevanja zdravstvenih opasnosti poput trenutno aktualne Covid-19 pandemije. Sada se dalji tehnološki razvoj okreće re-lokalizaciji, jačanju interesa za lokalnu samostalnost – kako u političkom smislu jačanjem nacionalizma, tako u povratku lokalnoj proizvodnji. Uočljiv je trend jačanja gradova, tako da se lokalizacija dodatno pooštrava sva izraženijim zahtjevima za autonomijom velikih urbanih sredina, do razine zaoštravanja odnosa prema državnoj vlasti.
Jačanje lokalnih centara u kojima se koncentrira ekonomska moć kao i raslojavanje društva izravno potpomognuto, eksponencijalnim tehnološkim rastom vodi prema rastu nejednakosti, a ona stvara tenzije. Te tenzije se u vrijeme eksponencijalnog tehnološkog napretka mnogo jednostavnije i češće transformiraju u konflikt. Više je razloga za to, a možda najvažniji je širina i rasprostranjenost potencijalne “napadačke površine”. Autor taj problem pokušava rasvijetliti usporedbom sa srednjovjekovnim napadom na utvrdu ili dvorac. Unaprijed su se mogle identificirati pretpostavljene točke napada – pa se njihovoj obrani pristupalo s većom pažnjom. Branili su se ulazi u grad i zidine. Kasniji ratovi su proširili točke napada u zone napada, odnosno napadačke površine (attack surface), iako su one bile daleko šire – ta područja su se mogla identificirati. U današnje vrijeme sve su dominantniji informatički napadi – koji se probijaju u sve sfere života, a napadačka površina je neograničena i vrlo teško obranjiva.
Druga važna činjenica vezana uz sukobe u vrijeme eksponencijalnog tehnološkog rasta je da se mijenja njihova svrha. Sve je manje internacionalnih konflikata – pogotovo onih ideološki zasnovanih. Od devedesetih godina prošlog stoljeća dominiraju interdržavni sukobi, zasnovani na kulturološkim ili religioznim razlozima, s ekonomskim razlikama u pozadini. Analitičari upozoravaju na istraživanja iz 2018. godine koja pokazuju da se broj ne-državnih sukoba udvostručio u posljednjih deset godina. Razloge treba tražiti u naglom rastu podjela u društvu, jačanjem lokalnih centar i gubljenju značaja povezujućih vladinih institucija te promjeni načina vođenja sukoba, transformaciji i sve većoj dostupnosti vojne tehnologije. Naime, napadi koji mogu imati dalekosežne i dugotrajne posljedice se mogu proizvesti vrlo rasprostranjenom i dostupnom softverskom tehnologijom. Čak i “fizička” vojna tehnologija postaje svima dostupna. Tako se, na primjer, već svuda komercijalno dostupne letjelice – dronovi, mogu primijeniti u vrlo sofisticiranim i ubojitim fizičkim sukobima.
Eksponencijalna pukotina između sve dostupnije tehnologije primjenjive u ratnim sukobima ili terorističkim akcijama i mogućnosti država da se od takvih napada brane – sve je šira. Kao što je već rečeno, zona napada je široka i predstavlja gotovo sav socijalni prostor – od napada na institucije i njihove softverske sustave, do napada na pojedince i koristeći ranjivost pametnih telefona, automobila ili informacijskog prostora koji oblikuje moderan život.
Zbog toga je potrebno poduzeti korake u vraćanju kontrole nad tehnologijom. Prema autorovom mišljenju države će morati poduzeti ozbiljne korake i reorganizirati svoje obrambene inicijative – usmjeravajući ih više prema slabo branjenom IT području. Autor vjeruje da to neće biti moguće bez aktivne suradnje s privatnim korporacijama – kako proizvođačima visokotehnoloških sustava, tako i onima koji se bave zaštitom. Drugim riječima, potrebno je isporučitelje sustava učiniti odgovornima za njihovu sigurnost – a onda s pozicije države, tu odgovornost nadzirati. Ipak, to neće biti dovoljno – pa će se i građani morati prilagoditi latentnoj opasnosti – uspostavljajući vlastiti digitalnu higijenu u upravljanju informacijama nad kojima imaju kontrolu, kao i znatno ozbiljnije te kritički pristupati informacijama iz medija i drugih izvora. Zbog uloge koju je komunikacija i važnost informacija zauzelo u međunarodnim odnosima, države će morati razviti protokole kojima će se onemogućiti ili smanjiti negativni utjecaj dezinformacija na međusobne odnose i time onemogućiti poremećaje i sukobe koje bi mogli nastupiti zbog agresivnog plasiranja dezinformacija kroz široko rasprostranjene, otvorene i svima dostupne komunikacijske kanale. Osim svega, kroz restriktivnu regulativu i kontrolu bit će potrebno onemogućiti ili otežati razvoj zlonamjernog softvera i njegovu primjenu, pogotovo komercijalnu.
