Sir Paul Collier se godinama bavi problemima najsiromašnijih zemalja, pokušavajući razumjeti ključne okolnosti njihovog usporenog razvoja i sve izraženijeg zaostajanja za razvijenijima. Kako je problem migracija izravno vezan s ekonomskim razlikama između zemalja, knjiga Exodus iz 2013. godine je prirodni nastavak njegovog analitičkog pristupa u traganju za bržim razvojem najugroženijih. Očito, knjiga nije nova – ali iznesene ideje predstavljaju značajan analitički iskorak u razumijevanju uzroka i posljedica masovnog preseljenja te predstavlja odličan temelj za usmjeravanje politike prema useljenicima i to na temelju činjenica, a ne na temelju predrasuda ili straha. Knjiga je posebno aktualna u vrijeme rastućeg pritiska ekonomskih migranata iz ratom ugroženih područja, ali i sve izraženijih otpora masovnom useljavanju.
Iako autor svoje teze pokušava iskazati apolitično – na temelju argumenata, moralno neutralno i racionalno, mnogi to ne vide tako. Najprije, radi se o diskusiji koja je izravno vezane uz politiku – kako onih zemalja iz kojih se ljudi iseljavaju, tako i onih koje te iseljenike primaju. Radi se sudbinama ogromnog broja ljudi pa takva rasprava ne može biti lišena i politike i emocija. Tim više što je Paul Collier izravan u iznošenju svojih stavova pa to redovito izazva kontroverze, a često i otpor javnosti.
U podlozi pragmatične politike prema useljavanju za koju se autor zalaže je negativan stav prema moralnoj obavezi bogatih zemalja u odnosu na ekonomske migrante. Naime, Paul Collier tvrdi da takva moralna obaveza ne postoji, nego se isključivo radi o uspostavljanju ravnoteže između interesnih strana. Važno je znati da taj stav nije protekcionistički – u smislu zaštite načina života najbogatijih, nego uzima u obzir interes pojedinaca u useljeničkim zemljama, pojedinaca koji dolaze iz stranih zemalja tražeći ekonomski prosperitet ali i pojedinaca koji ostaju u zemljama iseljavanja. Upravo se ove treće najčešće zaboravlja pa kad se započinje rasprava o moralnim obavezama – onda treba uzeti u obzir i moralnu obavezu prema njima.
Radi cjelovitog sagledavanja problema ekonomskih migracija, u knjizi se na sistematičan način analizira njihov uzrok. Prema autorovom mišljenju, a radi se o logici koju je lako slijediti, migracije su odgovor na ekonomske razlike između zemalja. Ono što nije intuitivno jasno – ako prihvatimo činjenicu globalnog ekonomskog napretka – zašto su migracije izraženije čak i tamo gdje su ekonomske okolnosti bolje nego ranije. Nekoliko je povezanih razloga, ali u temelju svih njih je činjenica da preseljenje u drugu zemlju nije besplatno, ne može se smatrati niti jeftinim – pa tek s rastom ekonomske moći onih koji imaju želju za preseljenjem, ono se zaista i ostvaruje.
Ako su, dakle, ekonomske razlike između zemljama motiv za iseljenje, onda ekonomski rast siromašnijih i nešto bolja financijska situacija potencijalnih migranata ideju preseljenja čini izglednijom. Ipak, još značajnija poluga za ubrzanje migracija koje danas primjećujemo je postojanje i rast dijaspore. Naime, zajednica useljenika još uvijek neasimiliranih u društvo zemlje domaćina značajno pojednostavljuje useljenje novih – najviše zbog distribucije informacija, financijske potpore te osiguranje prihvata. Zbog toga veličina dijaspore predstavlja parametar koji je u izravno proporcionalnoj vezi s brojem novih migranata, a onda se na temelju tog parametra mogu predvidjeti odnosi unutar dijaspore ali i odnos useljeničke zajednice prema ostalim dijelovima društva.
Za preciznije definiranje ovih odnosa trebalo bi provesti sociološke studije. One još uvijek ne postoje, ali je Paul Collier je na temelju vlastitih saznanja oblikovao model koji se temelji na tri povezana mehanizma. Najprije, uz konstantnu ekonomsku razliku između zemalja – veličina dijaspore je u izravnoj proporcionalnoj vezi s brzinom rasta broja novih migranata. Odnosno, što je dijaspora veća, useljavanje je brže. Nadalje, apsorpcija useljenika smanjuje dijasporu, a nova useljavanja ju povećavaju. I na kraju ono najbitnije, što je dijaspora veća, to je asimilacija njenih pripadnika sporija.
Dinamika kretanja broja pripadnika dijaspore u nekoj zemlji se može prikazati krivuljom u obliku obrnutog slova “U”. Naime, kako se povećava broj useljenika, tako raste dijaspora ali i apsorpcija njenih članova u društvo domaćina, najviše zbog pritiska socijalnih okolnosti društva. Takvo kretanje je karakteristično do trenutka kada broj useljenika poveća dijasporu preko kritične točke nakon koje unutarnje socijalne veze nadjačaju utjecaj društva domaćina pa se apsorpcija počinje usporavati.
Sociološko-ekonomski razlozi koji objašnjavaju ove mehanizme su samorazumljivi iako teško mjerljivi. Naime, što je dijaspora veća – veći je broj rođaka, prijatelja i poznanika koji su motivirani za dolazak, a imaju i informacijsku, organizacijsku financijsku pomoć kod preseljenja. Zbog toga će s rastom zajednice useljenika, doći i do prirodnog ubrzanja novog useljavanja. S druge strane, što je dijaspora veća – to su međusobni kontakti i odnosi unutar nje intenzivniji, a kontakti prema domaćem stanovništvu slabiji. Takve intenzivirane veze unutar zajednice negativno djeluju na motivaciju za učenje jezika, usporavaju prihvaćanje domaćinskih društvenih normi a može se očekivati i rast kulturološko-socijalnih tenzija. Sve to vodi prema usporavanju asimilacije useljenika u društvo zemlje domaćina, odnosno vodi prema nekom obliku kulturne izolacije. Rezultat takve dinamike je rast dijaspore s jedne strane te njena usporena asimilacija, s druge – što predstavlja podlogu za dodatno useljavanje pa se stvara krug koji je teško prekinuti.
Upravo takve okolnosti nekontroliranog useljavanja vode prema odgovoru zemlje domaćina koji autor naziva političkom ekonomijom panike. Ona je podijeljena u četiri faze – započinje rastom migracija bez ograničenja (no restriction phase), nakon toga vlade reagiraju fazom panike (panic phase) uvodeći kvote kojima žele ograničiti useljavanje. Na taj se način administrativnim mjerama usporava dolazak novih migranata ali se ne djeluje na bržu asimilaciju postojećih. Zbog toga dijaspora nešto sporije raste, ali nije uspostavljena ravnoteža useljavanja i asimilacije migranata u društvo. Nažalost, administrativnim mjerama usporeno povećanje dijaspore polagano stvara okolnosti za treću, ružnu fazu (ugly phase). Ona je ružna jer nabujala dijaspora i usporena asimilacija vode prema eskalaciji društvenih tenzija, a takvo stanje može potrajati vrlo dugo i negativno djelovati na sve. Ipak, autor procjenjuje da će na kraju, nakon nepotrebno kompliciranog i dugog procesa, doći do uspostave ravnoteže – odnosno do dovoljno visokog stupnja asimilacije i dovoljno visoke koncentracije useljenika koji će uzrokovati uspostavu koherentnog društva u kojem će se obnoviti socijalno povjerenje.
Autor sugerira da je moguće i nužno izbjeći desetljećima dug period nestabilnosti i da zbog toga politiku useljavanja ne treba prepustiti stihiji. Naime, potrebno je znati koji su realni utjecaji ekonomskih migracija na pojedince, ekonomiju i društvo, pa onda predložiti uravnotežene mjere kako bi se izbjegle dugoročno negativne posljedice.