U vrijeme tehnološkog eksponencijalnog rasta, pojedinac je kao nikad izložen izravnom utjecaju privatnih inicijativa koje su, pretežno, u službi ekonomskih, a ne socijalnih interesa. Iako se to čini kao marginalni problem, on to nije. Ekonomski interesi izravno, kao nikad do sada, oblikuju socijalnu scenu – koristeći osobne informacije za svrhu koja ne mora, a često i nema veze s našom dobrobiti. Koje su reperkusije takvog transfera utjecaja – teško je unaprijed procijeniti, ali je vjerojatnost zloupotrebe velika. Da bi se to promijenilo, potrebno je poduzimati mjere zaštite privatnosti i kontrole primjene osobnih informacija, što nije jednostavno niti kratkoročno provedivo. U protivnom možemo očekivati probleme u funkcioniranju demokratskih standarda, kao i raslojavanjem društva pod kontrolom privatnih interesa temeljem interesnog grupiranja.
Obrana od takvog nastojanja je u većoj transparentnosti vrste i načina primjene informacija, kao i uvođenju kontrole nad njihovom deklariranom i stvarnom upotrebom. U obrani od “zaključavanja” korisnika unutar ekosustava pojedinih superkompanija, što je važan korak prema smanjivanju njihovog utjecaja, autor predlaže inzistiranje na interoperabilnosti koja će omogućiti slobodu odabira. Radi se o efektu koji možemo usporediti s prenosivosti broja u mobilnim komunikacijama, samo na daleko širem polju i s dalekosežnijim pozitivnim efektima. Korisnici bi, u stvari, morali dobiti puni nadzor nad primjenom osobnih podataka. Tako bi se umanjile mogućnosti prikrivene diskriminatorne selekcije, odnosno nadzora ponašanja s različitim mogućim zloupotrebama. Za sada nema jasnih smjernica za takav oblik zaštite, ali se sve više naginje zajedničkom djelovanju pojedinaca i institucija u formiranju javnih baza podataka s osobnim informacijama koje kontroliraju i nadziru njihovi vlasnici i koje se dobrovoljno i kontrolirano daju na korištenje zainteresiranim korporacijama.
Azeem Azhar je napisao knjigu koja na jednom mjestu pokušava objediniti efekte eksponencijalnog tehnološkog rasta na promjene u društvu, kao i na anomalije koje nastaju zbog njihovog neujednačenog rasta. Knjiga ima pregledni karakter, ne radi se o znanstveno utemeljenim činjenima već o dojmu autora nastalom na temelju brojnih razgovora s vodećim poduzetnicima, direktorima velikih kompanija, znanstvenicima pa i političarima. Zbog toga se na temelju rečenoga ne mogu donositi dugoročni zaključci, ali se mogu bolje razumjeti današnje okolnosti te zauzeti realniji, kritički stav prema tehnološkom razvoju i budućnosti koju on nosi. Nažalost, knjiga je načela previše tema i nije uspjela eksponencijalni jaz objasniti na sistematičan način, podcrtavajući zajednički nazivnik promjena koje mu doprinose – već je lutala između velikog broja primjera. No, za stvaranje temelja za dalju osobnu procjenu utjecaja tehnologije – knjiga je vrlo korisna.
Azeem Azhar is an award-winning entrepreneur, analyst, strategist, investor. He produces Exponential View, the leading newsletter and podcast on the impact of technology on our future economy and society. Azeem Azhar is a strategist, analyst, product entrepreneur, influencer and writer with a passion for all things technological. Currently he is also Senior Advisor in Artificial Intelligence to the CTO of Accenture, a member of the World Economic Forum’s Global Futures Council on Digital Economy& Society, Advisory Member of HFS Research & Advisor at CognitionX.
Azeem is a senior advisor to professional services firm, PwC. He also advises breakthrough entrepreneurial firms, including Kindred Capital, Onfido, Ocean Protocol, ReInfer and quantum-computing startup, Beit. He is an investor in early-stage startups in AI, renewable energy, female healthtech, self-driving cars and marketplace. He is a trustee of the Ada Lovelace Foundation, an independent research entity focused on AI ethics. He sits on the Global Futures Council for the Digital Economy and Society for the World Economic Forum.
Previously, he’s been an award-winning entrepreneur founding the VC-backed, PeerIndex, which was acquired in 2014. He’s also invested in more than 30 startups, with exits to Microsoft & Amazon, amongst others. The early part of Azeem’s career took him to journalism, where he covered technology at The Guardian and The Economist. Azeem has also had strategy and innovation roles at the BBC and Thomson Reuters, and was on a non-executive board at Ofcom, the UK’s converged communications regulator.