Prema mišljenju Paula Colliera, sa stanovišta zemalja useljenja, pogrešno se u prvi plan stavlja ekonomski utjecaj. Najviše se govori o mogućoj konkurenciji lokalnom stanovništvu kojem će se oduzeti radna mjesta. Istraživanja i primjeri iz prakse pokazuju da se to ne događa. Odnosno, moguća je konkurencija na najjednostavnijim poslovima, koji su ujedno i najmanje plaćeni. No, zbog značajnih prednosti koje lokalno stanovništvo prirodno nasljeđuje – od poznavanje jezika, do poznavanja prilika i boljeg snalaženja na tržištu rada – može se očekivati samo minimalan utjecaj na zapošljavanje domaćih radnika i na njihove plaće. S druge strane, u svim složenijim poslovima – ekonomski utjecaj migranata je blago pozitivan. Najprije, uspostavlja se veća efikasnost tržišta radne snage. Profitiraju poslodavci jer bolje mogu organizirati svoje poslove. Osim toga, sposobni useljenici omogućuju manje vještim domaćim radnicima da profitiraju od ukupnog rasta efikasnost. Naime, zemlja domaćin može očekivati rast općeg društvenog proizvoda, te prihoda iz poreza – a onda bolje socijalne uvjete za sve. Uglavnom, prema svim pokazateljima ekonomski imigranti, gledajući u cjelini, pozitivno ekonomski djeluju.
Ipak, utjecaj migranata je daleko snažniji na društvene okolnosti, nego na ekonomske. To je donekle razumljivo jer useljenici donose svoje, ponekad bitno različite kulturološke vrijednosti i društvene obrasce ponašanja. Neka istraživanja pokazuju da je razlika između jezika dobar pokazatelj očekivane kulturološke udaljenosti domaćina i useljenika. Što su jezici udaljeniji na hijerarhijskom stablu svjetskih jezika – to je i kulturološka udaljenost veća a onda i asimilacija teža. Dodatno, društvo je obilježeno i svojstvenom društvenom organizacijom i modelima ponašanja. To je posebno osjetljivo jer se, a autor tu tezu dokazuje brojnim ranijim radovima, ekonomsko zaostajanje zemalja temelji na iskrivljenoj društvenoj organizaciji, odnosno pogrešno oblikovanim modelima. Ako se, dakle, radi o emigraciji koja dolazi iz zemalja značajno različitih kulturoloških koncepata te ako se radi o društvu koje se razvijalo ne temelju loših društvenih pretpostavki – mala je vjerojatnost za prirodnu i bezbolnu izgradnju okolnosti zajedničkog povjerenja.
Prema autorovoj tezi i argumentima iz knjige slijedi da je međusobno povjerenje temelj međusobnog poštovanja i osnova izgradnje jedinstvenog i prosperitetnog društva. Jedino se uz visoku razinu povjerenja i međusobnog uvažavanja može očekivati da oni uspješniji, kroz razne oblike socijalne i medicinske skrbi, na sebe preuzmu odgovornost za financiranje onih koji to nisu, ne vodeći računa radi li se o lokalnom stanovništvu ili nedavno useljenom. Bez obostranog poštovanja takvo ponašanje bi naišlo na nepremostive otpore.
Autor tvrdi da za uspostavu međusobnog poštovanja nema jednostavnog recepta, a zbog različitih prioriteta različitih socio-kulturoloških skupina, ono ne nastaje spontano – nego ga je potrebno poticati aktivnim političkim mjerama.
U pokušaju razumijevanja motiva različitih društvenih skupina, osim na one u zemljama useljenja svakako je važno upozoriti i na društveno političke te ekonomske utjecaje migranata na zemlje iz kojih dolaze. Najprije, autor pojašnjava da je iseljenje oblik iskazivanja neslaganja i izostanka vjere u političku sposobnost postojećih vlada zemalja iz kojih se odlazi. To neslaganje ne nestaje iseljenjem nego dobiva oblik poticanja i pomoći kod daljeg iseljenja s jedne strane, do financijske potpore protivnicima politike koja ih je na takav korak navela, s druge. Također, istraživanja pokazuju da iseljenici djeluju na političke stavove onih koji ostaju, kopirajući i prenoseći socijalne norme iz društva u koje su došli. Dodatno, povratnici još intenzivnije djeluju na pozitivnu promjenu socijalne i političke klime u zemlji, a često doprinose i značajno razvijenim i novim vještinama. Ponekad su to praktične i radne vještine ali, pokazuje praksa, često su to i vrlo razvijene liderske i političke vještine pa su povratnici sposobni za visoke pozicije u upravama i vladama. Ovaj utjecaj je nezanemariv i svakako dobrodošao na putu izgradnje boljeg i efikasnijeg društva u zemljama iz kojih iseljenici odlaze.
Nadalje, u ekonomskom smislu, suprotno pozitivnom utjecaju na promjenu politike u zemljama iz kojih iseljenici odlaze – iseljavanje najsposobnijih ima negativne konotacije i često se deklarira kao odljev mozgova (brain drain). Ipak, taj utjecaj nije nužno negativan. Naime, u malim zemljama – efekt odlazaka najškolovanijih je realan problem i ne može se nadoknaditi intenzivnijim školovanjem, dok u zemljama s velikim brojem stanovnika potreba za školovanim radnicima u inozemstvu dovodi do intenziviranja i podizanje kvalitete školstva i rasta motivacije za učenjem pa je usprkos pojačanom odlasku ukupan efekt na broj školovanih u zemlji pozitivan. Ipak, potrebno je primijetiti da odljev mozgova, koliko god to neobično zvučalo, predstavlja investiciju siromašnijih u bogatije. Zbog toga bi u nekom pravednom društvu tu investiciju trebalo kompenzirati poreznim transferom iz bogatih prema zemljama iz kojih useljenici dolaze, odnosno u zemlje koje su investirale u njihovo obrazovanje – pa bi takvo rješenje trebalo biti dio nekog budućeg, pravednijeg.
Dodatno, nezanemariv ekonomski utjecaj o kojem se manje govori je odlazak motiviranih (motivation drain). Odnosno, odlazak posebno motiviranih radnika koji se identificiraju sa svojim poslom, a koji svoje ambicije ne mogu realizirati u vlastitoj zemlji je dvostruki gubitak. Naime, zbog manjka motiviranih ukupna efikasnost rada u zemlji iseljenja pada, ali se gubi i pozitivan motivacijski utjecaj na nove generacije radnika koji bi ih trebali zamijeniti.
I na kraju, mjereći izravan financijski utjecaj dijaspore na zemlju porijekla može se zaključiti da umjerena razina iseljenja nosi pozitivne efekte, ali koji se ubrzanjem iseljavanja pretvara u svoju suprotnost. Naime, s brojem iseljenika, raste i visina novčane pomoći koju iseljenici vraćaju u domovinu. No, ako se iseljenje nastavi preko kritične razine – kada se iseljenicima pridružuje i većina njihovih obitelji i rodbine – pomoć prestaje.
Imajući u vidu sve ove složene utjecaje ekonomskih migracija, te uzimajući u obzir motive pojedinaca, kao i utjecaje useljavanja na domaćinske zemlje ali i utjecaje na one koji ostaju u zemljama iseljavanja, autor smatra nužnim vođenje aktivne, uravnoteženu politike useljavanja. Prema prirodnim političkim okolnostima, onima koje pronalazimo u današnjem svijetu, politiku useljavanja moraju diktirati zemlje koje migranti smatraju poželjnim odredištima. Zemlje iseljavanja nisu u poziciji voditi takvu politiku, osim represijom – što je samo vrlo kratkoročno održivo.
Autor smatra da prirodna regulacija useljavanja koju predlažu liberalne politike i koja se zasniva na ideji potpuno otvorenih granica, vrlo izvjesno prerasta u politiku panike, sa svim svojim dugotrajnim negativnim efektima. Suprotno tome, prema idejama iz knjige, kontrolirano useljavanje se zasniva na principu prevencije rasta dijaspore brže od asimilacijske stope. Odnosno, što je asimilacija brža i stopa useljenja može biti brža, ali i obratno. Ako se pokaže da se useljenici teško uklapaju u društvo, aktivnom useljeničkom politikom treba djelovati da se to promijeni.
Grafikonom je prikazano prirodno kretanje broja useljenika i pripadajuće dijaspore u okolnostima bez kontrole i nakon kontrole. Broj useljenika raste (M), a brzina njihove apsorpcije (D) najprije raste do kritične točke, kada se počinje smanjivati – što predstavlja stanje neravnoteže koja vodi u politiku panike. Da se to ne bi dogodilo, autor sugerira kontrolu useljavanja, kojom se broj useljavanja regulira kvalitativno i kvantitativno (M’), te politiku apsorpcije kojom se aktivno djeluje na ubrzanje asimilacije i integracije useljenika (D’) u društvo domaćina i time smanjuje dijaspora.
Točka R predstavlja politički uspostavljenu ravnotežu između brzine rasta broja useljenika i brzine apsorpcije useljenika u društvo domaćina.
Ipak, useljeničku politiku nije lako voditi. Potrebno je kontrolirati veličinu i strukturu useljeničkih kvota a onda aktivno djelovati na brzinu prihvaćanja u društvo, Također, autor smatra da je posebnu pažnju potrebno posvetiti legalizaciji statusa bespravnih useljenika – jer im takav status onemogućuje integraciju.
Kako se radi se o kulturološko-socijalnom pitanju, tako autor predlaže selektivnost u odobravanju viza na temelju obiteljskog statusa, edukacije, zapošljivosti, kulturološkog porijekla i ranjivosti. Drugim riječima – ekonomske prednosti koje nudi zemlja useljenja treba usmjeriti prema pojedincu, ali indirektno i prema onima koje ostavlja iza sebe. Radi se sasvim pragmatičnom razlogu osnaživanja zemalja iseljenja kako bi se prirodno smanjila težnja ljudi prema iseljavanju, ali i zbog toga da bi se postojeći iseljenici poželjeli vratiti. To je glavni razlog pogodovanja useljenicima koji dolaze iz obiteljskog okruženja i koji svoju obitelj namjeravaju financijski potpomagati. U tom smislu autor predlaže i često kritizranu mjeru ograničenja neselektivnog useljavanja rođaka i prijatelja radi održavanja čvrste veze s domovinom, najviše radi kontinuiteta novčanih doznaka ali i povratnog političko-socijalnog utjecaja. Dodatno, bitan kriterij je i razina znanja i vještina. Naime, školovani useljenice stvaraju dvostruko pozitivan efekt – zbog vlastite efikasnosti ali i zbog podizanja efikasnosti cijele organizacije pa i države. Također, potenciranje useljavanja školovanih, podiže motivaciju za školovanje i kvalitetu obrazovanja u zemljama iseljavanja. Edukacija je istovremeno i garancija zapošljivosti, iako treba voditi računa i o deficitarnim zanimanjima, bez obzira na nužne kvalifikacije. Radi lakše integracije u društvo domaćina, nije svejedno radi li se o iseljenicima iz zemalja sličnog kulturološkog nasljeđa ili sasvim različitim “svjetovima”. Ne radi se o diskriminaciji bilo kojeg oblika, već o racionalnoj tendenciji što brže asimilacije u društvo. Aktivno poticanje uključenja u društvo zemlje domaćina pretpostavlja poticanje i na učenje jezika, uključenje u zajedničke škole te poticanje na preuzimanje socijalnih normi.
Na kraju, a možda još i važnije, prilikom useljenja treba voditi računa o ranjivosti useljeničkih skupina. Radi li se o pojedincima ili skupinama koje bježe iz zemalja u kojima im je život ugrožen. U tom slučaju treba voditi računa o humanitarnoj komponenti useljeničke politike – ali opet tako da se useljenicima omogući oporavak i život koji će ih osnažiti da pomognu društvu iz kojeg dolaze, s dugoročnim ciljem da se u njega vrate. To se pogotovo odnosi na zaštitu najvrjednijih ljudskih resursa koje treba zaštiti od progona – za koje treba osmisliti posebne mjere oporavka – ali ih poticati da se vrate i oporave zemlju iz koje dolaze, kad se za to steknu uvjeti.
Vodeći računa o ovim parametrima, postiže se efekt uravnoteženog odnosa useljavanja i integracije u društvo uz zadržavanje i nadgradnju zajedničkog identiteta baziranog na vrijednostima iznad geografskih i povijesnih. Izbjegava se nastanak multikulturalnih enklava koje usporavaju ili onemogućuju napredovanje prema zajedničkim ciljevima. Izbjegava se i egzodus mladih i sposobnih iz siromašnih zemalja te omogućuje zajednički napredak prema daljem smanjenju ekonomskih razlika između bogatih i siromašnih.
Sir Paul Collier, born 23 April 1949, is a British development economist who serves as the Professor of Economics and Public Policy in the Blavatnik School of Government and the director of the International Growth Centre. He currently is a Professeur invité at Sciences Po and a Professorial Fellow of St Antony’s College, Oxford. He has served as a senior advisor to the Blair Commission for Africa and was the Director of the Development Research Group at the World Bank between 1998 and 2003
